Izvođač: Cooper, Alice
Izdavač: Guardian Records
Izlazak: 1997
Nedjelja, 2. lipnja 1996., dan kad Alice snima koncert u San Lucasu, Meksiko. Koncert se održao u poznatom Cabo Wabo Cantina, kojem je vlasnik Sammy Hagar. Prvotni naziv bio je Viva Alice, ali su ga preimenovali u A Fistful Of Alice. Album je nastao jer je Alice htio pokazati kako zvuči uživo sada – 20 godina nakon izlaska zadnjeg i prvog albuma uživo (1977 – The Alice Cooper Show). Također je to prvi album s lead gitaristom Ryanom Roxieom. Album ima i prilično zanimljivu priču o izdavačkoj kući kod koje je izašao te o razlozima zašto je uopće izašao za izdavača zvanog Guardian Records.
Snimka je samo dio koncerta (cijela snimka može se naći na raznim promo i bootleg izdanjima) i obuhvaća 13 komada koji se protežu od samih početaka do zadnjeg albuma. Kao šlag na torti dodan je još i novi studijski komad koji je producirao sam Alice. Komad naziva Is Anyone Home? mirnije je naravi, nije se probio na top ljestvice, ali se kasnije pojavio na raznim kompilacijama.
Sam koncert sadržavao je tipičnu glumu i rekvizite, ali željene giljotine na ovoj turneji nije bilo, što ipak ne znači da Alice bez toga nije Alice – koncert je i dalje odsviran savršeno, a na pozornici je bilo i dosta poznatih gostiju, među njima Rob Zombie, Slash i Sammy Hagar. I po samom zvuku čuje se da je koncert intimnije naravi – klupski, što se još bolje čuje u govoru nego u pjevanju.
Album počinje klasikom School’s Out, u kojem gitaru preuzima Sammy Hagar. Cooperov glas nakon skoro 30 godina glasnog pjevanja još uvijek je u dobroj formi i dovoljno prepoznatljiv da ga se ne može zamijeniti ni s kim drugim, što se dobro čuje na klasicima poput Under My Wheels, I’m Eighteen i Desperado. U novijem komadu Lost In America gostuje Slash na gitari, ali nekako taj komad uživo nije na razini studijske verzije. Slijede dvije rijetkosti na koncertima (pogotovo danas), Teenage Lament ’74 i balada I Never Cry, u kojoj su vokali baš lijepo čisti i istaknuti. Mirnoću prekida mega hit Poison, a nastavljaju ga još brojni odlični klasici uživo poput No More Mr. Nice Guy, Welcome To my Nightmare i Only Woman Bleed, opet sa Slashom na gitari. Feed My Frankenstein vodi publiku u devedesete s Robom Zombiejem na gostujućim vokalima, što taj komad čini posebno zanimljivim jer nekako dočarava sliku Frankensteina. Kao posljednji live komad, uobičajeni zaključak koncerata, tu je odlični Elected, u kojem se uz Roba kao gost na gitari priključuje i Slash.
Općenito, ovo je dobar album za svakoga tko želi čuti Coopera uživo, ali radije preporučujem odlazak na koncert ili kupnju DVD-a Alice Cooper Trashes The World iz 1989., nego imati samo sat vremena snimke (i to ne u cijelosti), uz koju ni približno ne možemo dobiti osjećaj sjajnog teatralnog nastupa.
Postava
Alice Cooper – vokali
Reb Beach – gitara
Ryan Roxie – gitara
Dan Wexler – gitara *
Steve Farris – gitara *
Todd Jensen – bas-gitara
Merrit Morrison – bas-gitara *
Jimmy DeGrasso – bubnjevi
Matt Laug – bubnjevi *
Paul Taylor – klavijature
Gosti:
Rob Zombie, Slash, Sammy Hagar
Produkcija
Thom Panunzio & Alice Cooper *
Popis pjesama
1. School’s Out (live)
2. I’m Eighteen (live)
3. Desperado (live)
4. Lost In America (live)
5. Teenage Lament ’74 (live)
6. I Never Cry (live)
7. Poison (live)
8. Billion Dollar Babies (live)
9. Welcome To My Nightmare (live)
10. Only Women Bleed (live)
11. Feed My Frankenstein (live)
12. Elected (live)
13. Is Anyone Home *
Trajanje albuma: 61:04
