Izvođač: Zero Hour
Izdavač: Sensory Records
Izdanje: 2005
Album je odličan nastavak! Još nadograđuje oba prethodnika. Nakon kratkog introa slijedi silovita, bombastična, gotovo da ne “thrash riff” eksplozija, a u nju se kao salivene odmah uklapaju vokalne salve Freda Marshalla, koji je u sastavu zamijenio inače odličnog Erika Rosvolda. Ono što je isprva izgledalo teško izvedivo, Fred je s lakoćom ne samo popunio, nego i nadogradio. Bez problema je obuo Erikove cipele i jednostavno unio u Zero Hour još više vokalne smjelosti, čime je naravno dodatno ojačao bend. Riff napad, vokal s harmonijama i topovski ritam u otvaranju ploče stvaraju sliku koja ovaj komad zbližava s nekim bendovima poput Nevermore. Zero Hour odmah stvaraju teško ozračje puno depresije i neizmjerne boli! Ljuti su, razjareni i ne poznaju milost. Komad se pak nakon dvije minute pretvara u posve drugo lice i bez okolišanja potvrđuje da je s nama bend koji dolazi s Floride. Atmosfera koju otvaraju u ovom dijelu “licki” bas linije upozoravaju da su Zero Hour susjedi Death, briljantnog banda koji je predvodio prerano preminuli “mastermind” Chuck Schuldiner.
Zero Hour su pravi floridski Amerikanci od glave do pete. Umotani su u depresivnu moru! Sviranje obilježava impresivnost genija i lokomotive banda, gitarista Jasuna Troya. Riffovi su otrovno naoštreni, Troy je pun izvanrednih domišljatosti koje su sjajno posložene zajedno, komadi su puni ritmičkih obrata, ali potpuno protkani sjeckavim riffovima, koje bez imalo srama prekrivaju fantastični arpeggio-i, odsvirani kristalno čisto, a koji dolete kao grom iz vedra neba u masivnu formu “riffova” kad se tome najmanje nadaš. Bas linija je draga “licke”, fretless bas je također prisutan i naročito u mirnijim dijelovima preuzima vodeću ulogu, a sami “licki” vuku na školu Stevea DiGiorgio-a. Nevjerojatno, a ipak! Povremeno Zero Hour po “feelu” odnesu slušatelja na pošto Control Denied “A Fagile Art Of Exsistence” (1999). Naravno, pa na Floridi smo. I klavijature zato definitivno otpadaju!
Vokal Freda Marshalla je odličan. Prvo skine fenomen vokala Nevermore, a onda iznenadi u Destiny Is Sorrow vokalom koji vuče na vokal Jacob’s Dream ili čak na Kamelot, dok linije koje koristi podsjećaju na stil Jamesa Rivera-e (Helstar), npr. u Brain Surgery ili pretpripjevu Losing Control. Zero Hour skreću u polutonske linije i to ih zbližava s bjesnilom ranih Fates Warning, ili čak “school speed metala” tipa Destiny’s End! Komad je protkan izvanrednom produkcijom! Bas linija zvuči tako živo kao da strugaš po žicama kovanicom, s odličnim “echo” efektom koji daje potresnu dubinu zvuku! Instrumenti su međusobno kristalno jasno odvojeni, a istodobno Zero Hour u svojoj pjenušavoj živosti bljuju pravu spaljujuću vatru! Bend u svoj naelektriziranoj eksplozivnosti i sklonosti razaranju nadilazi vlastiti razuzdani limit u neukroćenom metalskom brušenju kroz Twice The Pain!!!
Ipak, Zero Hour su pravi “progressive metal” koji sa simfonijskim sklonostima nema ni najmanje veze, pa ako povučemo jasnu crtu, znaju mnogo prije pridobiti fanove “thrash metala” nego fanove Dream Theater. Ali kad smo već kod ovih potonjih, Jasun Troy u svojoj izbrušenosti lako dosiže Petruccija. Ritmovi su lomljeni, prelijevaju se kao od šale kroz domišljate prijelazne preklope, koji su kompleksno potencirani, a njihova besprijekorna interpretacija dokazuje izniman uigranost banda. Trominutni instrumental Somnecrophobia prava je mala škola spomenute perfekcije, dok naslovna pjesma u svim superlativima predstavlja kreativni vrhunac ploče. Pravi mini EP koji oduzima dah kompleksnim aranžmanima, sirovim napadima, meditativnim pasažama i fantastičnom, već spomenutom uigranošću. Album visoke atmosfere, koji ne nosi ni jednu jedinu slabu točku, odjeven je u beznađe i crninu koja ti se odmah uvuče pod kožu. Ovo je album za prave headbangere! Prave, kojih ima dovoljno u hlačama i koji će znati rukovati vatrom floridskog “Bay Area” bjesnila! Zero Hour te nakon tri četvrt sata slušanja uvjerljivo izmoždе kao vola u plugu! Krhki um, zarobljen u kraljevstvu tamne strane. Rob straha, paranoično luta izgubljen u praznini smisla vlastite egzistencije. Gdje je smisao da postojim, zašto sam ovdje, što hoće od mene? Ionako je sve zapisano propasti. “A Fragile Mind” je prava metalska ekstravagancija! “It’s perfect dark!”
Postava
Fred Marshall – vokal
Jasun Tipton – gitara
Troy Tipton – bas gitara
Mike Guy – bubnjevi
Produkcija
Dino Alden & Zero Hour
Popis skladbi
1. Intro (0:06)
2. There For Me (4:37)
3. Destiny Is Sorrow (8:00)
4. Brain Surgery (3:12)
5. Losing Control (3:45)
6. Twice The Pain (4:20)
7. Somnecrophobia (3:09)
8. A Fragile Mind (11:33)
9. Intrinsic (5:23)
Trajanje albuma: 44:05
