Veliki David Coverdale došao je s Whitesnake, vidio Ljubljanu i pobijedio u Križankama (2006)

BOJAN HORVAT
0 532

Lokacija: Ljubljana / Križanke / Slovenija
Datum: subota, 15.07.2006


Ne možeš vjerovati. Nastup Whitesnake u Feldkirchu dan prije otkazan je zbog premalog broja prodanih karata. I to se događa, s vremena na vrijeme, sjeverno od Slovenije! No s vremena na vrijeme dogodi se i da rock legende stignu južno od Austrije! He, he, i to u samu jedinu Sloveniju! Na prizoru smo bili u 20.00, lažem, malo prije, oko 19.40 (sekunde nisu bitne). Vani pred Križankama ljudi je vrvjelo! Očito su se probudili, krenuli na mučan put iz svojih jazbina i u zadnjem tjednu prije koncerta napokon razbili sve skrivene porculanske prasiće te prekopali po dućanima za ulaznicama. Uuuu! Da, da. Osjećaj je bio onaj pravi, spremala se prava rockerska oluja, nešto je bilo u zraku. Jednostavno nešto što je jasno nagovještavalo da će ovo biti nezaboravna večer!

Opet sam se u predvorju pozdravio s nekim velikim prijateljima rock glazbe, koje mi je uvijek čast sresti na koncertima i izmijeniti riječ-dvije! Joj, stvari su se vrtjele tako brzo. Gubio sam glavu. U euforiji koja je rasla iz minute u minutu. Mary Rose su već počeli, a mi još vani. Ehej, tamo u gužvi je Bojan! Naš Bojan, koji je upravo “švercnuo” kroz gužvu s “photo passom”! “Mary Rose će biti fotodokumentirani”, odahnuo sam.

MARY ROSE: 21.00 – 21.30
Jedva sam ušao unutra! Bilo je 21.20, ulovio sam još Mary Rose. Svaka čast, momci! Klasičan pristup, rockerski napeto, dostojno, korektno, svakako atraktivno i zasluženo na mjestu pred nastupom velikih Whitesnake. Ukratko, pogled na vjerojatno najboljeg gnječitelja Hammonda u Sloveniji, Davora Kasteleca, okruženog zanesenjacima na pozornici, gladnima dokazivanja, budio je same pozitivne osjećaje da Slovenija ponovno raste rockerski. Nažalost, nastup od samo pola sata ostavio je dovoljno glazbe za prvi dojam, dovoljno ga je ostalo u krvi. Nažalost, Mary Rose nisam poznavao, ali čuo sam samo pohvale na njihov račun. Uvijek skromni Slovenci, naravno, na kraju pohvale svoje sunarodnjake. Mary Rose! Momci, sad nema uzmaka! Uzmite što je vaše, a vi, ljudi, napokon podržite domaću slovensku kvalitetu, koja se jasno i glasno sama hvali! Vidimo se u Hruševju, kolovoza ove godine!

WHITESNAKE: 22.00 – 23.45
Naravno, u pauzi je po cijelom predvorju mirisalo na pivo. Ljudi su se gurali na blagajnama i to je iskustvo još jednom potvrdilo da Slovenci ne poznaju čekanje u redu kad dobiju priliku da se “nabiju” do temelja prije rock koncerta: “Jel tako, braćo Štajerci?” Glava mi je bila puna. Iščekivanje, euforija,… Whitesnake, za ime Boga, ovdje pred očima! Coverdale, veliki Coverdale. Okej, obuzdaj svoje fanovstvo, mali!

Sa “Saksyjem” i Petrom (dr. “Prog Rockom”) jedva smo se provukli unutra, kroz labirint visoko “uzdignutih pivskih trbuščića”. Doslovno smo puzali između nabijene publike i postavili se ispred mikserskog stola, otprilike dobrih 20 metara od pozornice. Ehej! Dvorana je sigurno brojala minimalno 3.000 ljudi! A još su dolazili.

Zatamnjenje! Ljudi u zrak! Intro! Dečki izlaze na pozornicu, “roadieji” im baterijama osvjetljavaju put do pozicija! Eksplozija! Svjetla bukne! Tu su! Elementarni rif! Rif Burn! Bend je ovdje! S ljudima. Narod na nogama. Jedinstveni karizmatični Coverdale u napola zakopčanoj košuljici! Seksist, “seksplozija” je njegova poezija, koju nakon svih tih godina majstor unosa zavodljivog mačizma propovijeda tako vehementno kroz vlastitu hard rock prizmu! Je li to njegov glas, sama pojava, sama aura, a? Okej, okej! Dečki se nisu suzdržavali i udarili su ravno, da su Križanke snažno zavrtjele oko svoje osi i počeo je otpadati žbuka u komadima sa zidova! Cijela dvorana je poludjela. Bili smo negdje na zlatnoj sredini, lijevo od mene luđao je jedan tata kao da je tinejdžer, žena mu je pokraj njega samo simpatično se smješkala! Ruke su se vijorile od prvog do zadnjeg reda u zraku. Burn je klasik, a kad u taj klasik upletete još i glavnu temu Stormbringera, onda ubijete dvije muhe jednim udarcem. I točno to su napravili Coverdale & co. Coverdale se nije suzdržavao, nego je ubrzo nadvikao Križanke s nekoliko ludih “screamova”. Kod kuće smo kod Whitesnake. Strastveni “bluesy” Slide It In, Love Ain’t No Stranger i Fool For Your Loving, himna za himnom palile su auditorij i bilo je užitak stapati se s raspoloženim Coverdaleom na pozornici i napaljenim članovima koji su pratili legendu o bijeloj zmiji. Intenzivno, punom snagom. Coverdale, poznat po tome da je uvijek privlačio u svoj bend najbolje što mu je tržište u datom trenutku nudilo, i ovaj je put sastavio bend koji apsolutno ne zna i ne može zatajiti. Riječ je o sekstetu koji je spreman “tip top”. Dečki su fizički savršeno dotjerani, a instrumenti su u njihovim rukama doslovno cvilili kad su usred koncerta molili za malo milosti. Reb Beach (i iz Wingera) i Doug Aldrich, gitarski mitraljezi, ravnopravni, različitih pristupa, ali zajedno skladna slagalica (Black & White), zatim zavodljivi mladac – novajlija u postavi, basist Uriah Duffy (njegovi roditelji bili su fanovi proga, pa su njegovu bratu dali ime Yes), strpljivi vjerni Timothy Drury na klavijaturama te jedan od najvećih bubnjara u rock glazbi Tommy Aldridge, kralj sviranja na dvostruki bas bubanj, na čelu s vođom koji dokazuje da što je stariji, zapravo postaje mlađi, Davidom Coverdaleom, koji je bio vruć, stvarno vruć, tvrđava su koju teško osvojiš. Kad se sva ta mašinerija spoji u jedno, samo zuriš u savršenstvu. A više od toga jesu! Izvlače pravu emotivnu erupciju i to je toliko zarazno da nema šanse da bi se tome slučajno opirao. Odnijelo nas je potpuno!

Svakako potom slijedi smirenje tog ratnog plesa! Is This Love? Napokon! Stisnuo sam Saksyja uza se, dodir koji sam tijekom nastupa Whitesnake na Gods Of Metal tako nedostajao. Ludnica! Svakako “riffing” mnogo udarniji nego u originalu! Ljudi u refrenima i dalje uz Coverdalea, kojemu takav repertoar ne bi mogao bolje pristajati. Whitesnake je on! Naravno, što uopće blebećem! Još jedan visokoadrenalinski napad s Ready And Willing, a zatim je na scenu stupio Doug Aldrich, koji je otvorio prvu solo točku. Doug! Ovaj put bio sam udaljen u usporedbi s prvim redom na koncertu Dio (Graz, 19.09.2002), ali ipak sam mogao dovoljno dobro promatrati. Doug je nevjerojatno uvjerljiv u takvoj solo točki. Opet. U nju tako spretno upliće samoga sebe i svoje emocije da solaža ispada spontano, o tehničkoj savršenosti nije vrijedno gubiti riječi. A ako kod tehničke dovršenosti ostaju inače majstori Petrucci, Satriani i slični i od tuda ih ne pomakneš, onda je Doug uzor gitarista koji prašta gitaru tako da gitara u svom sentimentu doslovno oživi. Izgledalo je da Doug još neće odustati od “natezanja” gitare, a ipak je najavio Reba Beacha, koji je pristupio mnogo sofisticiranije i većinom brzao po svjetlosno brzom “tapingu”, dok je Doug svoju solažu posolio mnogo više bluesersko! Ukratko, solaže su možda nekoga u auditoriju oštetile za koji Whitesnake klasik više, ali meni osobno predstavljale su jedan od vrhunaca koncerta. Dečki su opet zajedno na pozornici i slijevaju se u zajednički “jammming”. Bilo je smiješno promatrati “skrivenog” iza monitora Coverdalea, koji nikako nije mogao mirno stajati dok su gitaristi solirali.

Bend se vraća s Crying In The Rain. Glazbena drama, prilično neuobičajen melos za Whitesnake, ali s još jednim veličanstvenim rifom. Nezaustavljivo dalje. Dečki se sklanjaju s pozornice! Sada se reflektori usmjeravaju na pravu zvijer za bubnjevima. Tommy Aldridge! Veliki bubnjar koji je prošao svašta uzbudljivo kroz karijeru, počevši od Black Oak Arcansas, pa je u osamdesetima bio dio vjerojatno jedne od najmoćnijih ritam sekcija zajedno s Rudyjem Sarzom (danas s Dio) kod Ozzyja Osbournea. Čovjek koji je izveo pravu čaroliju na bubnjevima. Torpediranje, sviranje stojeći po dvostrukoj pedali, izgledalo je da će opne razbacati među ljude. Zatim usred točke odbaci palice! Nastavlja golim rukama i završava svoj šou visoko iznad činela. Je li Aldridge pokupio taj štos od Dona Brewera (Grand Funk Railroad), jer su Black Oak Arcansas prilično blizu Grand Funk Railroad? Heaven knows? Ukratko, ljudima je oduzimalo dah! Whitesnake su opet natrag i “odžgu” bombastičan završetak Crying In The Rain. Sada je atmosfera vjerojatno dosegla vrhunac. Jedna od najimenitijih skladbi Whitesnake, površno rečeno njihov Mistreated, ali pod mnogo klasičnije zamišljenim šablonom, velika Ain’t No Love In The Heart Of The City. Coverdale je briljirao u svom pjevanju. Dobro uživljeno, odlučno, iskusno. Majstor vještine, jedinstven glumac, a bit svega bila je činjenica da je David te večeri doista bio u odličnoj raspoloženjskoj formi. Whitesnake su “šibnuli” koncert s Give Me All Your Love, gdje je David tražio od ljudi: “I wan’t you to blow the fuckin’ roof off!” Svakako se to nije dogodilo, ali bilo je smiješno jer se vidjelo da je auditorij za Coverdalea bio previše stidljiv pa ga je zato nekoliko puta poticao: “Oh c’mmon Ljubljana?! Don’t be shy!” Svakako, nekoliko puta tijekom nastupa duboko se zahvalio publici na čistom zbornom slovenskom: “Hvala!” Kraj je bio prilično očekivan! Here I Go Again, jedan od najvećih hitova benda i ljudi su ponovno bili tijesno uz Coverdalea kroz tu skladbu, odličan intenzivan vražji završetak. Regularni dio nevjerojatno je brzo prošao, ne sjećam se da mi je ikoji koncert tako brzo prošao u zadnje vrijeme. Bilo je jedinstveno! Ljudi! Pa mi smo u Ljubljani! Ne mogu vjerovati!

Bis su započeli napaljenom Take Me With You, a zatim upali u pojam savršenstva rock kompozicije naslova Still Of The Night. Uvijek me prožimaju srsi tijekom drugog dijela skladbe i kroz dramatičan završni dio te skladbe. To je skladba koja na atmosferičnosti dobiva iz kruga u krug. Možda skladba koja najljepše obuhvaća pojam Whitesnake, jer riječ je o idealnoj slagalici bluesa i klasike pod nepopustljivom palicom hard rocka! Ukratko, visokoatmosferičan završetak, koji može pripremiti samo genijalni Coverdale s kompanjonima. U izlaznom dijelu Coverdale je s guštom koristio “echo delay” efekt za moćne “screamove”, koje je ukrašavao raznim glasovnim bojama. Iz jaja! Pjevanje na granici izdaha, kao da ženi puše na dušu, noću, kad si uz nju, negdje… brrrrr…..

Dečki su se praktički već oprostili, pa ipak sjeli natrag za instrumentarij. Publika ih nije pustila iz zagrljaja! Još jedan klasik s ploče “1987”, album Bad Boys, odjeknuo je u noć. I onda je zaista bio kraj otrovnog siktanja bijele zmije! Dečki su otišli. Ali ne svi. Na pozornici je ostao David sam. Snop svjetlosti ga je osvjetljavao. Počeo je: “I have often told you stories,…” Slomljeno! Soldier Of Fortune, a capella izvedba! Ljudi su neko vrijeme zurili. Kao da imaju pretjerano poštovanje prema Davidu! Zatim je David nakon refrena podigao ruke u zrak i pozvao ljude na sudjelovanje. Time je pripremio najljepši mogući oproštaj kojim nas je ostavio. Vrućih nogu i nakuhani do maksimuma! Ukratko, školski sat i tričetvrt rockerske seksologije bio je iza nas. “Music that make you wanna fuck!” (radije ne kažem na slovenskom). Ali tako je to.

Coverdale je nevjerojatno očuvan sa svojih skoro 55 godina. Vokal je doduše lagano izblijedio, osobito se osjetilo, npr. kod Give Me All Your Love, da David više ne može zaokruživati stihove u čistim melodijskim linijama, kao što je to činio nekoć, ili kao što se može iščitati iz studijskih snimaka. Ipak je uništavao ekstremnim “screamovima”, koji su dosezali, za pužnicu uha, frekvencije zrakoplovnih razmjera. Coverdale je došao, vidio, pobijedio. I sudjelovanje auditorija donijelo je svoju točku na “i”. S te strane koncert je bio čista desetka. Dakle, nabrijan bend i nabrijana publika ruku pod ruku. Maksimalno nabijen prostor i maksimalno razuzdan bend. No i tu, kod razuzdanosti, krije se minus. Dvorana. Križanke su zakazale uz svu glasnoću Whitesnake. Kako je Plečnik prije 100 godina trebao znati da će ovdje jednom svirati Whitesnake, pa da pri konstrukciji misli i na dodatne elemente. Ne znam kako se čulo u prvim redovima, ali kod mikserskog stola zvuk je bio jedva prihvatljiv. Dakle, rad obiju gitara povremeno se nije mogao razgovjetno čuti. Pritom je zanimljivo da je Coverdale uvijek naštiman tako da nadglasa sav elektro voltažu drugih glazbenika u bendu tijekom koncerta Whitesnake. Tako mi je i ovaj put nekoliko puta pošteno podigao tlak u lubanji kad se pjevač bacio na svoje vrištanje. Čovjek je neuništiv i nabijen kreativnom energijom. Opet je uzeo pun zalet i s njim Wihtesnake. David napušta pozornicu. Pale se svjetla i čuje se We Wish You Well “taped outro”.

Bio je to klasični rock događaj, koji je bio silno važan za Sloveniju. Potvrdio je da Slovenci još uvijek pokazuju zanimanje za takvu glazbenu scenu, koja je kraljevala u sedamdesetima i osamdesetima. Elementarna energija zvijane zmije! Hvala ti za nezaboravnu magiju! Volio bih da se češće susrećemo, da bi takvi klasični rock događaji bili višekratna prilika za posjet i u Sloveniji (“sanja svinja kukuruz, pa ništa ne škodi”), da se ne moramo stalno juriti automobilima i autobusima po Europi. Hvala zvjezdanoj konstelaciji, hrabrosti organizatora i naravno magiji Whitesnake, za nezaboravnu večer!

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Bojan Horvat

Setlista:
1. Burn (incl. Stormbringer)
2. Slide It In
3. Love Ain’t No Stranger
4. Fool For Your Loving
5. Is This Love
6. Ready and Willing
7. Blues For Mylene
8. Snake Dance
9. Crying In The Rain (incl. drum solo)
10. Ain’t No Love In The Heart Of The City
11. Give Me All Your Love
12. Here I Go Again
—dodatak 1.—
13. Take Me With You
14. Still of the Night
—dodatak 2.—
15. Bad Boys
16. Soldier Of Fortune
17. We Wish You Well (taped outro)


Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići