Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Motörhead
Izdavač: UDR
Izlazak: 2013
Trajanje: 46:54
Ocjena: 5/5
»Aftershock«! Novi album Motörheada! Izašao je, međutim, s godinom dana pomaka u odnosu na ustaljenu praksu izdavanja albuma Motörheada, koji od 2002. nadalje izlaze u razmaku od dvije godine. »Aftershock« je tako nasljednika svog prethodnika »The Wörld is Yours« (2010) dobio nakon tri godine.
Sredinom ove godine grunula je kao grom iz vedra neba vijest o ozbiljnim zdravstvenim problemima čovjeka kojeg mirne duše možemo proglasiti jedinom pravom ikonom rock ‘n’ rolla svih vremena. To je »željezni kancelar« Lemmy Kilmister. Pa nije moguće? Željezni kancelar je naime besmrtan. Pa barem naizgled. A ipak se i »Snaggletoothu« ponekad načne zubalo. Ah, te godine. Premalo ih je. A još i podmuklo prolaze. Šutke. Ne kažu ništa. Za Lemmyja tako u zdravstvenom smislu više nema šale, a ni njegov lijek zvan dnevna litra Jacka Danielsa više nije pouzdan. I kad je »Matilda pošteno zaprijetila«, Motörhead su otkazali sve ljetne koncerte na europskim festivalima za 2013., pojavili su se samo simbolično na pozornici festivala Wacken Open Air, gdje su odsvirali pola sata dug repertoar da bi masama dali do znanja: »Ne! Nije još kraj! Još se mičemo!« Ubrzo nakon otkazivanja svih koncerata na ljetnim festivalima, već početkom srpnja stigla je najava nove jesenske dvoranske turneje! Motörhead po Europi s predgrupom Saxon. Preciznije, po Njemačkoj i Velikoj Britaniji! Pritom je cijelo vrijeme bilo jasno da sastav priprema i novi studijski album, kojem će posvetiti novu turneju.
I rezultat? Čak četrnaest skladbi. I podosta onih neuobičajenih za sve ono što smo od Motörheada primali sve ove godine. Kao da je bend osjetio da bi ovo doista mogao biti njegov posljednji studijski album. Kao da je rekao: »Napravimo album na kojem će biti naše ideje koje želimo snimiti, a za koje nikad nema prave prilike!« Sada ili nikad, dakle.
I »Aftershock«? Je li to drugačiji album? Riječ drugačiji u korelaciji s Motörheadom gotovo je riječ jednaka činu svetogrđa. Ako sam egzaktniji, nije toliko drugačiji koliko je šaren. Na njemu je sve tipično “Motörheadovsko”. To je konstanta i brončani trio paklenih pankera od toga ne odstupa. Možemo ipak reći da je šareniji od prosječnog albuma Motörheada izdanog u posljednjih dvadeset godina.
Možemo čak razmišljati i o tome da je »Aftershock« opet usporeniji album, možda uz album »Hammered« (2002) čak i najsporiji album u karijeri benda. No to nije mjerilo kvalitete. Samo manje važna činjenica. Motörhead su prestali svirati »brzo i na silu« negdje krajem devedesetih, kad su iz postave kvarteta prešli natrag u trio. Možda je Lemmyju tada dosadilo to što ga je sve više »ishitrenih« glazbenih kritičara odjednom gurao među metalce. Albumi »Bastards« ili »Sacrifice« nose smrtonosno navinut i nametaliziran zvuk. Tome se doista ne može proturječiti. No to su bila devedeseta.
»Aftershock« je pak pravi dodir s korijenima glazbenih ukusa članova Motörheada, recimo radije kar Lemmyja. Na »Aftershock« čuješ riff inspiriran elementarnim riffom Hendrixova Purple Haze u skladbi Death Machine. Čuješ i skladbu Lost Woman Blues, koju bi u svojoj varijanti bez problema mogao snimiti Joe Bonamassa na nekom studijskom albumu, a malo poslije i još jedan okrepljujući »bluser« Dust And Glass. Istodobno ima podosta trenutaka na albumu, uključujući uvodnu Heartbreaker ili Crying Shame (s dodatkom klavira u refrenu – naravno, jedva primjetno zamiksanog u zvučnu sliku), koji podsjećaju na činjenicu da se Lemmy Kilmister oduvijek smatra velikim obožavateljem lika i djela The Beatlesa. Ravno rečeno, to znači da je Lemmy, uza svu »nakostriješenu reputaciju oštro odjevenog muškarca«, ljubitelj savršenih melodija. Jedna takva je odlična kombinacija rock ‘n’ rolla i pjevnog refrena i u novoj skladbi Killer!
Želite batine u čelo bez zadrške unatoč »čudnom razvoju sadržaja« ovog teksta? U brzinskom maršu približavanja pakla albuma »Bastards« (1994), ali s puno više organske zvučne »zrelosti«? To je nova skladba End Of Time! I u tome nije usamljena. Pri repu albuma joj se u toj energiji pridružuje skladba Paralysed.
Going To Mexico važi za jednu od najjačih pjesama ploče. Otvara se »prekopirano« i već čuveno. U stilu neke We Are Motörhead, a na sredini se ritam okrene naglavačke. Ne pokušavajte plesati na nju, inače ćete dobiti vodu u oba koljena. Inače, na albumu su tipični organski popraćeni rock ‘n’ roll zapaljivci, puni razgolićene prljavštine prepoznatljivo hrapave gitare Philipa Campbella, jedinstvene zveckavosti Rickenbacker bas gitare, topovskih zamaha Mikkeyja Deeja i onoga zbog čega se uvijek vraćamo Motörheadu. »Smrtonosnosti« koju u ovoj galaksiji iz sebe izbacuje samo čuvena figura Lemmyja Kilmistera. I bez brige. Daha joj ne nedostaje. Trenuci tipične rock ‘n’ roll autentičnosti albuma i s njom zajedno žilavosti Motörheada su Silence When You Speak To Me, Coup De Grace, pa Do You Believe. Sadržaj skladbe Queen of the Damned čak je smisleno usporediv s koncem sedamdesetih. Riječ je o pankerskom rock ‘n’ rolleru s ugrađenom punk notom jedinstvene Motörhead receptury, koji dokazuje da Motörhead danas mogu više sličiti ultimativnoj jedinstvenosti postave s Eddiejem »Fast« Clarkeom nego u bilo kojem kasnijem razdoblju nakon raspada te Motörhead postave, a to je bilo ubrzo nakon izdavanja albuma »Iron Fist« (1982). Naravno, to je samo jedna usamljena iskra novog albuma.
Produkcija Camerona Webba još se jednom pokazala skrojenom po mjeri novih vremena za Motörhead. »Aftershock« je iskonski organski. Iskonskost energije, kakvu u rock ‘n’ rollu producira format trija, ne bi mogla biti bolje predstavljena nego što jest. »Aftershock« je zapravo u produkcijskom smislu uhvaćen u istu vibraciju kao prethodnik »The Wörld Is Yours«, samo što je konkretno razigraniji u šarolikosti vodećih rješenja na skladbama. A njih je 14, i vjerujte. Neće vam biti dosadno. Bez obzira na to što opet rade iste stvari, znaju istodobno opet pobjednički šokirati! A to je sve što im treba!
To je i album koji je upravo zbog te razigranosti, koju utjelovljuje, zanimljiviji i privlačniji za slušanje od desetak posljednjih studijskih albuma benda. Ono što je nagovijestio inače izvrsni prethodnik »The Wörld Is Yours«, »Aftershock« je dakle još nadogradio! Trio ostaje neukroćeno jedinstven i u svim pokretima ga još uvijek u svemu krasi njegova unikatna umjetnička samoniklost. Toliko autentičnosti, koliko je nakon desetljeća prkošenja Motörhead i danas cijede iz sebe, pravo je čudo. Ovaj put je bendu uspjelo pronaći izvrsnu zlatnu sredinu između onoga što svi traže od njega, a to je ona rušilačka prepoznatljiva energija, i vlastitih želja da na snimačku vrpcu spremi niz idejno razigranih kompozicija. Dijalog i simbioza oba principa savršeni su i usudim se tvrditi da Motörhead u posljednjih dvadeset godina tako dobar album još nisu izdali.
Ako ovo mora biti posljednji album Motörheada, bit će to izvrstan rekvijem za bend! Odrađen je u pravoj maniri beskompromisne muške nabreklosti! Ovaj bend nikad nije poznavao predaju, nikad podilaženje, nikad servilnost. Uzimao je. I grubo, ako nije išlo lijepo. »Ako već moram k vragu, krenut ću u prostranstva pakla uspravno!« »Aftershock« je izvrstan album. Je 100% Motöhrhead album, na kojem nema osjećaja da se Lemmy i ekipa slučajno zaustavljaju. Ostavimo činjenicu Lemmyjeva narušenog zdravlja po strani. Energija ovog albuma nosi drugu poruku! A ona odlučno sugerira da je predstava još daleko od kraja. Sad samo brže u trgovinu po novi album Motörheada. Neka vam sijevne u glavama!
Postava
Ian “Lemmy” Kilmister – bas gitara, vokal
Phil Campbell – gitara
Mikkey Dee – bubnjevi
Produkcija
Cameron Webb
Popis skladbi
1. Heartbreaker
2. Coup de Grace
3. Lost Woman Blues
4. End Of Time
5. Do You Believe
6. Death Machine
7. Dust And Glass
8. Going To Mexico
9. Silence When You Speak To Me
10. Crying Shame
11. Queen Of The Damned
12. Knife
14. Keep Your Powder Dry
15. Paralyzed
