Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: year
Ocjena: 5/5
Genijalni Peter Gabriel napustio je bend nakon turneje 1975., na vrhuncu svog najvećeg stvaralačkog razdoblja. Budućnost grupe tada se ostalim članovima nije činila nimalo rušičastom, jer nekoga tko je bio tako karizmatičan i stvaralački nadaren kao Gabriel jednostavno nije bilo moguće zamijeniti. Nakon neuspjelih audicija za novog pjevača (na kojima se javio i priličan broj svakojakih čudaka, odjevenih u čudne kostime, koji su bezuspješno pokušavali oponašati Gabrielove scenske nastupe, a nisu znali ni pjevati, ni svirati) grupa je odlučila da novi pjevač postane kar bubnjar Phil Collins, koji se u prošlosti već dokazao pjevanjem na baladama “For Absent Friends” (Nursery Cryme, 1971.) i “More Fool Me” (Selling England By The Pound, 1973.) te kao glavni prateći vokal.
Većini se tada, prije izlaska ovog albuma, to naravno činilo vrlo riskantnim, čak i od strane grupe nepromišljenim potezom, jer se u rock glazbi nije često događalo da glavnog (i tako karizmatičnog pjevača kakav je bio Gabriel) zamijeni dotadašnji bubnjar grupe. No Genesisu je uspjelo nemoguće i “A Trick Of the Tail” je u mnogočemu čak i njihova najzrelija ploša. Iako je nestao dobar dio Gabrielove čarobne, ali i mračne, tajanstvene i romantične viktorijanske atmosfere te njegovi sarkastični vokali i tekstovi (da o scenskim nastupima uopće ne govorim), bend je s Collinsom na čelu na ovoj ploši djelovao nekako življe i optimističnije nego inače. Collinsov vokal pak na nekim skladbama neobično podsjeća na Gabrielov (npr. “Squonk”, “Robbery, Assault and Battery”, dok je “Mad Man Moon” lijep prikaz njegovih specifičnih vokalnih sposobnosti. Collins je dakle prešao sva očekivanja i pokazao se kao najprikladnija moguća zamjena za Gabriela. Naravno, nikada nije uspio nadmašiti Gabrielov vokalni i scenski karizmu, ali se i u studiju i na pozornici uspio nametnuti kao iznimno emocionalan pjevač. Za romantiku i mistiku albuma, kao i obično, najviše su se pobrinuli klavijaturist Tony Banks i gitarist Steve Hackett. Obojica su upravo na ovom albumu pokazali neke od svojih najboljih trenutaka. Harmonija među njima doista je izvanredna i njihovi se instrumenti često potpuno stapaju, pa ih je ponekad gotovo nemoguće razlučiti. Ritam linija je jazzerskija nego ikad prije, za što se pobrinuo ponajviše Collins, koji unatoč novoj dvostrukoj ulozi ni ovaj put ne štedi svoje dinamično bubnjanje. Rutherford pak svira svoju bas gitaru tečno i kreativno.
“Dance On the Volcano” je vjerojatno jedna od najboljih uvodnih skladbi u progresivnom rocku uopće. Ključni trenutak za sve fanove nastupa točno nakon prve minute, kad se javlja Collinsov vokal. On pjeva tako dobro da se čini kao da Gabriel uopće nije napustio grupu. To je ujedno i jedina skladba u kojoj Collins pjeva doista bijesno, kao što je to znao Gabriel. Kasnije je njegov vokal postao jedinstveniji i prilično drukčiji od Gabrielova, ali tada je zacijelo razveselio većinu fanova koji su strahovali kako će se snaći u ulozi glavnog pjevača. Mirne i dramatične pasaže stalno se izmjenjuju, a na cijeloj skladbi ima iznimno mnogo takvih vremenskih prijelaza. Atmosfera je bliska onoj pastoralnoj, tajanstvenoj atmosferi koja krasi većinu prethodnih remek-djela grupe. Dramatike ni ovaj put ne manjka. Naravno, kako i dolikuje, začinjene melodičnim refrenima. Osim Collinsa, i ostala trojica rade čuda. Banks se doslovno igra melotronom, orguljama i klavirom, dok uvijek kreativni Hackett sipa domišljate rifove kao na pariju. Njegove i Banksove dionice na ploši često je teško razlučiti, toliko se skladno poklapaju. Collinsovo bubnjanje jednako je majstorsko. Unatoč dvostrukoj ulozi pjevača, čak ga je i unaprijedio.
“Entangled” ima nježnu, vrlo krhku središnju melodiju i izrazito mističnu atmosferu, koju stvaraju ponajprije melotron i odlične vokalne harmonije. Potonje su među najboljima u povijesti grupe. Melotrona je ovdje u izobilju i svi ljubitelji tog divnog instrumenta doći će na svoje. Maestro Banks naime demonstrira neke od najoriginalnijih i najdojmljivijih dionica na tom instrumentu. Sjajna Hackettova akustična pratnja, koja je u potpunom suzvučju s Banksovim klavijaturama, naprosto “trga”. Ovdje je grupa zadržala svoje progresivno, klasično lice, dodala poneku klasičnu akustičnu Hackettovu solažu i iznimno pjevan Collinsov refren u pravi akustični labirint.
Slijedi izravan prijelaz u “Squonk”. Riječ je o jednom od najboljih prijelaza u drugu skladbu koje sam ikad čuo u rocku. Gabrielov duh ovdje ponovno oživljava, i u Collinsovu vokalu i u tekstu. Jedna je od najmističnijih skladbi srednjeg tempa.. Ovdje je sve što srce svakog fana grupe poželi. Banksovi prijelazi na klavijaturama, klasični Hackettov rif, Collinsovo dinamično bubnjanje, a mogao bih nabrajati i dalje. Skladba koja bez riječi ostavlja svakoga tko je grupu otpisao nakon Gabrielova odlaska.
“Mad Man Moon” je tipična Banksova romantična polubalada. Izgrađena je ponajviše na njegovim klavijaturama. Banks najprije gradi atmosferu na klaviru, a potom se usredotočuje na melotron i uz pratnju ostalih članova grupe stvara divnu kompoziciju. Collins ovdje prvi put jasnije pokazuje razliku između svog i Gabrielova vokala. Poglavito u ulozi sjajnog izvođača balada. Nešto što mu je oduvijek bilo kao stvoreno.
“Robbery, Assault and Battery” ponajviše podsjeća na neku Gabrielovu vokalnu groteskuju (à la “Harold The Barrel””, “Get Em Out By Friday”, itd.), osobito Collinsov način pjevanja, koji je ovdje većinom sarkastičan i duhovit te građen u monolozima, dakle nešto po čemu je bio poznat Gabriel. Ima i šaljivu, ljuljajuću ritam liniju. Daleko je najduhovitija skladba na albumu na kojem prevladavaju uglavnom romantični epovi i (polu)balade.
“Ripples” je kompozicija posve druge vrste i možda čak i najljepša skladba koju je bend stvorio u svojoj povijesti, a njih naravno nije malo. Ezoterična melodija građena na Hackettovoj akustičnoj gitari i Banksovu melotronu, nakon koje slijedi divan refren koji vam tako lako neće izaći iz glave. Slijedi dulji instrumentalni dio koji sadrži jednu od najboljih Banksovih solaža, uz koju ga prati odlični Hackett. “Ripples” je doista veličanstvena skladba i na najbolji način pokazuje Collinsovu vokalnu kvalitetu pjevača balada, kao i jedan od najčarobnijih trenutaka albuma.
U naslovnoj skladbi, koja je jedna od za grupu manje tipičnih kompozicija, čak se osjeća “beatlesovski” duh (u vokalnim harmonijama) i iznimno sarkastičan tekst, dostojan samog Gabriela, o rogatom i repatom biću i njegovu pogledu na ljudska “stvorenja”, koja ga progone kao čudovište nakon što slučajno zaluta u njihov (naš) svijet. U srednjem dijelu skladba nakratko dobiva čak i “do-wap” pop ritam, što je nešto neobično za grupu. Nedvojbeno jedna od jednostavnijih kompozicija grupe, koja nije klasičan ep po kojima je grupa poznata, nego ima više zajedničkog s klasičnim rockom, pa čak i popom. Ima i sjajan izlaz iz skladbe, u kojem se isprepleću pojedini instrumenti.
Ploša, jednako kao što ima sjajan početak, ima i jedan od najboljih završetaka neke Genesis ploše uopće, u “Los Endos”. Divan instrumental koji u prvom dijelu ima orijentalni motiv na melotronu i Collinsova bubnjarska remek-djela, ponajviše na činelama i drugim udaraljkama. U drugom dijelu nastupa Hackettov hardrockerski rif, nakon kojeg slijedi dulja ezoterična solaža. Kao što je u tradiciji grupe, mnogi elementi prethodnih skladbi, koji su se mogli čuti već na početku albuma, ponovno se čuju pred kraj spomenute skladbe, nakon čega se ona stupnjuje u “beskraj”. Ponovno se čuje čak i udaljavajući Collinsov vokal, koji još više poboljšava cjelokupnu atmosferu. U izlazu čak otpjeva dva stiha iz veličanstvenog “Supper’s Ready” (Foxtrot, 1972.) – “There’s an angel standing in the sun” i “Free to get back home”, koje možemo protumačiti i kao simboličan oproštaj od Gabriela.
“A Trick Of the Tail” jedna je od najboljih ploša u povijesti grupe, na kojoj se, začudo, gotovo ne primjećuje Gabrielov odlazak. Album je po izlasku šokirao i kritiku i fanove te bio komercijalno uspješan i u Velikoj Britaniji i drugdje u svijetu. Nakon odlaska svog glavnog vizionara Genesis su bez potresa zakoračili u novo razdoblje i stvorili još jedan sjajan album na kojem ne nedostaje odličnih epova po kojima je grupa bila tako cijenjena u razdoblju s Gabrielom. Kristalno čista produkcija bolja je nego na svim dotadašnjim albumima grupe. Album je i znatno više skupno djelo nego što je bio “The Lamb Lies Down On Broadway” (1974.). Prvi je Genesis album na kojem su članovi međusobno podijelili zasluge za pisanje pojedinih skladbi. To se osjeća i u samoj glazbi, u kojoj se osjeća iznimna skladnost među pojedinim članovima, odnosno njihovim instrumentima. Kvaliteta pojedinih skladbi iznimno je konzistentna jer su sve skladbe odsvirane na iznimno visokoj razini, a istodobno se međusobno potpuno razlikuju. Dok su instrumentalni segmenti ponovno vrhunski. Grupa je uspješno zadržala svoj originalni zvuk, a istodobno je nakon vrlo kompleksnog prethodnika napravila album koji je bio i komercijalno najpristupačniji album nakon “Selling England By The Pound” (1973.).
Doista je nevjerojatno kako je Collins uspješno uspio spojiti ulogu pjevača i bubnjara i povesti grupu naprijed. Ona se nije previše opterećivala Gabrielovom ostav→ ostavštinom i išla je dalje, iako je “A Trick Of the Tail “klasičan” album na kojem je još uvijek nekako prisutan duh nekadašnjeg pjevača i vizionara grupe. Genesis su dakle zadržali sve najbolje od prije, dodali povrh toga brojne nove dobrote i nadasve uspješno zakoračili u svoje sljedeće razdoblje.
Postava
Phil Collins – vokal, bubnjevi, udaraljke
Steve Hackett – električna gitara, 12-žičana gitara
Mike Rutherford – bas gitara, 12-žičana gitara, bas pedala
Tony Banks – klavir, sintesajzer, orgulje, melotron, 12-žičana gitara, prateći vokal
Produkcija
David Hentschel i Genesis
Popis skladbi
1. Dance On A Volcano (5:53)
2. Entangled (6:28)
3. Squonk (6:27)
4. Mad Man Moon (7:35)
5. Robbery, Assault & Battery (6:15)
6. Ripples (8:03)
7. A Trick Of The Tail (4:34)
8. Los Endos (5:46)
Trajanje albuma: 51:06
