Basinfirefest
subota, 28. 6. 2025
Spálené Poříčí / Festivalový areál / Češka Republika
Produženi odmor u Češkoj, pogotovo nakon koncertnog iskušenja s AC/DC 26. 6. 2025 na praškom prostoru Letnany, bilo je vrijedno iskoristiti i usput pogledati još koji koncert, bilo u Pragu ili u relativnoj blizini češke prijestolnice. Tražila sva dva događaj koji nam pri putovanju osobnim autom ne bi pojeo previše energije (u komadu, bez usputnog noćenja – samo do mjesta događanja i natrag).
19. izdanje festivala Basinfirefest, koje se održavalo na mjestu ne previše udaljenom od Praga, riječ je o mjestu Spálené Poříčí, 20 km južno od Plzeňa, djelovalo je iznimno zgodno. Pisao se posljednji – treći dan festivala, a 110 km u jednom smjeru bila je taman taman udaljenost do cilja da te cijela stvar ne iscrpi. Na mjesto događanja stigli smo u 16.00 sati. Do tada su između ostalih već nastupili Legion of the Damned, Xandria, Master Boot Record, Assassin i Tensia. Na pozornici su upravo dobro krenuli naši stari znanci, staroškolski predstavnici death metala – britanski Benediction, koje smo uhvatili ovog travnja u Mostovni (Solkan, Nova Gorica). Netom prije početka nasmijao nas je gromoglasni Ingram kad je slikovito odreagirao na pitanje koje je dobio s miks pulta i očito ga shvatio kao provokaciju: “What kinda question is this, if we are ready? Aren’t you professional, you fucker?” No, potres nisko ugođenog rokanja i razornog grmljavinskog zvuka okupio je u popodnevnoj žegi ispred pozornice možda najviše 500 znatiželjnika, što je prilično iznenađujuće. S obzirom na dug festivalski staž, očekivali smo da će ovaj festival biti opsjednut s nekoliko tisuća posjetitelja. Ali dojmovi varaju. Prema iskustvu, mogao bih ga na neki način čak usporediti s ponudom pokojnog slovenskog festivala Metal Mania. Tona zelenila, hlada, ugodnih prostora za šatore, velika opuštenost svih na mjestu događanja, uključujući iznimno ljubazno festivalsko osoblje, koje je među ostalim nudilo i besplatan alkotest (znate već, u Češkoj je što se tiče alkohola u krvi nulta tolerancija).
Ukratko. Benediction su očekivano isporučili sve što se od njih očekuje. U 50 minuta svirke pokazali su zašto važe za jedno od najcjenjenijih imena stare škole žanra! Bend odlično raspoložen. Dave Ingram u vrlo dobroj formi, Brookes i Rewinsky vrlo pedantni na gitarama! Pretežno novi materijal. Početni dio sa Scriptures in Scarlet, A Carrion Harvest i Stormcrow, zatim starije In The Dread Of The Night i They Must Die Screamin. Nakon nove Crowling Over Corpses grupa je prešla u završnu fazu koncerta, bacila se na Progenitors of a New Paradigm te u finalu izvela novu Engines Of War. Benediction su valjali komad za komadom, bez posebnih govorancija, samo otrovni šus nemilosrdnog lomatanja po aksiomima stare škole death metala. Minimalizam koji, međutim, razornim frazama i gnjevom utrobe same ritmike, predvođen Ingramovim bijesom, isporučuje propast bez premca. Tih 50 minuta zato je prošlo u tren oka.
Sljedeći na pozornici bili su The Dead Daisies iz posve drugačije glazbene pozadine. The Dead Daisies uhvatili smo ove godine kad su se na kraćoj europskoj turneji zaustavili u ožujku i u Padovi. Opet s prilagođenom postavom. Umjesto Tommyja Clufetosa bubnjarsku je ulogu na ovoj turneji obavljao Brent Fitz – inače odličan bubnjar s enormnom kilometražom. Bubnjao je između ostalih kod Slasha, Alicea Coopera, Gene Simmonsa, Steelheart, Union, Ronnieja Montrosea itd… Za Fitza bi čovjek poželio da kod The Dead Daisies jednostavno ostane. Odlično se uklopio s ostatkom kvinteta. Djeluje i iznimno pristupačno, zabavno i opušteno. U sjećanje se urezao i njegov scenski outfit s majicom Davida Bowieja i motivom Moonage Daydream.
Pred pozornicom se okupila sasvim druga garnitura ljudi. Ljubitelji hard rocka, bljutavo-žestokih rifova i najslavnijeg glazbenika postave – izvanrednog gitarista Douga Aldricha! The Dead Daisies su opet ubili. Kao što se i moglo očekivati. Corabi opet vrlo dobro raspoložen. Aldrich je dobio na kilogramima, što znači da je nakon oporavka, kad je preživio rak, već posve došao k sebi. Bend razigran i vrlo, vrlo vragolast. Bio je to naime posljednji koncert na njihovoj ljetnoj europskoj turneji. Opuštenosti nije nedostajalo, ta vedrina brzo se prelila na mnoštvo. Zvuk vrlo dobar. Bend je udario s naslovnom skladbom najnovijeg studijskog albuma “Light ‘Em Up”, pa skok na Rise Up i album “Burn It Down” iz 2018., gdje smo ostali i s trećom skladbom večeri Dead And Gone! Pa povratak na najnoviji album s Take A Long Line i zapaljivom I’m Gonna Ride – jednom od uspjelijih skladbi koje su skomponirali u posljednjoj eri i za koju bih rekao da neka jednostavno zauvijek ostane u njihovu repertoaru. Corabi pita: “Koliko vas ima album Looking For A Trouble?” (The Dead Daisies su ovog svibnja naime izdali album obrada). Slijedi nabrijana i težinom decibela dobro poduprta Going Down Freddieja Kinga.
Druga polovica donijela je još više zabave, ponajviše zbog očekivanih obrada, koje The Dead Daisies koncerte uvijek drže uspravno visoko. Fortunate Son (orig. CCR), pa za njom iznimno zabavna autorska Mexico, pa Midnight Moses (orig. The Sensational Alex Harvey Band) i veliki finale s Resurrected i vrućom te traženom Long Way To Go. Na samom kraju još i detonacija s proto heavy metal rifom nezaboravnih The Beatles – Helter Skelter! Detonacija u jednom šusu. Uigranost savršena. Aldrich pun magnetizma tijekom sola, vrući basist Michael Devin opet s odličnom podrškom pratećih vokala, šef David Lowy u ulozi pravog dirigenta. Fitz je suvereno odradio svoj posao. The Dead Daisies ostaju grupa koja svojim djelovanjem slikovito popunjava prazninu u žanru rock’n’rolla i hard rocka. Oni su nešto od onoga što nedostaje na pozornicama u vrijeme kad već odavno nema ni Led Zeppelin ni Whitesnake.
Sacred Reich, arizonski surferski thrasheri, preuzeli su pozornicu! Za uvod zagrijavanje s klasikom Thin Lizzy The Boys Are Back In Town, a onda se na pozornici doista pokažu Phil Rind (vokal, gitara), Wiley Arnett (glavna gitara), Joey Radziwil (ritam gitara) i Dave McClain – razorni bubnjar koji je svojedobno bubnjao kod Machine Head i startaju u naslovni komad kultne ploče “The American Way” (1990). Publika opet iznimno ljubazna, pogotovo za one koji kasne, jer si se mogao u bilo kojem trenutku koncerta ugurati do pete ili četvrte linije. Grupa je publiku brzo digla na noge, a visoko raspoloženje nije bilo teško održavati jer su Sacred Reich nizali klasiku za klasikom. Dakle, u prvom planu prva dva albuma, a za finale isprva očekivana War Pigs (orig. Black Sabbath) i završni kroše s još očekivanijom Surf Nicaragua uzetom s kultnog istoimenog EP-ja (1988), gdje su Rindu pomagala baš sva grla prisutna u publici. Bend je u setlistu uklopio i dvije “The Awakening” točke Divide & Conquer te Salvation, koju je Phil Rind posvetio svim trenutnim prosvjednicima protiv američkog predsjednika Donalda Trumpa. Klasici Death Squad, Love… Hate, Ignorance i Independence redom su isporučivali točku na i ovom odličnom druženju s legendarnim thrash metalcima, koji na susretima uživo uvijek iznova isporuče pravu paklenu bombu!
D-A-D (poznati i kao Disneyland After Dark) danske su legende glam metala. Bend nije baš svakodnevan na pozornici i zato je njihov dolazak na Basinfirefest zapravo bio presudan da uskočimo na festival. Nažalost, grupa je imala hrpu problema s ozvučenjem. Tako je koncert, zakazan za pet do osam navečer, počeo s najmanje 20 minuta zakašnjenja, pri čemu je jedno od dva pojačala koja je koristio glavni gitarist Jacob Binzer ostalo nemilosrdno u svom gadnom brujanju, što nitko nije uspio sanirati. Sve do kraja koncertne predstave, što je malo kvarilo dobro raspoloženje. Šteta. Bend si zbog toga nije previše razbijao glavu, iako je Jacob bio u stalnoj vezi s tehničarom, rješavajući tu izrazitu neugodnost. Kako bilo, njegov brat Jesper na vokalu i ritam gitari rutinirano je vodio publiku iz komada u komad, a mnogo je pažnje očekivano privlačio glamer nad glamerima, to jest u srebrninu oštro uvijeni i odjeveni basist Stig Pedersen, koji je svojim dvožičanim basovima opet pretjerao u tjelovježbi koliko god se može pretjerati, a tijekom nastupa neprestano je testirao statiku bubnjeva “Rock’a Billy” bubnjara Lausta Sonnea, kad se više puta popeo na Laustov bas bubanj.
Bend je sanirao, odnosno dovoljno uspjelo ‘prikrio’ zvučne tegobe izrazito starošolski usmjerenom set listom u kojoj je prednjačio kultni album “No Fuel Left for the Pilgrims” iz 1989. s kojeg su D-A-D izveli uvodnu Jihad, koju je nakon nove 1st, 2nd & 3rd slijedila Girl Nation, dok je koncert zaključila obavezna klasika Sleeping My Day Away. Jesper je briljirao svojim prekrasnim vokalom, ali se osjetila malo manja podrška publike, i manja gustoća publike ispred pozornice, što je bila velika šteta. Tu su favoriti iz starih vremena, poput “Riskin’ It All”, klasika Grow Or Pay te Bad Craziness i Riding With Sue s prvijenca “Call Of The Wild” (1986). S D-A-D nikad nije dosadno. Razvratni, balavo-gizdavi rock’n’roll s udarcem u čelo, blesavo, posve je usrećio. Šteta samo zbog onih zvučnih peripetija. D-A-D ostaju svoja priča. Još neko vrijeme, dakle, ostajemo u nadi da će se bend pojaviti jednom, nekad i negdje malo bliže Sloveniji. Na novoj, pravoj headlinerskoj turneji.
Carcass, kultni britanski death metalci i goregrinderi, u 21 sat i 20 minuta zakrenuli su festivalsko raspoloženje na posve suprotnu razinu! Riječ je o bendu koji slovi po odličnim koncertnim nastupima i koji uvijek isporuči razoran žur. U tom smislu Carcass zasigurno spadaju među najatraktivnije sastave u branši ekstremnog metala. Grozni rasjekači važe za majstore tehničke izbrušenosti koja stoji iza brutalizirane pojave grupe. Iznimno niska ugođenost i razoran, poguban masivan zvuk. Čak i ako po prirodi nisi sljedbenik ekstremnog metala, ta te zvučno-izvedbena perfekcija jednostavno prikuje uz pozornicu i tamo ispred pozornice samo ostaneš. Do kraja. Bend je publiku brzo pokrenuo punom parom. Nekih 10 metara od pozornice razvio se golemi circle pit, koji je povremeno zamijenio wall of death, a crowdsurfera nije ni nije nedostajalo tijekom koncerta. Sve skupa djelovalo je kao savršen kaos nakon pada atomske bombe, u kojem se pod diktatom grupe na prostoru festivala dizala prašina u pravim salvama! Jeff Walker, koji si je u novim vremenima omislio kratku kosu, ostaje izniman kapetan, karizmatični šef grupe i frontman koji održava izvanredan growl. Bez posebnog naprezanja poveo je publiku u kraljevstvo skalpela i ostalog kirurškog alata, koji je kosio i trgao utrobu kroz izvrstan nastup grupe, u trajanju od dobrih sat vremena. Walker se na kraju nastupa nije zaboravio srdačno zahvaliti publici, rekavši da je ovaj koncert u Češkoj bio posve posljednji na ljetnoj europskoj turneji grupe, koja se ne bi mogla ljepše zaključiti.
Bend je između ostalog izveo: 1985, Unfit for Human Consumption, Tomorrow Belongs to Nobody / Death Certificate, No Love Lost, This Mortal Coil, Dance of Ixtab (Psychopomp & Circumstance March No. 1 in B), 316L Grade Surgical Steel Corporal Jigsore Quandary i Heartwork. Golema lekcija iz anatomije čovjeka od koje te podilaze žmarci. Nakon koncerta sam prvo potražio unutarnje organe, je li sve na svom mjestu.
Moonspell su jednostavno Moonspell. Gledali smo ih u travnju u Ljubljani i Zagrebu! Bili su fantastični. Moonspell su uvijek odlični. Njihovi koncerti prava su pravcata hipnoza koja te fiksira i odvede u neki paralelni svijet iz kojeg teško izlaziš. Sat je pokazivao 23.00 h! Za Moonspell, koji nisu važili za izrazitog headlinera festivala, jer im je dodijeljena minutaža u istoj mjeri kao prije njih Carcass i poslije njih Ensiferum, ovaj je koncert bio nešto posebno. Kao što je to istaknuo pri dolasku grupe na pozornicu i njezin frontman Fernando Ribeiro! Bend je naime odlučio raspoloživo vrijeme iskoristiti za izvedbu cijelog studijskog prvijenca “Wolfheart” iz 1995., čime je ujedno riječ i o počasti grupe uz 30. obljetnicu izlaska tog albuma. Istodobno je koncert grupe na Basinfirefestu bio posljednji prije trotjedne stanke. Dakle, Moonspell su svoju aktualnu turneju zaključili na najljepši, ako ne i najbolji mogući način!
Moonspell su se na pozornicu popeli ovaj put kao sekstet. Ribeiru je društvo pravila prateća vokalistica Eduarda MissBlue, koja se Fernandu pridružila i za nekoliko dueta. Moonspellima se doista ne može ništa prigovoriti. Imaju sve. Izvedbenu izvrsnost, pred kojom se vikaš. Predvođeni nevjerojatnim Fernandom, koji nije opet isporučio samo izniman vokalni nastup, nego je tijekom nastupa briljirao i kao neka vrsta MC-ja te spretno raspirivao i držao uza se publiku. Bend je iznenadio sredinom nastupa kad se bacio na Tenebrarum Oratorium (Andamento I/Erudit Compendyum). Riječ je o komadu koji je još stariji od prvijenca Wolfheart i koji se nalazi na prvom EP-ju grupe “Under The Moonspell” iz 1994.! Za prave Moonspell sljedbenike doista nezaboravan susret s grupom. Nastup je tekao iznimno glatko. Bez zapleta, u vrlo dobrim zvučnim uvjetima. Bend nije zaboravio ni folk skladbu Aetegina, koju je Ribeiro predstavio kao portugalsku skladbu stvorenu za žur preliven pijenjem piva. Ovaj komad standardna verzija albuma “Wolfheart” nije sadržavala.
Jedini zaplet grupi se dogodio na uvodu Lua D’ Inverno, kad su na pozornici ostali samo gitarist Ricardo Amorim i klavijaturist Pedro Paixão. Zvuk je nakon nekoliko sekundi nestao. Pa se opet pojavio. Pa opet nestao. To je Amorima prilično izbacilo iz takta. Obojica su napustila pozornicu. Taj dio je zato malo skraćen, no pozornica se uskoro probudila s Trebarunom (bliskim Aetegininim ‘blizancem’). Do finala, dakle, nije ostalo mnogo. A ono je isporučilo naravno onaj savršeni vrhunac. Počevši s Vampirijom, ludim Fernandom, briljantnom kompaktnošću, koja nas je odvela dalje u gotičku metal poslasticu – zlokobnu, ali moćnu An Erotic Alchemy. Ostala je jedna jedina točka koju su svi nestrpljivo čekali. Sama po sebi vrhunac je, ne samo ovoga, nego svakog Moonspell koncerta. Blackmetalska zadušnica zvana Alma Mater. Veliki završni finale u kojem je cijeli Basinfirefest s Fernandom napregnuo svoje glasnice. Nažalost, njegova izvedba značila je i kraj Moonspell koncerta!
Moonspell su prestali nekoliko minuta poslije ponoći. Svakako prebrzo. Kod Moonspell je uvijek sve prebrzo. Ostaju jednostavno koncertna fantastika! Za pola jedan ujutro bio je najavljen posljednji izvođač na festivalu. To su bili Finci Ensiferum, koje smo namjerno preskočili. Trebalo se vratiti u Prag i čuvati energiju. Dok smo se približavali autu, kolone Ensiferum fanova gazile su prema festivalu. Među njima i vrlo mnogo mladih sljedbenika.
Basinfirefest je festival s dugogodišnjim stažem. RockLine se ove godine tamo našao prvi put. I to još bez posebnih unaprijednih planova. S obzirom na izniman lijep dojam koji smo doživjeli, ostajemo nestrpljivi što se tiče festivalskih potvrda za iduću godinu. Nikad ne reci nikad, ali ne bi mi bilo teško sebe zadržavati da se tamo ikad vratimo.
Tekst: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen
