Lokacija: Ljubljana / Hala Tivoli / Slovenija
Datum: 04.02.2014
Glazbena institucija kao što su Dream Theater ne treba posebno predstavljanje. Dečki će iduće godine slaviti okruglu i već poprilično časnu tridesetu obljetnicu djelovanja. Unatoč opsežnom repertoaru skupljenom na dvanaest studijskih albuma, i dalje je najomiljeniji njihov drugi album, Images and Words, s kojeg nažalost proteklog utorka nismo čuli niti jednu skladbu. No o tome kasnije.
U glavi mi još uvijek odzvanja prvi susret s Dream Theater, odnosno samo s djelićem njih, davne 1998. godine. Tada je bez posebne reklame John Petrucci sa svojom gitarskom klinikom do posljednjeg kutka napunio ljubljansku Festivalno dvorano. I vjerojatno nam se svima prisutnima u sjećanje urezala njegova izjava »Ne mogu vjerovati da vas se toliko okupilo. Što bi tek bilo da je nastupio cijeli bend. Obećavam da ćemo vas posjetiti na sljedećoj turneji!« A kako obećanje čini dug, Amerikanci su se doista javili već sljedeće godine i u nabijeno punim Križankama odsvirali nezaboravan koncert u sklopu turneje Metropolis Pt.2. Dream Theater su se kod nas javili još nekoliko puta, posljednji put 2009. u sklopu World Progressive turneje, na kojoj su predstavljali aktualni album Silver Clouds & Black Linings. Istovremeno se tada nitko nije zavaravao da je to bio jedan od posljednjih nastupa benda s Mikeom Portnoyem za bubnjevima. Karizmatični bubnjar se naime s bendom razišao 2010., nakon što mu članovi nisu htjeli »odobriti« jednogodišnji dopust. U njegove čizme zatim je uskočio virtuoz Mike Mangini, koji je imao zahtjevan zadatak uvjeriti slovensku publiku.
Unatoč ledenoj kiši koja je zahvatila cijelu Sloveniju, pred Halom Tivoli okupila se velika multinacionalna množina ljudi žednih kvalitetne glazbe, a među licima se moglo uočiti i nekoliko poznatih imena slovenske rock scene. Nažalost, kao već toliko puta do sada, opet se zapetljalo s organizacijom osiguranja. Jedan ulaz za parter i jedan ulaz za tribinu, svaki s po jednim zaštitarom za osobni pregled i jednim za pregled karata, očekivano je izazvao dugačke redove, a sve jače padanje ledene kiše situaciju je samo dodatno pogoršalo. Kako bi ulazak u dvoranu ipak išao brže, morao je s dodatnim čitačem priskočiti u pomoć još jedan od organizatora. Postavljanje pozornice uz tribinu značilo je odličan pogled na pozornicu s tribine, ali relativno malen parter koji se vrlo brzo napunio.
Veliki zastor pred pozornicom obećavao je audio-vizualni napad na sva naša osjetila, a nagađanja o tome što nas čeka te večeri završila su u 20:30, kad su se ugasila svjetla u dvorani. Iz zvučnika je zagrmio instrumentalni uvod u False Awakening Suite s posljednjeg albuma, a na zastoru su se u odličnoj igri kroz animacije odvrtjele scene naslovnica svih njihovih albuma, počevši s ‘When Day and Dreams Unite’ i završivši s aktualnim samonaslovljenim ‘Dream Theater’. Nakon pada zastora bend je udario s prvim singlom nove ploče, The Enemy Inside, i dokazao da nas čeka energična večer. Kad se instrumentalnom dijelu na pozornici pridružio i LaBrie, svim je nevjernim Tomama dokazao da vokalno još daleko nije zreo za mirovinu.
Budući da je bend podijelio koncert u dva čina (prisjetimo se konceptualnog albuma Metropolis Pt.2), nije bilo iznenađujuće da je prvi dio nastupa pripao uglavnom novijim djelima, ponajprije s posljednje dvije ploče, kao što su npr. za Grammy nominirana On the Back of Angels, aktualna The Looking Glass i skladba koja je turneji dala ime – Along for the Ride. Posebnog spomena u tom dijelu vrijedila je epska, gotovo 15 minuta duga klasika s albuma Falling into Infinity, A Trial of Tears. Budući da je riječ o kompleksnom djelu, punom sporih i brzih dijelova, kao i stalno promjenjivog ritma, ona definitivno nije lak izbor za sviranje uživo, no bendu to očito nije predstavljalo problem. Je li Mangini dorastao Portnoyu u Dream Theater, mogao je dokazivati u aktualnom instrumentalu Enigma Machine, kojem je dodan bubnjarski solo. Osobno me solo nije uvjerio, unatoč majstorskom statusu ovog virtuoza. Pogotovo jer sam prije koncerta na internetu pogledao nekoliko njegovih solo dionica, a ova u Ljubljani bila je tek blijeda sjena onoga što Mangini zna. Da se razumijemo, Mangini je vrhunski bubnjar i odsvirati Portnoyeve dionice, kako se čini, nije mu veći problem. Pa ipak sam osjetio nedostatak nečega, bila to samo karizma ili čak duša.
Kako god, nastup je bio prava poslastica za uši, kao i za oči, jer je cijeli nastup na velikom zaslonu iza pozornice pratila bogata vizualna predstava, od fraktala i jedinstveno postavljenih kamera iznad bubnjeva i klavijatura, preko poveznih animacija žutog taksija zvanog Majesty (izvorno ime benda iz 1985.) do komičnih zgoda animiranih karikatura članova benda tijekom Enigma Machine. Sve to, u kombinaciji s bogatim light showom i za Halu Tivoli iznenađujuće dobrim zvukom, opravdavalo je svaki potrošeni cent za ovaj koncert.
Bend je nakon sat i petnaest minuta uzeo petnaestominutnu stanku. Kraj čina zahtijeva stanku, kažu, no ova je bila tek djelomična, jer su reflektori ostali zatamnjeni, a na pozornici su se vrtjeli razni, uglavnom komični snimci. Od reklama za akcijske figurice članova benda i fenomenalnih dečki i cura koji se hvataju u koštac sa sviranjem DT skladbi, do famoznog Triangle man-a koji bi htio postati član benda.
Godina 2014. bendu donosi dvadesetu obljetnicu izlaska albuma Awake. Iako nije bio prihvaćen s takvim oduševljenjem kao prethodni Images and Words, ipak je to razigrano progresivno djelo koje je zaslužno za poprilično klasika. Bend je odlučio u čast te obljetnice odsvirati drugu polovicu albuma u nastavku koncerta. S krajem zaslonskog EPP-a udarili su s The Mirror, vjerojatno najtežom skladbom u svom repertoaru, a prilično statična publika po očekivanju je podivljala. Tvrdi i teški gitarski rifovi kao stvoreni su za razgibavanje vrata, unatoč okretanju ritma, no to Dream Theater publiku nije smetalo. Činjenica da bend odluči odsvirati pola albuma od prije dva desetljeća jamči da ćemo čuti i rijetke skladbe koje možda još nikad nisu bile odsvirane uživo, što je sigurno plus za glazbene sladokusce, što obožavatelji ovog benda sigurno jesu. Ako su The Mirror, Lie i Scarred dodobra razgibali dvoranu, u sanjivo ljuljanje su je dovele izvrsne balade Lifting Shadows of a Dream te doista izvanredna Space-Dye Vest. Potonja je mnogima izazvala naježenost po tijelu, a reakcija publike bila je jednostavno fantastična. Taj, takozvani drugi čin, bend je zaključio još epskom, 22 minute dugom Illumination Theory, koja na trenutke djeluje kao da slušamo filmsku glazbu umjesto Dream Theatera.
S tom skladbom dečki su se oprostili i od ljubljanske pozornice, ali naravno ne zadugo, jer su ih glasni ‘We want more!’ vrlo brzo prizvali natrag na pozornicu. Budući da te godine pada i petnaesta obljetnica albuma Metropolis Pt.2, u završnici smo dobili još četiri skladbe upravo s tog albuma. Od Ljubljane su se oprostili, kao i obično, uz bučan pljesak i stojeće ovacije, i još jednom dokazali da im uvijek iznova uspijeva zadovoljiti visoka očekivanja, vjerojatno jedne od najzahtjevnijih publika u rock žanrovima glazbe. Progresivni velikani idu dalje, bez obzira na sve, a nama ostaje još jedna lijepa uspomena i iščekivanje nove turneje.
autor: Sebastijan Videc
fotografije: Jerneja Jerak
Setlista:
Act I
1. False Awakening Suite (intro)
2. The Enemy Inside
3. The Shattered Fortress
4. On the Backs of Angels
5. The Looking Glass
6. Trial of Tears
7. Enigma Machine (s bubnjarskim solom)
8. Along for the Ride
9. Breaking All Illusions
Act II
10. The Mirror
11. Lie
12. Lifting Shadows Off a Dream
13. Scarred
14. Space-Dye Vest
15. Illumination Theory
—dodatak—
16. Overture 1928
17. Strange Déjà Vu
18. The Dance of Eternity
19. Finally Free
20. Illumination Theory (outro)
