Izvođač: Indica
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: 2010
Trajanje: 46:21
Ocjena: 4/5
Ženski sastavi uvijek su dvosjekli mač kad je riječ o glazbenom izražavanju. Bili su i bit će. Lako te naime mogu odvesti na stranputicu analiziranja privlačnosti pojedinih članica umjesto poruke njihove autorske glazbe. Te se manipulativne metode dobro svjesni oni koji drže škare i platno u rukama kad god se postavi pitanje dijeljenja financijskih injekcija u korist potpore pojedinim bendovima.
Dojam je da je lakši proboj oduvijek bolje pristajao isključivo ženskim (čitaj: spolno čistim) postavama nego onima na drugoj strani, isključivo muškima. Prvo, njih je puno, puno manje, a drugo, puno učinkovitije odigraju svoju ulogu koja izaziva Bambi efekt nego što to uspijeva muškim grubijanima.
Nije moguće da to ne znaju ni u izdavačkoj kući Nuclear Blast Records. Gdje? Dobro čitate. U izdavačkoj kući koja strogo i prije svega skrbi o očuvanju nasljeđa heavy metala i svih njegovih mogućih žanrovskih i podžanrovskih izdanaka koje je kroz godine evolucije iznjedrio. U sastavu Indica metala je manje nego vode na Marsu. Možda tamo s vremena na vrijeme zaluta poneka molekula vode, ali na “A Way Away” ne može se naći ni kvanta metal glazbe. A kamo je odlutala zakletva metalu izdavačke kuće poput Nuclear Blast Records? Čak se i gospodar muha – sam presvijetli Sotona – ovaj put vjerojatno iznenađeno češe po naboranom čelu.
Sastav koji, za čudo, do dana današnjeg još nije kandidiran na natjecanju Eurosong, kao predstavnik Finske, povezuje na albumu “A Way Away” lik i djelo svojih prijašnjih stvaralaštava (albuma). Svi su oni izdani tako da ih je sastav otpjevao na materinskom jeziku – dakle finskom. “A Way Away” je album otpjevan na engleskom.
Neka konačno stanem u obranu sastava. Iako bih svih pet cura odmah oženio i osnovao harem (kakva lijepa bajka za laku noć), na “A Way Away” ne radi se ni o kakvoj glazbenoj trivijalnosti, a još manje o plitkosti, unatoč slatko-gorkom atributu autorskog iskaza albuma, koji bi napokon trebao otvoriti vrata sastavu za komercijalni proboj širom i u inozemstvu. Indica su naime do danas već odavno postigle status superzvijezda u Finskoj s albumima prodanima u višestruko platinastim nakladama. U svojim kompaktno zamišljenim skladbama predstavljaju klasičnu zamisao kompozicijske strukture glava (refren) i repova (kitica). Skladbe su protkane tipično finskim doživljajem melodije – dakle, atmosfera melankolije neprestano je jasno naglašena. Island Of Light koja otvara album odmah će vam pohlepno melodičnim refrenom preusmjeriti svu pozornost na album. Sljedeća, Precious Dark, u podvozju posjeduje čak i melodično naglašenu nogu bas linije, što donosi izuzetno dobrodošao kontrast i posebnost na albumu. Samo na ovom albumu.
Cure stvaraju posrećenu kombinaciju rocka s klasično obojenim aranžmanima, što daje osjećaj višeslojno oblikovanog zvuka. Povremeno ugrađuju i folk elemente pomoću tradicionalnih “isključenih” – akustičnih instrumenata. Rockerski osjećaj, koji se plasira pomoću riffanja električne gitare, spretno je ugrađen više u pozadinu produkcije, koja ovaj put daje prednost simfonijskim aranžmanima i aranžmanima za klavijature. Vrhunac takvog oblikovanja zvuka album postiže kroz trojac skladbi Children Of Frost, Lilja’s Lament (vjerojatno to nije parodija na čelista sastava Apocalyptica, skladbu bi bez problema mogli upotrijebiti za filmski soundtrack) i za njima In Passing – potonja je izašla i kao “singl”.
Pjevačica Jonsu uspješno preuzima pozornost vokalom. Spašava je boja glasa koja posjeduje dašak mističnosti, a istodobno privlačan dašak bezgrješnosti neubranog cvijeta (kompaktna Straight & Arrow rođena za hit singlicu i puštanje po radijskim valovima). Kad smo već kod Straight & Arrow, to je skladba u kojoj je sastavu uspjelo osobito hrabro spojiti u idealnu supostojanje sve elemente koji oblikuju izraz sastava. Pritom treba istaknuti pohlepno melodičan refren i kontrast prebacivanja atmosfere između refrena i kitice.
Tuomas Holopainen, inače klavijaturist sastava Nightwish, čovjek je koji je duboko zagnjurio svih deset prstiju u oblikovanje zvuka albuma, oblikovanje orkestralnih aranžmana, aranžmana klavijatura i, ako razmišljam posve po muško-stvarno, možda još kamo drugamo, što je široj javnosti naravno ostalo skriveno. Toliko o neubranim cvjetovima sastava Indica. Već četvrti album sastava “Valoissa” (2008) producirao je Tuomas.
Album je pak vrlo dobar. Posjeduje raznolikost među skladbama, a one postižu visoku razinu dinamike, protoka raspoloženja i do tančina su perfekcionistički odjevene u aranžmanske strukture koje u potpunosti iskorištavaju spektar zvučne slike. Dinamiku podižu i srednji instrumentalni dijelovi i/ili izlazni instrumentali, koji često preuzimaju mješavinu orkestralnih aranžmana u koju se zaleti čak i nekoliko tonova soliranja (?) gitare ili veće riffovske koherencije. Naravno, čovjek se pritom pita koliko je žrtvovano autentičnosti slike sastava koju sažimaju prijašnji albumi sastava. Treba imati pred očima činjenicu da je ovo prvi album sastava otpjevan na engleskom i zapravo kompilacija najboljeg iz prošlih albuma. Dakle, možemo govoriti o kompilaciji i istodobno o prvom studijskom albumu sastava koji je otpjevan na engleskom. Sigurno se nešto prepoznatljive esencije izgubilo, ali mnogo ju je ostalo. Indica su poseban sastav. O tome se na “A Way Away” ne treba sumnjati.
S obzirom na svojevrsni “best of” izgled albuma prearanžiranih prošlih radova, postavlja se pitanje hoće li sastav i na sljedećem albumu uspjeti zadržati tako visoku kvalitativnu razinu “prvijenca” (prvijenca na engleskom) i zaorati još dublje u međunarodnu ledinu. Pričekajmo dakle kamo će ih odnijeti “A Way Away”.
Postava
Jonsu – vokal, violina, klavijature, gitara
Sirkku – klavijature, klarinet, prateći vokal
Jenny – gitara, prateći vokal
Heini – bas gitara, prateći vokal
Laura – bubnjevi
Produkcija
Tuomas Holopainen
Popis skladbi
1. Island Of Light
2. Precious Dark
3. Children Of Frost
4. Lilja’s Lament
5. In Passing
6. Scissor, Paper, Rock
7. A Way Away
8. As If
9. Straight 6 Arrow
10. Eerie Eden
