Izvođač: In Flames
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: 2008
Trajanje: 48:33
Ocjena: 4/5
Umjetnost kako promijeniti svoj imidž iz pionirski naštrcane death metal skupine, koja je izdala albume devedesetih poput “Jester Race”, “Colony” ili “Whoracle” – bilo koji od njih obavezan je dodatak zbirci ploča svakog kućanstva, posuti se vanilijskim prahom i postati općedostupan glazbenim masama diljem svijeta, velika je vještina. In Flames su tu kod kuće.
Zanimljivo je da u kvalitativnom raskoraku koji su napravili s “Reroute to Remain” nisu mnogo izgubili, no pritom treba biti neopterećen opusom skupine iz devedesetih. S “Clayman” su dečki počeli mekšati svoj zvuk, a s “Reroute To Remain” prihvatili su novi razvojni put kojim koračaju i s “A Sense Of Purpose”. Novi album ide u prilog daljnjem “mekšanju” i “zaslađivanju” zvuka. Cjelokupni dojam kad se probiješ kroz njegov sadržaj je takav. In Flames i njime dokazuju prekaljenost i iskustvo. Naime, odlični su glazbenici koji skupinu zadržavaju u trenutačnom izražajnom obličju s ciljem postizanja sve veće i veće komercijalne uspješnosti. Recite iskreno. Tko bi odstupio od zacrtanog smjera nakon što je ostvario proboj u SAD-u, što su dokazali penjanjem po Billboardovoj ljestvici s dva prethodna albuma, “Soundtrack to Your Escape” sa 145. mjestom i “Come Clarity” s 58. mjestom. A “A Sense Of Purpose” s najvišim plasmanom na američkoj BillBoard ljestvici (28. mjesto) ispravnost odluke o ustrajanju na zacrtanom putu samo je potvrdio.
Dakle. In Flames i nakon 2002. i “prekretnice koja im je osigurala opstanak” ostaju vjerni traženju lukavog kompromisa između agresije i općeg dopadanja. Dakle, niže ugođeni razmazano hrapavi zid riffovskog zvuka u pozadini, povremeno obogaćen uzorcima “industrial” boje, u koji majstori švedske škole ugrađuju ultramelodične tercetne harmonije koje “naizgled” mekšaju zvuk. Nad time neprestano bdije ekstremni vokal koji ne doseže više od melodičnog srednje intoniranog vrištanja, kompatibilnog u najboljem slučaju s novodobnim metalcore sastavima. Dakle, komercijalno pobjednička šetnja po tankoj srednjoj liniji, koja nudi ekstrem agresije što je općim ušima još uvijek prilično prihvatljiv, a nudi im i kvazimoralističko busanje pred vršnjacima u stilu: “Gle kako brutalnu glazbu slušam ja!” A između redaka rečeno, In Flames već dugo nisu više brutalni.
Poznato je da su dečki u prošlosti uključivali i ženski vokal uz Fridenovo (već po naravi “lijepo”) vrištanje ili ga harmonično kombinirali s čistim pratećim linijama u pozadini. I ovaj put, možda više nego ikad, raste udio čistih vokala, bilo u harmonijskoj pratnji refrena (The Mirror’s Truth, Drenched In Fear, Alias), a mogu preuzeti čak i apsolutni primat u skladbi, kao osmominutna The Chosen Pessimist, koja ujedno donosi najzanimljiviji trenutak novog albuma i unosi mu prijeko potrebnu raznolikost i dinamiku. Riječ je o baladno usmjerenoj skladbi koja ostavlja pečat pri slušanju ponajviše zbog graduiranog punjenja same zvučne slike, koja pri kraju nudi jedinstven atmosferski sadržaj, gdje u tako razvijenoj masivnoj zvučnoj zavjesi glavnu ulogu odigravaju sintesajzeri, a ugođaj lukavo raste dodacima uzoraka koji bi mogli stići i iz škole “industriala”. Friden cijelo vrijeme pristupa čisto i melodično u ovoj skladbi, čak ni grleni “Bonovski” uzdasi nisu isključeni. Svakako njegov “normalni” pristup ne nudi neku jedinstvenost, posebnu prepoznatljivu karizmu, no sam po sebi posve je kompatibilan unutar skladbe takvog tipa.
Većina skladbi pak su tri do četiri minute dugi rušitelji, jednostavnog a podivljalog riffanja, tipično kombiniranog s uljudnim “In Flamesovskim” tercetnim harmonijama i odrješitog ritmičkog lupanja, kojim naravno zapovijeda obavezna dvostruka bas-bubanj pedala. Kroz te skladbe pak dečki postižu traženu raznolikost i time unose visokoprotočnu dinamiku. Skupina dakle nudi još jedan album koji je opet spojio agresiju s visokom melodičnom dostupnošću, na standardni In Flames način. Djeluje još “mekše” i još malo “ljepše” od prethodna tri, dakle glazbenim ljestvicama još prijaznije. Zbog izvanrednog smisla za ugrađivanje melodične komponente na albumu je poprilično kandidata koji bi mogli slijediti izdanje The Mirror’s Truth kao hit singlići.
In Flames sigurno koračaju naprijed u modnoj sferi koju su zacrtali početkom novog tisućljeća. Najdalje što se može izvući ispod novog i zamirisati po starom ulovljeno je recimo u skladbi Alias, ali ne dalje od “Clayman”. “A Sense Of Purpose” u cijelosti je album koji dokazuje koliko su lukavi, iskusni i odlični glazbenici ove skupine. Svi znamo da s intelektom i znanjem mogu ponuditi više. No, nije li i velika racionalnost, jezgrovitost jasno odmjerenih jednostavnih pokreta, koja usađuje poznati kalup velike kompaktnosti i dovršenosti skladbi, dio te velike razumljivosti. Samo što je cilj postignut po principu apsolutne kontrole ponude glazbenih ideja i slijeđenja načela “manje je više”. Dakle, album koji u glazbeno-artističkom smislu skupini ne donosi ni pobjedu ni poraz. Potvrđuje samo to da In Flames i dalje spretno upravljaju sebi svojstvenim navigacijskim napravama, čime vješto zadržavaju svoju aktualnost.
Postava
Anders Fridén – vokal
Jesper Strömblad – gitara, prateći vokal
Björn Gelotte – gitara, prateći vokal
Peter Iwers – bas-gitara
Daniel Svensson – bubnjevi
Produkcija
In Flames, Roberto Laghi & Daniel Bergstrand
Popis skladbi
1. The Mirror’s Truth
2. Disconnected
3. Sleepless Again
4. Alias
5. I’m the Highway
6. Delight and Angers
7. Move Through Me
8. The Chosen Pessimist
9. Sober and Irrelevant
10. Condemned
11. Drenched In Fear
12. March To The Shore
