Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Queen
Izdavač: EMI Records
Izdanje: year
Trajanje: 49:56
Ocjena: 4.5/5
Who wants to love forever
Who wants to dream forever?
“A Kind Of Magic” nastao je na temelju nikad službeno objavljenog glazbenog zapisa za kultni znanstvenofantastični film Highlander (slovenska verzija naslova, Gorjan, zvuči poprilično bedasto) u režiji Russella Mulcahyja i s Christopherom Lambertom u glavnoj ulozi Connora MacLeoda, škotskog besmrtnika velikih melankolija, neprebrojenih sjećanja i sarkastičnih dobacivanja. Za razliku od ljubitelje klasičnog rocka znatno manje zanimljivog “Flash Gordon” (1981), koji je bio zvučna podloga filma u pravom smislu riječi, sve skladbe s albuma nisu se pojavile u filmu, ili su se tamo pojavile u nešto drukčijem izdanju. Zato bi o “A Kind Of Magic”, koji ima velike zasluge za besmrtni status znanstvenofantastičnog spektakla, bilo realnije govoriti kao o kvazi-konceptualnom albumu, na kojem je većina radova nadahnuta raznim zgodama iz filma.
Za Queen je predstavljao važan stilistički zaokret natrag prema klasičnim rockerskim i art rockerskim korijenima te odmak od sintetičkog popa, koji je do sredine 80-ih počeo prevladavati u njihovoj glazbi. Moglo bi se reći da je riječ o tranzicijskom albumu između pop rockerskih, sintisajzerima protkanih Queen iz 80-ih i njihove klasičnije, polako ponovno budeće i omiljenije slike majstora art/hard rocka, kakvu su njegovali u 70-ima. Taj su korak njihovi stari obožavatelji tada zacijelo nestrpljivo iščekivali. Iako je nekoliko radova na albumu još uvijek bliže sintetičkom popu nego klasičnom rocku, ostale su tvorevine na njemu dale naslutiti da se heroji progresivnih oblika rock glazbe polako vraćaju tamo gdje su oduvijek bili najbolji.
S obzirom na to da je riječ o tranzicijskom razdoblju njihove karijere, pomalo je iznenađujuće da su stvorili tako snažan uradak, koji sadrži podosta njihovih najomiljenijih, vječnozelenih radova predvođenih klasicima i hitovima poput “One Vision”, “A Kind Of Magic”, “Friends Will Be Friends”, “Who Wants To Live Forever” i “Princes Of The Universe”, koji i danas bude maštu i stvaralačku inspiraciju mnoštva slušatelja i mladih sastava diljem svijeta. Kao što je to obično bio slučaj sa svim njihovim albumima iz 80-ih, ni “A Kind Of Magic” nije bez mana. Pojedini radovi dosta variraju u kvaliteti, osobito u prvoj polovici albuma, koja sadrži dvije skladbe ispod njihovih uobičajenih standarda. No uglavnom zahvaljujući osjetno boljoj drugoj polovici, na kraju ispada jedan od njihovih klasika i po mom mišljenju njihov najbolji album iz 80-ih. Album ima poseban šarm i zbog vrlo dobrog ugođaja i isprepletenosti same glazbe i tekstova s filmskim motivima, koje onome tko je film pogledao neće biti teško prepoznati.
Queen već uvodnom skladbom poručuju da se polako vraćaju domaćem hard rocku i art rocku. Energičan hard rockerski hit “One Vision”, koji se pojavio u filmu Iron Eagle, uvjerljiv je uvod u album, iako ne nudi nikakav osobit iskorak, pogotovo u usporedbi s njihovom dotadašnjom ostavštinom izvrsnih heavy rockerskih radova i snažnih uvodnih skladbi. Riječ je o prosječnoj, ali solidnoj tvorevini srednjeg tempa, s jednostavnom strukturom, karakterističnim Mayevim gitarskim rifovima, snažnom sintisajzerskom pozadinom, kao i uvijek fascinantnom Mercuryjevom vokalnom izvedbom i tipičnim višeglasnim refrenom, koji se izuzetno brzo uvuče u uho. Ta je skladba navodno nastala neposredno nakon što je Mercury, nadahnut njihovim nezaboravnim nastupom na dobrotvornom događaju Live Aid, doslovno prisilio ostale članove da odu u studio i brzo je snime. O iskustvu s Live Aida svjedoči i idealistički tekst, koji se zahvaljujući Freddieju vrlo brzo pretvori u svojevrsnu humoresku s nezaboravnim završetkom “fried chicken”.
Iza tog energičnog hard rockerskog uvoda slijedi nostalgična pop rockerska bajka, ezoterični ultra hit “A Kind Of Magic”, uz “Radio Ga Ga” i “I Want It All” po mom mišljenju jedna od tri najbolje pop rock skladbe u njihovoj karijeri. Njezin naslov i središnji refren, prema Taylorovim riječima, nadahnuti su jednim od dijaloga iz filma. Kao i njezin stariji brat “Radio ga Ga”, i “A Kind Of Magic” gotovo je potpuno Taylorovo dijete, iako je i Mercury imao nešto riječi u njezinu konačnom izgledu. Tajna nevjerojatne nostalgičnosti te skladbe krije se u zavodljivim, čarobnim aranžmanima i nezaboravnom refrenu, koji je kao i obično okrunjen Mercuryjevim neuništivim vokalnim karizmom i bogatim popratnim višeglasjem. Mističnosti svoje doprinose i tajanstveni efekti na sintisajzerima, koje je ovdje odsvirao posebni gost Spike Edney. Skladba se u filmu pojavljuje u nešto drukčijoj verziji, i to u njegovoj odjavnoj špici.
Preslatka balada “One Year Of Love”, koju je napisao basist John Deacon, nešto malo kvari inače uglavnom odličnu atmosferu albuma i oduzima mu nekoliko bodova. Deacon je ovdje odsvirao i sintisajzere, dok je Mayevu gitaru zamijenio gostujući saksofon Stevea Gregoryja. Za orkestralne aranžmane, koji su jedna od rijetkih svijetlih točaka te skladbe, pobrinuo se Lynton Naif. Oni su vrlo dobro postavljeni, ali problem skladbe krije se u plitkom tekstu i dosadnoj središnjoj melodiji, iako Mercury u svojoj vokalnoj ekspresiji kao i obično daje sve od sebe. “One Year Of Love” u filmu se pojavljuje u baru, kad MacLeoda iznenada obuzme melankolija.
Naslov najgoreg rada na albumu pripada očajnom motown (glazbena vrsta koja je križanac popa i soula) eksperimentu “Pain Is So Close To Pleasure”, koji bi se po ritmičkom pulsu i refrenu lako mogao naći i kao glazba za striptiz bar, ako ne i unutar gay klupske scene (uz sve poštovanje prema Freddiejevim uvjerenjima i usmjerenjima). Unatoč svoj svojoj podprosječnosti, riječ je o jednoj od posljednjih Queenovih skladbi u kojoj se može čuti Freddieja kako pjeva u falsetu. Queen jednostavno ne bi bili Queen da na albumu nisu stvorili barem jedan podprosječan rad koji ne može biti svakome po volji, što samo svjedoči o njihovoj vječnoj izuzetnoj stilskoj raznolikosti.
Ugođaj se naglo popravlja uz vrlo dobru himničnu baladu i hit “Friends Will Be Friends”. Ona je nastavila njihovu tradiciju društveno budničarskih skladbi s karakterističnom Mercuryjevom pratnjom na klaviru i njegovom nevjerojatnom vokalnom sposobnošću da svojim emotivnim žarom na noge digne i najzakrnjelije osobe. Iznimno dirljiva balada, prikladna kao pratnja uz bilo kakav društveni događaj, koja vjerno slijedi njihovu tradiciju poznatijih budničarskih himni kao što su “We Will Rock You” i “We Are The Champions”.
Najbolji trenutak na “A Kind Of Magic” nastupa s nezaboravnom baladom “Who Wants to Live Forever”, po mom mišljenju njihovom najpotresnijom i najdirljivijom baladom uopće. Ne radi se samo o najboljem radu na albumu, nego o jednoj od najljepših ljubavnih balada svih vremena. Za sintisajzere i vokal u prvoj strofi ovdje se pobrinuo May, dok je za dramatične orkestralne aranžmane zaslužan orkestar pod vodstvom Michaela Kamena. Orkestar je umjesto Deacona i Taylora preuzeo i sve bas linije i udaraljke. Skladba poprima nevjerojatne, epsko-melankolične razmjere kad se u nju uključi Mercuryjev vokal i na potresan način prenese doživotnu poruku o vječnoj ljubavi koja pobjeđuje smrt. Dok su orkestralni aranžmani izuzetno melankolični, središnji je refren nevjerojatno budničarski i pozitivistički. U filmskoj verziji skladbe i prvu strofu otpjeva Mercury. Tamo se skladba pojavljuje uz MacLeodova sjećanja na prvu ženu i ljubav njegova života.
Slijedi temeljit preokret ugođaja uz do kraja usijani “Gimme The Prize” (u nekim izdanjima poznat i kao Kurgan’s Theme, nazvan po glavnom negativcu filma). Ta skladba predstavlja iznenadan zaokret prema heavy metalu i jednu od najtvrđih tvorevina u njihovoj karijeri. U prvom su planu Mayevi teški metalski rifovi, nemilosrdni Taylorovi udarci po bubnjevima i neuobičajena, iznimno gnjevna Mercuryjeva vokalna ekspresija, bliža stilu kakav obično njeguje Ronnie James Dio (Dio, ex-Rainbow, ex-Black Sabbath). U pozadini se kroz većinu skladbe čuju glasovi dvojice glavnih glumaca, glavnog antagonista Kurgana i MacLeoda s njegovom čuvenom izrekom “there can be only one”. Nakratko upada i duhovit rif s motivom škotske narodne himne sve dok ne nastupi odlična solaža. Poznavatelji filma usput će prepoznati i niz raznih zvukova iz filma koji će im pred oči dočarati određene scene. Po mom mišljenju riječ je o najprevidenijem radu na albumu.
Zabavni disco eksperiment “Don’t Lose Your Head” predstavlja kraći i bezazlen pop rockerski uložak, u kojem se u jednoj od strofa kao posebna gošća na popratnim vokalima uključuje popularna britanska pjevačica Joan Armatrading. Mayevi su sintisajzeri ovdje snažno gurnuti u prvi plan preko repetitivnog Taylorova ritam stroja i središnjeg rifa. U određenim segmentima skladba podsjeća na neke Mercuryjeve solo radove. Naslov i refren skladbe sadrže humorističnu referencu na film, u kojem je bilo najvažnije da se tijekom okršaja mačevima glava sačuva na svom mjestu. Nakratko se pojavljuje u sceni u kojoj Kurgan otme Brendu, MacLeodovu prijateljicu i romantični interes.
Završni epski heavy metalski klasik “Princes Of The Universe”, koji je upotrijebljen kao središnja filmska tema, a kasnije i kao središnja tema u nastavcima Highlandera, prava je poslastica za sve ljubitelje i tragače za epskom fantazijom u glazbi. Nedvojbeno je i danas velika inspiracija za legije power metalskih sastava. Unatoč naglašenim power metalskim karakteristikama poput epskog refrena, nabrušene gitare, dramatične vokalne izvedbe i fantazijskog teksta, neprestano mijenjanje strukture, osobito brojni iznenadni prijelazi motiva i time promjene ugođaja, bliže je progresivnom metalu, ako ne i progresivnom rocku. Nakon odličnog prvog dijela skladba prvim prijelazom pomalo izgubi na dramatičnom žaru, ali je zatim završetak opet vrlo dobro izveden. Među njihovim manje poznatim radovima to je zasigurno jedan od favorita, kultna tvorevina i savršen završetak albuma.
Kako god se stvari okrenule, i unatoč tome što nije bez slabijih trenutaka (kao ni većina njihovih albuma), nema sumnje da je “A Kind Of Magic” danas zasluženo prepoznat kao jedan od njihovih klasika i jedan od najboljih pop rockerskih, ako ne i klasičnorockerskih albuma tog vremena. Za dugogodišnje obožavatelje značio je veliko olakšanje i od sastava poželjan korak u pravom smjeru, jer su se hard rockerske dionice te epske i mistične teme ponovno vratile u njihovu glazbu. Uz nasljednika “The Miracle” (1988), nedvojbeno je riječ o njihovu najboljem albumu iz 80-ih. Nakon njegova izlaska uslijedila je još i njihova posljednja turneja u ulozi onih jedinih pravih Queen, kakvih nažalost velika većina ljubitelja glazbe više nikada neće imati. To je bio još njihov posljednji veliki trijumf i kraj sretnih i bezbrižnih dana, jer su teški dani nakon Mercuryjeve, pred javnošću brižno prikrivene, pozitivne HIV dijagnoze počeli slijediti jedan za drugim.
Postava
Freddie Mercury – vokal, klavir, popratni vokal, sintisajzer
Brian May – električna gitara, popratni vokal, sintisajzer
Roger Taylor – bubnjevi, elektronski bubnjevi, popratni vokal, sintisajzer
John Deacon – bas gitara, električna gitara, sintisajzer
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Spike Edney – dodatne klavijature
UMI & BBC B – računalne klavijature
Joan Armatrading – vokalna pratnja na “Don’t Lose Your Head”
Steve Gregory – alt saksofon na “One Year of Love”
Lynton Naiff – orkestralni aranžmani na “One Year of Love”
Michael Kamen i Narodni filharmonijski orkestar – orkestralni aranžmani na “Who Wants to Live Forever”
Produkcija
Queen, Mack i David Richards
Popis skladbi
1 One Vision (5:08)
2 Kind of Magic (4:23)
3 One Year of Love (4:26)
4 Pain Is So Close to Pleasure (4:19)
5 Friends Will Be Friends (4:07)
6 Who Wants to Live Forever (5:13)
7 Gimme the Prize (Kurgan’s Theme) (4:32)
8 Don’t Lose Your Head (4:35)
9 Princes of the Universe (3:30)
