Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1992
Ocjena: 4/5
Od izlaska izvrsnog “Bursting Out” (1978.), prvog koncertnog albuma Jethro Tull, do izlaska njegova nasljednika prošao je priličan broj godina. U tom je razdoblju grupa prošla kroz mnoge uspone i padove, neprestane zvučne promjene, izmijenila brojne članove i stvorila niz više ili manje zanimljivih i zapaženih albuma. Nakon izlaska, za uobičajene Tull standarde, razmjerno mlakog blues eksperimenta, utjelovljenog u albumu “Catfish Rising” (1991.), Tull su krenuli na poluakustičnu turneju koja je obuhvatila i nekoliko, za tadašnje koncertne prilike, još prilično egzotičnih zemalja (među njih su sigurno spadale Češka, Turska i Izrael). Ian se za potrebe turneje odlučio na prilično neobičan, ali vrlo zanimljiv potez jer je odlučio da će grupa nastupati u četveročlanom sastavu, bez klavijaturista, a s Daveom Mattacksom (Fairport Convention) na bubnjevima. Potonji je u grupi završio na preporuku svog Fairport Convention kolege, basista Davea Pegga, koji je tada zarađivao kruh u obje grupe. Mattacksov folk-rockerski postavljen, osjetno otmjeniji pristup bubnjanju, pogotovo u usporedbi s redovnim Tull bubnjarom Doaneom Perryjem, pokazao se za potrebe te poluakustične turneje kao vrlo sretan izbor. Osim toga, Mattacks je tu i tamo mogao odsvirati i klavijature te tako skladno raspodijeliti zvuk grupe između Iana na flauti, akustičnoj gitari i mandolini, Martina Barrea na električnoj i akustičnoj gitari te Pegga na bas-gitari i mandolini. Za grupu koja je u svojim redovima imala klavijaturista još od početka 70-ih, a krajem 70-ih čak i dvojicu, to je sigurno bio zanimljiv povratak u vrijeme originalnog četveročlanog sastava. U skladu s tim, osjetno su pojednostavili većinu aranžmana ili dodali nekoliko novih (akustične naravi, naravno) te se vratili izvornom konceptu gitara-flauta.
Za turneju su iskoristili vrlo zanimljiv i neobičan izbor skladbi iz svih razdoblja svoje povijesti, uglavnom onih više akustično usmjerenih, dok su kod onih s udarnijim rockerskim podtonom osjetno ublažili aranžmane i većinom ih obukli u akustične košuljice. Grupa je na “A Little Light Music” uspješno spojila mirno s glasnim, brzo sa sporim i stvorila vrlo raznolik izbor skladbi od kojih je svaka snimljena na drugoj koncertnoj lokaciji. Neke od skladbi, poput “Life Is a Long Song”, “Nursie”, “One White Duck”, “Look Into The Sun” i “From a Dead Beat To An Old Greaser”, prije toga uopće nikad nisu bile odsvirane uživo, što zasigurno predstavlja jednu od glavnih atrakcija ovog koncertnog albuma. Općenito, na njemu je mnogo skladbi koje se obično vrlo rijetko ili uopće više nisu izvodile uživo. S tada aktualnog “Catfish Rising” tu su na sreću samo solidni hard rockeri srednjeg tempa “Rocks On the Road” i “This Is Not Love”, ujedno i najudarniji trenuci među svim snimkama na albumu. Iznenađenja se, doduše, cijelo vrijeme nižu jedno za drugim. Prvo je svakako ponovno izvođenje njihove prastare blues rock himne “Someday The Sun Won’t Shine For You”, prve skladbe s prvog albuma “This Was” (1968.), gdje se naravno nikako ne ide bez Ianova vrlo duhovitog puhanja u usnu harmoniku.
Ugodno iznenađenje je i izvedba akustičnog instrumentala “Under Wraps”, po mom mišljenju jedinog spomena vrijednog ostvarenja s istoimene elektroničke katastrofe (“Under Wraps“, 1984.). Skladbe kojima se grupa također vrlo rijetko vraća su i simpatična Ianova seksualna aluzija “Nursie” (“Living In the Past“, 1972.) te akustična balada “One White Duck” s albuma “Minstrel In the Gallery” (1975.), odličnog prog albuma kojeg se posljednjih godina (iz nepoznatih razloga) na koncertima prilično rijetko sjete. Priličan iznenađenje je i vrlo dobra izvedba engleske tradicionalne folk skladbe (koju su, među ostalima, obradili i Fairport Convention i Traffic) “John Barleycorn”. Nju su izveli na nagovor grčke glazbene zvijezde Georgea Dalarasa (potonji sudjeluje i u njezinoj izvedbi, a njegov se vokal nalazi na talijanskom i grčkom izdanju albuma). Tull sladokusci bit će presretni i zbog odlične izvedbe davno zaboravljenog blues hard rockera “Look Into The Sun” (“Stand Up“, 1969.), jednog od njihovih prvih singlova, kojeg su obogatili dodatnim bluesy aranžmanima, himničnog “Christmas Song” (koji Ian sarkastično najavljuje kao “magično vrijeme za duhovni uzlet pojedinca i razdoblje u kojem nije primjereno razno opijanje, prežderavanje i standardno općenje s tri različite životinje…dakle, upozoravam te, Davide Pegg”) te “From a Dead Beat To an Old Greaser” (“Too Old To Rock ‘n’ Roll, Too Young To Die“, 1976.), koju su također izvukli iz naftalina. Vrlo dobar eksperiment je i instrumentalna izvedba “Pussy Willow” (“The Broadsword and the Beast“, 1982.), Ianove najpoznatije seksualne aluzije, koja je po mom mišljenju čak bolja od studijske verzije, ponajviše zahvaljujući odličnim baroknim aranžmanima.
Od ustaljenih klasika tu je samo šačica, i one sadrže osjetno izmijenjene i na pravim mjestima dodane akustične aranžmane, poput “Living In the Past”, “A New Day Yesterday”, “Bouree” te obvezne “Locomotive Breath”. Ne smijem zaboraviti ni odličnu reggae verziju “Too Old To Rock ‘n’ Roll” s ukusnim uvodom na mandolini. Na kraju njezine izvedbe Ian ispriča i jednu od najboljih iz svoje šarolike zbirke sarkastičnih anegdota – kako je “Martin na račun novca posjetitelja koncerata otišao na izlet na neki otok na Karibima, gdje je taj poznati ženskaroš, među ostalim, upoznao ogroman broj atraktivnih žena. Martin naime ima naviku svake noći ugostiti po 200 žena u svom krevetu…oprostite, 200 žena u svojim mislima”. Zanimljiva je i činjenica da je riječ o jednom od rijetkih Tull snimaka koji ne sadrži njihovu na koncertima obveznu klasiku “Aqualung” (“Aqualung“, 1971.), što mene osobno nimalo ne smeta jer je album zamišljen prvenstveno kao predstavljanje nekih djela koja inače uopće ne izvode. Ponovno izdanje, osim osjetno poboljšanog zvuka, ne donosi ništa novo, primjerice nijedan dodatni snimak, ali s jedne je strane tako još bolje jer se tako zadržava onaj iskonski duh originalnog izdanja.
“A Little Light Music”, unatoč svim svojim brojnim odlikama i posebnostima, među kojima se ističe odlična izvedba novo aranžiranih klasika i opskurnijih djela, nije usporediv s veličanstvenim “Bursting Out”, koji je bio jedan od najboljih koncertnih albuma 70-ih, ali je svakako iznimno zanimljiv i neobičan koncertni album na kojem Tull predstavljaju i nekoliko manje poznatih ostvarenja, a poznata u novom ruhu. Razveseljava i to što je Ianov vokalni nastup opet bliži njegovim zlatnim vremenima nego nekom čudnom klonu Marka Knopflera. Osobno mi je uvijek zanimljivo čuti određena Tull ostvarenja, obično već toliko puta čuta, u drugačijem svjetlu. Iana je to s godinama tako prirastlo srcu da je postalo nešto sasvim uobičajeno na njihovim koncertima da se određenim skladbama malo izmijene ili dodaju novi aranžmani. Taj je čovjek isti pristup primijenio i na vlastitim nastupima s orkestrom. “A Little Light Music” je svojevrstan, vrlo opušten, akustično usmjeren koncertni album koji se najbolje uklapa uz ljetno posjedanje na terasi s desertom i koktelom, a koji istovremeno nudi i dovoljno energičnih trenutaka za razne slobodne tjelesne aktivnosti.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, mandolina, usna harmonika, akustična gitara, udaraljke
Martin Barre – električna gitara, akustična gitara
Dave Pegg – bas-gitara, mandolina
Dave Mattacks – bubnjevi, činele, ksilofon, udaraljke, klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
George Dalaras – vokal na “John Barleycorn” za talijansko i grčko izdanje
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
1. Someday The Sun Won’t Shine For You (3:59)
2. Living In The Past (5:08)
3. Life Is A Long Song (3:37)
4. Under Wraps (2:30)
5. Rocks On The Road (7:05)
6. Nursie (2:27)
7. Too Old To Rock: Roll Too Young To Die (4:44)
8. One White Duck (3:15)
9. A New Day Yesterday (7:34)
10. John Barleycorn (6:34)
11. Look Into The Sun (3:46)
12. A Christmas Song (3:46)
13. From A Dead Beat To An Old Greaser (3:51)
14. This Is Not Love (3:53)
15. Bourée (6:06)
16. Pussy Willow (3:32)
17. Locomotive Breath (5:52)
Trajanje albuma: 77:39
