Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Cvetličarna MediaPark / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 16.11.2008
Broj posjetitelja: 1100
Cijena ulaznice: 40,00€
U našem se glavnom gradu nakon čak dva odgođena koncertna termina (prvi put je bio najavljen još u studenom 2006., zatim neuspješno prebačen na svibanj 2007., a iz trećeg se pokušaja ipak ostvario; za to iskrene čestitke organizatoru ovog događaja) napokon ponovno javio legendarni gitarski virtuoz Al Di Meola. Gospodina Di Meolu nije potrebno dugo i naširoko predstavljati, no za sve one koji možda nisu upoznati s njegovim likom i djelom valja navesti da je riječ o jednom od najcjenjenijih i najutjecajnijih gitarista našeg vremena, koji je najviše proslavljen kao majstor brojnih inovativnih gitarskih tehnika, ponajprije na području jazz fusiona i latino jazza, iako se tijekom karijere okušao i u mnogim drugim stilovima. Još otkako je prvi put zasjao kao član legendarne jazz fusion grupe Return To Forever, brojni obožavatelji šestožičanog instrumenta cijene ga kao jednog od najvećih tehničkih majstora sviranja električne gitare, pa i po njegovu utjecaju na brojne priznate rock gitariste koji su se prvi put pojavili u 80-ima.
Njegov se nastup u Cvetličarni na kraju pokazao kao večer mnogih vrhunaca, koja je razveselila većinu ljubitelja glazbenog perfekcionizma i obožavatelja fuzije tradicionalnog jazza i latino melosa, koji smo došli vidjeti gitarskog velikana na djelu. A mogla se završiti i prilično drukčije, jer predkoncertni signali nisu bili previše obećavajući. Zbog zakašnjelog leta koncert je naime počeo sat vremena kasnije, i to s time da zvučna proba još nije bila obavljena. Kao da je vrag mogao uzeti šalu pa bismo zbog toga doživjeli prilično lošiji nastup nego inače, no Al i društvo nisu se pokazali samo kao pravi profesionalci, nego su kroz cijeli nastup, nakon početne suzdržanosti, bili odlično raspoloženi. Al se preko organizatora za tu neugodnu nezgodu ispričao te je sve prisutne pozvao da prisustvuju zvučnoj probi, nakon koje će neposredno uslijediti koncertni nastup. Kad je na pozornicu napokon umarširao i sam majstor, zvučna se proba iznenada pretvorila u pravi nastup, akustični dakako, jer Al na ovoj turneji predstavlja neke od svojih najdražih latino-jazz tvorevina pod tradicionalnim ritmičkim utjecajima tanga.
Alova pratnja obuhvaćala je Talijana Fausta Beccalossija na harmonici i povremenim vokalnim improvizacijama, njegova zemljaka Pea Alfonsija na drugoj akustičnoj gitari te dugogodišnjeg suradnika, Kubanca Gumbija Ortiza na udaraljkama, nakon više od 20 godina suradnje bez sumnje miljenika publike. Gumbi je ponajprije majstor korištenja neobičnog afro-peruanskog udaraljkaškog instrumenta kojem se kaže cajón. Njegov bi se izgled mogao opisati kao velika drvena kutija na kojoj je Gumbi u sjedećem položaju, dinamičnim udaranjem ruku po prednjoj strani instrumenta, izvlačio vibrirajuće zvukove kakve najčešće čujemo u afričko-latinskoj etno glazbi. U temperamentnu mješavinu tanga i tradicionalnog jazza odlično se uklopila i Beccalossijeva harmonika, koju je dopunjavao strastvenim vokalnim improvizacijama što su nas lako odvele u kavane sred večernjih ulica Buenos Airesa. Iako je Alfonsi na drugoj akustičnoj gitari uglavnom držao ritam, majstor mu je dao i nekoliko trenutaka u kojima je svojom brzoprstom tehnikom, kroz brzinu svjetlosti u svladavanju ljestvica, pokazao kako je odličan gitarist i učenik.
Naravno, većina se posjetitelja ovog koncerta u prvom redu odazvala zbog majstorovih dah oduzimajućih gitarskih umjetnina. Posljednjih godina, zapravo već poprilično dugo, Al sve više napušta upotrebu električne gitare te radije uživa u manje glasnim akustičnim vodama, što je bila loša vijest za sve one koji su te večeri možda očekivali demonstraciju naelektriziranog jazz fusiona iz ranog razdoblja njegove samostalne karijere ili čak poneku klasiku ponovno ujedinjenih Return To Forever. Al se takvih električnih ekspedicija odrekao već prije nekoliko godina, iako ga ponekad još uvijek “uhvati” da zgrabi instrument kojim je najviše proslavljen. Prema vlastitim riječima ponajprije zbog problema sa sluhom, koje je uzrokovala dugogodišnja izloženost (pre)velikom broju decibela. Njegove su gitarske umjetnine očekivano i te večeri bile prava paša za oči te svojevrsna poslastica za sve ljubitelje glazbenog perfekcionizma. Mužak je na svojoj gitari ponudio izuzetno energičnu fuziju tradicionalnog jazza i latino ritmova, sve to s izvanrednom tehnikom prelaženja između brzih, energičnih intervala i umirenih, nježnih trenutaka čiste romantike. Upravo je ta demonstracija izvanredne brzine, koju je upravo on u 80-ima (u dobrom i lošem smislu) naširoko populariziraao, te istodobno izuzetno mekan zahvat pri branju žica, ono što je posjetiteljima i te večeri najviše oduzimalo dah. Majstor i danas lako ostaje pojam za sebe te predmet najrazličitijih gitarističkih teoretskih rasprava.
Tijekom nastupa dogodio se i jedan vrlo šaljiv trenutak, kad je Al iznenada pohvalio nekog tipa u prvom redu te ga upitao je li slučajno bubnjar, jer uvijek pljeska na tako skladan način. Ovaj je odmahnuo glavom, izvukao novčanik i iz njega izvadio šaku trzalica kojima je htio nagovijestiti da je gitarist, a ujedno je to bila i prilično lukava taktika za dobivanje koncertnih suvenira. Al je naime predložio međusobnu razmjenu trzalica. Tip naravno nije mogao skriti svoju sreću.
Većina izvedbi te večeri počivala je na Alovu aktualnom koncertnom albumu “World Sinfonia – La Melodia” (2008), koji je u mnogočemu poklon slavnom argentinskom tango skladatelju Astoru Pazzioli, jer se na njemu nalazi poprilično njegovih preuređenih tvorevina. Naravno, nisu izostale ni izvedbe Alovih samostalnih djela poput “Infinite Desire”, “Misterio”, “Turquoise” te nezaobilazne klasike “Mediterranean Sundance”, koja potječe iz njegova jazz fusion razdoblja, preciznije s legendarnog albuma “Elegant Gypsy” (1977). Potonja je odsvirana u bisu, nakon što je majstor nakon bučnih ovacija već skoro namjeravao pobjeći s pozornice, no takvu lojalnost, nakon što se tijekom cijelog nastupa uvjerio da publika do kraja diše s njegovom postavom, jednostavno nije smio razočarati. Poseban, da ne kažem već obvezan trenutak večeri predstavljao je i kratki “dvoboj” između Ala i Gumbija, tko će prije udariti odnosno promašiti određenu notu. Majstor i društvo svoj su nastup zaključili dojmljivom izvedbom argentinske tradicionalne skladbe “No Potho Reporsare”.
Sve je skupa prošlo kao tren. Izvrstan Alov nastup nije ostavio ravnodušnim baš nikoga u dupkom punoj dvorani Cvetličarna, u kojoj se našao i iznenađujuće visok postotak mladih (nezanemariva činjenica kad je riječ o jazz koncertu), dok je on sa svojom pratnjom na akustičan način potvrdio glas jednog od najboljih gitarista na svijetu. Oni koji su se slučajno bojali da bi mogao još jednom ponoviti onaj katastrofalni nastup iz 1994., kad je bez pratnje nastupio u napola praznoj dvorani Tivoli i već nakon sat vremena otišao s pozornice, mogli su se poštено oraspoložiti, jer je te večeri majstor bio u sjajnoj formi i očarao je cijelu dvoranu svojom kombinacijom jazza i akustičnog latino melosa u tango ritmovima te dah oduzimajućim gitarskim tehničkim akrobacijama. Iako je te večeri cijelo vrijeme na iskren način djelovao izuzetno ljubazno i pristupačno, Al često vrijedi i za prilično hirovitog glazbenika, koji već pri prvoj prilici može otići s pozornice ako nema odgovarajućih vibracija s publike. Ovaj put nije bilo ni trenutka potrebe za tako drastičnom mjerom, jer je vjerojatno i sam bio iznenađen izvanrednom lojalnošću ljubljanske publike, kojoj također ide pohvala za prekrasan protok pozitivnih vibracija od pozornice i natrag. Nadajmo se da će ta večer majstoru ostati još dugo u lijepom sjećanju i da će nas vrlo brzo opet počastiti svojim posjetom.
fotografije: Barbara Milharčič
Galerija slika
