SatchVai Band
subota, 15. 7. 2025, od 21.30 h do 23.45 h
Pordenone / Parco San Valentino / Italija
Ponekad se u svijetu rocka i rolla dogode stvari koje djeluju malo vjerojatno. Ali dogode se. Joe Satriani i Steve Vai ionako su stari kompanjoni. Njihov je tandem takoreći samorazumljiv, još od vremena kad je Vai išao na satove kod Satrianija. Više puta zajedno su odrađivali turneje pod imenom G3, što je značilo tri gitare – tri gitarista. Dvojica spomenutih gitarskih velemajstora i treći gitarist, više-manje biran po njihovu dogovoru. Tko se sjeća onog davnog 9. 7. 2004. i dvorane Hala Tivoli, zna da je u tom slučaju treći bio Robert Fripp, zbog kojeg se tada razbježalo više od pola dvorane. Inače, projekt G3 ove je godine izdao novi koncertni album, ujedno drugi na kojem kao treći gitarist (opet) sudjeluje Eric Johnson.
Ovaj su put veterani odlučili sastaviti bend – SatchVai Band. Financijski ulog turneje pod nazivom “Surfing With The Hydra” znatno je manji, a zarada od prodaje ulaznica zapravo identična kao da su se u Europu uputili pod oznakom G3 i honorar morali odbiti trećem gitaristu te barem dvama pratećim bendovima. Napokon, posjetiteljima su glavna meta takvih turneja uvijek samo ta dvojica. Joe i Steve. U pratnju su ovaj put pozvali trećeg gitarista, a to je Pete Thorn, zadužen za fraziranje i sudjelovanje u lakšim pasažama, a dvaput je tijekom koncerta u Pordenoneu dobio i priliku da se kroz gitarska solaža pokaže u punom virtuoznom sjaju, pa je to iskustvo za nas bilo ozbiljno upozorenje da vrijedi istražiti njegovu glazbenu pozadinu i aktivnosti. Ritam sekcija naprosto sjajna. Satriani je u ekipi zadržao Kennyja Aronoffa, koji je Joea pratio već na prošlogodišnjoj europskoj turneji. I basist. Naš stari znanac – Marco Mendoza, kojeg smo u eri djelovanja našeg medija susretali u mnogim bendovima (od Thin Lizzy do Whitesnake pa sve do The Dead Daisies), a i na samostalnim turnejama. Jednom riječju, prava pravcata legenda.
Točno u pola deset navečer krenulo je. U pozadini velike festivalske pozornice platno, projekcije lijevo i desno! Prvo na pozornicu stižu Mendoza, Thorn i Aronoff, malo kasnije pojavljuje se najtraženiji par večeri – Satriani i Vai. Mendoza staje posve do mikrofona dok počinje grmjeti singl I Wanna Play My Guitar, koji su Vai i Satriani snimili u suradnji s Glennom Hughesom. Mendoza je i odličan vokalist, pa je to vrijedilo iskoristiti. Vai i Satriani stajali su u sredini, kao dva brata. Rame uz rame. I bezgranično se zabavljali. Uvodni dio, koji je poslužio kao neki katalizator u kojem se bend na pozornici “uhodao i zagrijao”, očekivano je digao na noge gotovo rasprodano mjesto od kojih 3500 posjetitelja. Doduše, sa sjedalima. Posvuda.
Zvuk gromoglasan i odličan. Pogotovo ako si sjedio negdje u sredini prostora. Slaganje velemajstora je fenomenalno i, iskreno, predstava je bila za dah. Dakle, nisam napisao ništa novo. Opet je to ona predstava koju je silno teško opisati samo riječima i zapisima. To jednostavno moraš osjetiti na vlastitoj koži. Uživo. Uvijek iznova. Bilo da smo oba mužjaka gledali u samostalnim izvedbama, bilo onaj spomenuti G3 šou prije 21 godinu u Hali Tivoli. Da u pozadini možda nastaje čak i prva zajednička ploča, potvrdila je odmah potom još jedna nova točka – The Sea Of Emotion, Pt. 1, a onda je pozornica postala Steve Vai (moćna drama uz Zeus In Chains i još jedna “Inviolate” točka – posve kontrastna Little Pretty, gdje je uzeo u ruke poluakustičnu gitaru s prelijepim psihodeličnim oslikom).
Vai najavljuje da upravo na koncertu u Pordenoneu rođendan slavi nitko drugi nego sam presvijetli Joe Satriani. Napunio je, vjerovali ili ne, 69 godina – a izgleda barem 15 mlađe. Slijedi pravi komad. Satriani se na Vaijev poziv vraća na pozornicu, a bend udara njegovu Ice Nine. Užitak je gledati kako jure jedan drugoga. Zapravo s perjanom lakoćom. Gotovo zatvorenih očiju. Harmoniziranje je izvanredno. I u tehnički najzahtjevnijim dijelovima. Kao da su prepisivali jedan od drugoga. Nakon lijevo-desne kanonade izmjene vrhunskih solističkih akrobacija slijedi prijelaz u Vaijevu The Crying Machine. Dakle, dvije skladbe u jednoj. Bend je iz tog spajanja ponovno izašao s glavnim Ice Nine rifom. Inače, to znači da je Satriani primjerice otprašio svoj solo unutar Vaijeve The Crying Machine, a ovaj mu nije ostao dužan u Ice Nine. Isto su doživjele i druge skladbe, koje su zahvaljujući tim osvježavajućim začkoljicama (obojice ultra-virtuoza) dobile posve novu razinu energetskih vibracija i tako dotakle publiku na nov, još neotkriven način. Magično. Intenzivno. Zanosno. Da ne kažem čak hipnotički.
Jedini minus večeri ne ide ni na jednoga od izvođača, nego na snimatelja, koji je previše energije uložio u to da rad kvinteta prikaže što ravnopravnije. Kad je Vai bio na solaži ili kad je na solaži bio Satriani, snimatelj je ostajao samo nekoliko sekundi, a onda skakao na rad ostalih članova na pozornici. Fokus je trebao biti na finoj mehanici gitarskih akrobacija obojice velemajstora. To je onaj glavni teatar zbog kojeg su obojica stekla toliko obožavatelja diljem svijeta, koji upravo zbog tog gitarskog majstorstva dolaze na njihove koncerte.
Vai nije zaboravio opet navući onu “boljševičku” kapu kad je sa svojom hidrom s tri vrata izvodio skladbu Teeth Of the Hydra. Taj dio spektakla zasigurno spada među vrhunce koncerta. Mendoza se tijekom te točke gotovo “sakrio iza zavjese”, jer je donji vrat hidre preinačen u bas (dijelom fretless, dijelom s polama) pa je Vai tu gotovo funkcionirao kao “one man band”.
Inače, koncert je pokazao da cijelu turneju blago vodi Joe Satriani. U repertoaru je izvedeno više njegovih točaka, Vai je izveo šest, od toga tri s posljednjeg albuma, te na neki način očekivanu Tender Surrender, i naravno onaj nadobavezni trenutak njegova umjetničkog perfekcionizma – govorim o devetminutnoj verziji jedinstvene For The Love Of God.
Satriani je s druge strane začinio repertoar svojim najpoznatijim skladbama, odnosno skladbama koje su među njegovom publikom silno omiljene. Flying In A Blue Dream ostaje apsolutna atmosferična fantastika, a čovjek jednostavno potvrđuje da je kralj održavanja izvanredne muzikalnosti unatoč integraciji vlastite tehnički kompleksne superiornosti. Mendoza, koji u toj skladbi nema puno posla, pružio je snažno kontrastnu podršku linijama kojima je doslovno kopao po bas gitari. Melodija je prva, a Satriani je u tom pogledu među gitarskim “natezačima” žica dostupan svakome. I manje zahtjevnom slušatelju. Ništa manje fantastična naslovna skladba nezaboravnog “Surfing With the Alien” i za njom izvrsna nova Sahara, gdje su s Vaijem skladbu razvukli i ubacivanjima nadogradili do novih razmjera. “Are you ready for boogie?” bio je uvodni poziv na žur uz Satch’s Boogie, tu je prelijepa If I Could Fly, a redovni dio zaključen je Satrianijevim probojnim hitom – Always With Me, Always With You. Sve su skladbe izrasle u kontekstu dodanih solaža, bilo od Vaija (Satrianijeve skladbe), bilo od Satrianija (Vaijeve skladbe).
Izlaz iz Always With Me, Always With You bend je produžio jamom na uvodni motiv klasika The Beatlesa With A Little Help From My Friends. Pred kraj je Satriani predstavio sve članove sastava, a Vai je zatim predstavio njega ovako: “And our very own birthdayboy Joe Satriani!”
U dodatku Crowd Chant i potom odklop uz klasik Born To Be Wild, gdje je Mendoza opet napeo glasnice. Treba dodati da je ritam sekcija briljantna. Aronoff doduše nije dobio minute za bubnjarski solo, ali su ga Vai i Satriani nekoliko puta pustili s uzde da pokaže izvanrednost svojih rolanja u prijelazima ili izlazima iz skladbi. Takav je bio i završetak ovog izvanrednog žura!
Ovu kombinaciju Vaija i Satrianija obvezno treba pogledati uživo. Riječi nisu dovoljne. Ako ste ljubitelj, gitarski zaljubljenik, dobar poznavatelj obaju umjetnika, na ovom ste koncertu uživali u još više informacija od pisca ovih redaka, no ovaj je koncertni napast vrijedan grijeha za svakoga koga barem malo dira rock and roll u svakodnevici. Iz očiju i ušiju laika vrijedi ovo. Jednostavno. Dođeš tamo bez očekivanja i odeš sa spektakla potresen. To je to. Ako vam je ovo druženje sa SatchVai Bandom u Pordenoneu možda promaklo, odvezite se do Šibenika 1. 8. i 2. 8., jer su ondje najavljena dva koncerta zaredom. Pogotovo ako se u to vrijeme zatekнete negdje na moru u Dalmaciji.
Autori: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
SatchVai Band – setlista:
1. I Wanna Play My Guitar
2. The Sea of Emotion, Pt. 1
3. Zeus in Chains
4. Little Pretty
5. Ice Nine / The Crying Machine
6. Flying in a Blue Dream
7. Surfing With the Alien
8. Sahara
9. Tender Surrender
10. Teeth of the Hydra
11. Satch Boogie
12. If I Could Fly
13. For the Love of God
14. Always With Me, Always With You
—dodatak—
15. Crowd Chant
16. Born to Be Wild
