Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Star Riders
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: 2013
Trajanje: 45:54
Ocjena: 4.5/5
Američki hard rockeri Black Star Riders svojim imenom nekome laiku koji svakodnevno ne prati događanja na klasičnorockerskoj sceni nedvojbeno ne poručuju ništa konkretno, osim što si može misliti nešto u stilu ‘ah, još jedna hard rock postava s biker imenom, koja u svojim tekstovima veliča brzi način života prosječnog, prljavog motorističkog desperada usred prašnjavih autocesta što se vijugaju kroz prostrane prerije’. Uz takvo razmišljanje, što se tiče sadržaja većine tekstova ovog ‘novog-starog’ benda ne bi se baš puno prevario, dok bi potpuno previdio najvažniju činjenicu da se iza tog imena zapravo krije grupa koja se na koncertnim pozornicama sve do nedavno predstavljala pod imenom legendarnih irskih klasičnih rockera Thin Lizzy. Njihov zapovjednik je danas već poštено osijedjeli, ali još uvijek agilni Scott Gorham, dugogodišnji Thin Lizzy gitarist i član klasične postave tog izvorno irskog benda, kojeg je među legende upisao prije svega nezaboravni, nažalost već dugo pokojni, pjevač i basist Phil Lynott. Potonjem je, barem na simboličnoj razini, posvećen i prvi album Black Star Riders s slikovitim naslovom »All Hell Breaks Loose«.
Nakon Lynottove smrti Gorham je uz pomoć pjevača i gitarista Johna Sykesa (ex-Tygers Of Pan Tang, Whitesnake) od 1996. nadalje Thin Lizzy dugo ‘umjetno’ održavao na životu kao koncertnu atrakciju, no većina dugogodišnjih sljedbenika nikako se nije mogla pomiriti s tim ‘svetogrđem’. Thin Lizzy bez Phila Lynotta su naime, baš kao primjerice Queen bez Freddieja Mercuryja – bend s istim imenom kao prije, ali bez duše i iskrenog žara. Gorham je naravno oduvijek bio drugačijeg mišljenja i bio je uvjeren da bi Phil odobravajuće gledao na koncertno čuvanje uspomene na svoje slavno glazbeno naslijeđe. Mnogi koji se u vrijeme njihovih najvećih uspjeha još nisu ni rodili tako su dobili priliku da uživo prvi put čuju neke od najboljih klasika iz povijesti tog legendarnog irskog kolektiva, što je Gorhamovu bendu davalo barem nešto legitimnosti.
Nešto veći problem pojavio se nakon Sykesova odlaska, kad je Gorham iznenada poželio stvarati novu glazbu koja bi zvučala barem približno onako kako su u zlatna vremena zvučali Thin Lizzy s Lynottom. U tu je svrhu skupa ‘zbubnjao’ neke stare Thin Lizzy prijatelje, od kojih je na kraju ostao samo dugogodišnji koncertni basist Marco Mendoza, jer su se originalni Lizzy bubnjar Brian Downey i bivši klavijaturist Darren Wharton iz različitih razloga odrekli daljnje suradnje na tom novom projektu. U to je vrijeme bend, koji je razborito uzeo ime Black Star Riders, prema istoimenoj bandi izopćenika iz filma Tombstone, upotpunio pjevač i povremeni gitarist Ricky Warwick, koji je preuzeo najtežu zadaću Lynottove vokalne zamjene, gitarist Damon Johnson, koji se Gorhamu pridružio u pletenju znamenitih dualnih gitarskih i vokalnih harmonija, te bubnjar Jimmy DeGrasso.
U toj su postavi Black Star Riders ove godine snimili svoj prvijenac »All Hell Breaks Loose«, koji po stilu u najboljim trenucima snažno podsjeća na klasične Thin Lizzy, za što treba zahvaliti prije svega Warwickovoj glasovnoj srodnosti s Lynottom i duhovitim gitarskim linijama dueta Gorham i Johnson, koji sretno nastavlja tradiciju nekadašnjih, uglavnom izvrsnih Lizzy gitarskih dueta, i to često uz stvaranje tercetnih harmonija. Ipak, Black Star Riders u svoju glazbenu sliku spretno unose i nekoliko posve vlastitih hard rock ideja, dok je produkcija albuma »All Hell Breaks Loose« pod palicom Kevina Shirleyja namjerno prilagođena pulsu sedamdesetih, a gitare su snažno istaknute u prvi plan, iako su i Mendozine melodične bas linije cijelo vrijeme sve prije nego sramežljive.
Uvodne skladbe na albumu »All Hell Breaks Loose« izvrsno se približavaju pulsu nekih nezaobilaznih Thin Lizzy klasika, što rječito govori o njihovoj sveopćoj kvaliteti, a ujedno znači da odlično probijaju led između sadržaja albuma i prosječnog, prilično skeptičnog dugogodišnjeg sljedbenika, kojih prije izlaska ovog ostvarenja doista nije bilo malo. Gitarski dvojac Gorham i Johnson djeluje kao dobro podmazan stroj, dok se Warwick uvjerljivo snašao u Lynottovim vokalnim cipelama, tako da je već na naslovnoj, otvarajućoj skladbi, dakle »All Hell Breaks Loose«, više puta zavladala ona iskrena Thin Lizzy magija koje nam je nedostajalo otkako su 1983. izdali svoj posljednji studijski album »Thunder And Lightining«. I tekstovi su, kao što je već spomenuto, u ‘prepoznatljivom stilu’, jer se u njima Black Star Riders predstavljaju kao banda prljavih desperada koji na motorima love ‘komade’ i. Posebno ‘retro’ izgleda naglašeno melodični »Bound For Glory«, koji doista zvuči kao neki klasični Thin Lizzy antem iz njihovih ‘romantičnih vremena’, negdje s kraja sedamdesetih, iako glavna gitarska fraza prilično podsjeća na onu iz Whitesnake klasika »Guilty Of Love«. Tercetne harmonije posebno podsjete na ‘stara dobra vremena’.
Posebno zanimljivo ispada »Kingdom Of the Lost«, koji uz pomoć frula sadrži elemente irskog folk rocka, što je, i uz domoljubni tekst u kojem se Amerikanci za promjenu klanjaju Irskoj (pa, istine radi, priličan udio istočne obale SAD-a čine potomci irskih doseljenika), prije svega još jedan lijep poklon Lynottovoj ostavštini i njegovoj ljubavi prema irskoj folk glazbi, dok su gitarske fraze ponovno potpuno ikonoklastične. Iako Warwickova boja glasa prilično podsjeća na Lynotta, razlika je ipak jasno primjetna, što je dobro, jer tako ne ide za potpunu kopiju bez vlastite duše. Znatno formalističkije hard rockerski, manje razigran i time također manje zanimljiv ispada udarni »Bloodshot« sa svojim nonšalantnim refrenom, ali će zato tijekom njegova slušanja zasigurno uživati svi ljubitelji melodičnih i kreativnih gitarskih varijacija. Na »Kissin’ The Ground« Black Star Riders uz pomoć udarnih i ujedno dinamičnih gitarskih pasaža, koje sjajno podupire masivni ritam dvojac, oblikuju ušima vrlo ušećerenu melodiju. To je jedna od onih skladbi na kojoj bend najuvjerljivije spaja svoj unikatni skladateljski ‘ja’ i utjecaj klasičnih Thin Lizzy, dok i Warwickov vokalni pristup ovaj put zvuči znatno ‘američkije’.
»Hey Judas« sadrži suptilan, gotovo baladni uvod, sve dok se na krilima žarkih gitarskih pasaža i moćnih bubnjarskih krešendâ ne pretvori u melodičan hard rocker s ohrabrujućom porukom. Uz prekrasne tercetne harmonije ponovno će se oblizivati svi klasičnorockerski zanesenjaci, a prije svega svi oni koji su u sedamdesetima disali i živjeli za pionirske teškorockerske grupe među koje su spadali i Thin Lizzy. Na »Hoodoo Voodoo«, koji sadrži vrlo zabavan refren na kojem bend ponovno zvuči kao banda izopćenika, Black Star Riders prije svega melankoličnim gitarskim varijacijama uspješno unose i nešto blues mistike. Epski »Valley Of The Stones«, u kojem u tekstu (motoristička) banda iskorištava pad imperija za bujanje svog hedonističkog životnog stila, također podsjeća na neke Lizzy evergreene, što posebno vrijedi za naglašeno, tercetno-harmonijski začinjen, melodičan refren.
Na »Someday Salvation«, jednoj od ‘jednostavnijih’ kreacija na »All Hell Breaks Lose«, u kojoj Warwick ponovno uspješno hvata priličan dio Lynottova glasovnog i lirskog pristupa u tekstu o svakodnevnoj borbi za opstanak ‘jednostavnog buntovnika s ulice’, posebno dobro dolaze do izražaja prateće vokalne linije. »Before The War«, još jedna skladba s vrlo dobrim i izrazito melodičnim refrenom, sadrži naglašeno militantne ritmičke nijanse, što posebno vrijedi za bubnjeve. Njezin ambijent i tekst mnoge će ponovno nostalgično podsjetiti na romantična Thin Lizzy vremena. »Blues Ain’t So Bad« predstavlja još jedan zanimljiv teškorockerski eksperiment s naglašenim blues improvizacijama na gitarama, u kojem su ovaj put prilično u prvom planu Mendozine zveckajuće bas linije, dok se bend ponovno posebno dobro iskazuje na refrenu. To je još jedna od onih skladbi na albumu na kojoj bend vrlo dobro spaja klasični, prepoznatljivi Lizzy stil i moderniji pristup hard rocku. Posebno izdanje albuma sadrži i dodatnu skladbu naslovljenu »Right To Be Wrong«, prilično formalistički hard rocker, koji je za nijansu manje zanimljiv od većine ‘službenog’ materijala na albumu, pa je sasvim dobro što ga je bend objavio ‘samo’ kao bonus.
»All Hell Breaks Loose« iznenađujuće uspješno dokazuje da su ‘dečki ponovno u gradu’, iako pod drugim imenom i u potpuno ‘američkom izdanju’, što je ipak puno više od onoga što je očekivala većina dugogodišnjih Thin Lizzy sljedbenika, koji su bili spremni i na najcrnje scenarije. Odluka da se Black Star Riders slušateljskoj publici predstave pod novim imenom obilato se isplatila, jer su se mogli maksimalno usredotočiti na glazbeno stvaranje i snimiti vrlo dobar album, koji obilježava atmosfera i vrlo često i skladateljski pristup klasičnih Thin Lizzy, dakle upravo onako kako je Scott Gorham cijelo vrijeme i želio, pritom pazeći da slučajno na bilo koji način ne obeščasti uspomenu na Phila Lynotta. Legendarnom gitaristu, koji je oko sebe okupio prave ljude za ovaj veliki pothvat, vrlo teška se misija, uz važan kompromis oko imena, doista dobro posrećila, pa može biti gotovo uvjeren da bi i Phil bio zadovoljan slušajući »All Hell Breaks Loose«, da je još živ.
Postava
Ricky Warwick – vokal, gitara
Scott Gorham – glavna gitara, ritam gitara
Damon Johnson – glavna gitara, ritam gitara
Marco Mendoza – bas gitara
Jimmy DeGrasso – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Kevin Shirley
Popis skladbi
1. All Hell Breaks Loose
2. Bound For Glory
3. Kingdom Of the Lost
4. Bloodshot
5. Kissin’ the Ground
6. Hoodoo Voodo
7. Valley of the Stones
8. Someday Salvation
9. Before the War
10. Blues Ain’t So Bad
