Lokacija: Ljubljana / Cvetličarna / Slovenija
Datum: subota 16.11.2008
U našem se glavnom gradu nakon čak dva prebačena koncertna termina (prvi put bio je najavljen još u studenom 2006., zatim neuspješno prebačen na svibanj 2007., a treći put je napokon ipak uspjelo; za to iskrene čestitke organizatoru ovog događaja) napokon ponovno oglasio legendarni gitarski virtuoz Al Di Meola. Gospodina Di Meolu nije potrebno dugo i naširoko predstavljati, no ipak za sve one koji možda nisu upoznati s njegovim likom i djelom valja navesti da je riječ o jednom od najcjenjenijih i najutjecajnijih gitarista našeg vremena, koji je najviše stekao slavu kao majstor brojnih inovativnih gitarskih tehnika, poglavito na području jazz fusiona i latino jazza, iako se tijekom karijere okušao i u mnogim drugim stilovima. Još otkako je prvi put postao poznat kao član legendarne jazz fusion grupe Return To Forever, brojni ga obožavatelji šestožičanog instrumenta cijene kao jednog od najvećih tehničkih majstora u sviranju električne gitare, pa i kad je riječ o njegovu utjecaju na mnoge priznate rock gitariste koji su se prvi put nametnuli osamdesetih.
Njegov se nastup u Cvetličarni na kraju pokazao kao večer mnogih vrhunaca, koja je zadovoljila većinu ljubitelja glazbenog perfekcionizma i obožavatelja fuzije tradicionalnog jazza i latinskog melosa, koji smo došli vidjeti gitarskog velikana na djelu. A moglo je završiti i posve drugačije, jer predkoncertni signali nisu bili previše obećavajući. Zbog kašnjenja zrakoplova koncert je naime počeo sat vremena kasnije, a pritom još nije bila obavljena ni probа zvuka. Svašta bi se moglo dogoditi pa bismo zbog toga doživjeli i dosta slabiji nastup nego inače, no Al i društvo nisu se pokazali samo kao pravi profesionalci, nego su kroz cijeli nastup, nakon početne suzdržanosti, bili odlično raspoloženi. Al se preko organizatora za tu neugodnu situaciju ispričao i sve prisutne pozvao da prisustvuju probi zvuka, nakon koje će neposredno uslijediti koncertni nastup. Kad je na pozornicu napokon stupio i sam majstor, proba zvuka iznenada se pretvorila u pravi nastup, akustični dakako, jer Al na ovoj turneji predstavlja neke od svojih najdražih latino-jazz ostvarenja pod tradicionalnim ritmičkim utjecajima tanga.
Alova pratnja sastojala se od Talijana Fausta Beccalossija na harmonici i povremenim vokalnim improvizacijama, njegova zemljaka Pea Alfonsija na drugoj akustičnoj gitari te dugogodišnjeg suradnika, Kubanca Gumbija Ortiza na udaraljkama, nakon više od 20 godina suradnje bez sumnje ljubimca publike. Gumbi je ponajprije majstor korištenja neobičnog afro-peruanskog udaraljkaškog instrumenta koji se zove cajón. Njegov bi se izgled mogao opisati kao velika drvena kutija na kojoj je Gumbi u sjedećem položaju, dinamičnim udaranjem šaka po prednjoj strani instrumenta, izvlačio vibrirajuće zvukove kakve najčešće čujemo u afričko-latino etno glazbi. Odlično se u temperamentnu mješavinu tanga i tradicionalnog jazza uklopila i Beccalossijeva harmonika, koju je dopunjavao strastvenim vokalnim improvizacijama koje su nas lako odvele u kavane usred večernjih ulica Buenos Airesa. Iako je Alfonsi na drugoj akustičnoj gitari većinom držao ritam, majstor mu je dao i nekoliko trenutaka u kojima je svojom brzoprstom tehnikom, kroz svjetlosno brzo svladavanje ljestvica, pokazao kako odličan je gitarist i učenik.
Naravno, većina posjetitelja ovog koncerta došla je prvenstveno zbog majstorovih dah oduzimajućih gitarskih umjetnina. Posljednjih godina, no zapravo već prilično dugo, Al sve više napušta upotrebu električne gitare i radije uživa u manje glasnim akustičnim vodama, što je bila loša vijest za sve one koji su možda te večeri očekivali demonstraciju naelektriziranog jazz fusiona iz ranog razdoblja njegove samostalne karijere ili čak neku klasiku ponovno ujedinjenih Return To Forever. Al se takvih električnih ekspadam odrekao već prije nekoliko godina, iako ga ponekad još uvijek “uhvati” da zgrabi instrument kojim je najviše stekao slavu. Prema vlastitim riječima ponajprije zbog problema sa sluhom, koje je prouzročila dugogodišnja izloženost (pre)velikom broju decibela. Njegove su gitarske umjetnine i ove večeri, očekivano, bile prava paša za oči i svojevrsna poslastica za sve ljubitelje glazbenog perfekcionizma. Tip je na svojoj gitari ponudio izuzetno energičnu fuziju tradicionalnog jazza i latino ritmova, sve to uz izvanrednu tehniku prelaženja između brzih, energičnih intervala i umirenih, nježnih trenutaka čiste romantike. Upravo je ta demonstracija izvanredne brzine, koju je baš on osamdesetih (u dobrom i lošem smislu) naširoko populizirao, te istodobno izuzetno mekan zahvat pri trzanju žica, ono što je posjetiteljima i ove večeri najviše oduzimalo dah. Majstor i danas lako ostaje pojam za sebe te predmet najrazličitijih gitarskih teorijskih rasprava.
Tijekom nastupa dogodio se i jedan presmiješan trenutak, kad je Al iznenada pohvalio nekog tipa u prvom redu i pitao ga je li slučajno bubnjar, jer uvijek pljeska na tako skladan način. Ovaj je odmahnuo glavom, izvukao novčanik i iz njega izvukao šaku trzalica kojima je htio dati do znanja da je gitarist, a ujedno je to bila i prilično lukava taktika za dolazak do koncertnih suvenira. Al je naime predložio međusobnu razmjenu trzalica. Tip naravno nije mogao sakriti svoju sreću.
Većina izvedbi te večeri oslanjala se na Alov aktualni koncertni album “World Sinfonia – La Melodia” (2008), koji je u mnogočemu poklon slavnom argentinskom tango skladatelju Astoru Piazzolli, jer se na njemu nalazi čak nekoliko njegovih preuređenih skladbi. Dakako, nisu izostale ni izvedbe Alovih samostalnih djela poput “Infinite Desire”, “Misterio”, “Turquoise” te nezaobilazne klasike “Mediterranean Sundance”, koja potječe iz njegova jazz fusion razdoblja, točnije s legendarnog albuma “Elegant Gypsy” (1977). Potonja je odsvirana u bisu, nakon što je majstor nakon bučnih ovacija već gotovo namjeravao pobjeći s pozornice, ali takvu lojalnost, nakon što se kroz cijeli nastup uvjerio da publika do kraja diše s njegovom postavom, jednostavno nije smio razočarati. Poseban, da ne kažem već obvezan trenutak večeri bio je i kratki “dvoboj” između Ala i Gumbija, tko će prije udariti odnosno promašiti određenu notu. Majstor i društvo svoj su nastup zaključili dirljivom izvedbom argentinske tradicionalne skladbe “No Potho Reporsare”.
Sve je skupa prošlo kao tren. Izvrstan Alov nastup nije nikoga u dupkom punoj dvorani Cvetličarna, gdje se našao i iznenađujuće visok postotak mladih (nezanemariva činjenica kad je riječ o jazz koncertu), ostavio ravnodušnim dok je on sa svojom pratnjom na akustičan način potvrdio glas jednog od najboljih gitarista na svijetu. Oni koji su se slučajno bojali da bi mogao ponoviti onaj katastrofalni nastup iz 1994., kad je bez pratnje nastupio u napola praznoj dvorani Tivoli i već nakon sat vremena se oprostio s pozornice, mogli su pošteno odahnuti, jer je te večeri majstor bio u sjajnoj formi i očarao cijelu dvoranu svojom kombinacijom jazza i akustičnog latino melosa u tango ritmovima te dah oduzimajućim gitarskim tehničkim akrobacijama. Iako je te večeri cijelo vrijeme na iskren način djelovao izuzetno ljubazno i pristupačno, Al često vrijedi i za prilično hirovitog glazbenika koji već pri prvoj prilici može otići s pozornice ako nema odgovarajućih vibracija od publike. Ovaj put nije bilo ni trenutka potrebe za tako drastičnom mjerom, jer je vjerojatno i sam bio iznenađen izuzetnom lojalnošću ljubljanske publike, kojoj također ide pohvala za sjajan protok pozitivnih vibracija od pozornice i natrag. Nadajmo se da će ta večer majstoru ostati još dugo u lijepom sjećanju i da će nas vrlo brzo opet počastiti svojim posjetom.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Mia Milharičič
