Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Asia
Izdavač: Geffen Records
Izlazak: 1983
Trajanje: 45:00
Ocjena: 3.5/5
Progresivno-rockerski velikani koji su se 1981. udružili u superzvjezdanu postavu Asia ni u najluđim snovima nisu zamišljali da će se sa svojim istoimenim prvijencem preko noći pretvoriti u jednu od najvećih stadionskih atrakcija prve polovice osamdesetih. Originalna postava Asie, koju su činili pjevač i basist Wetton, odnosno John Wetton (ex-King Crimson, Uriah Heep, UK, itd), mušičavi gitarski propovjednik Steve Howe (ex-Yes), bubnjarski šampion Carl Palmer (ex-ELP) i klavijaturistički čarobnjak Geoff Downes (ex-Yes, The Buggles), oduševljavala je ljubitelje melodičnog rocka prilagođenog radijskim valovima, a ljutila one zakletе prog puriste koji su ih optužili da su umjetničku samobitnost prodali za šaku zelenaša. Optužbe uvrijeđenih ptičica bile su u mnogočemu opravdane, jer su Asia, za razliku od visoko profiliranog prog rockerskog renomea pojedinih članova, nudili kompaktan i vrlo melodičan AOR bez ikakvih izdašnijih instrumentalnih pustolovina i osjećaja za lirski intelekt.
To napuštanje prog rockerskog naslijeđa s “Alpha” se samo još produbilo. Njihov je zvuk u usporedbi s prvijencem zamjetno izgubio na instrumentalnoj gipkosti i avanturizmu te se još više približio pop rocku po američkom receptu, s jednostavnim ritmovima, ultramelodičnim refrenima i pompoznim motivima. Za pomak prema još većoj zvučnoj komercijalizaciji bili su odgovorni Wetton i Downes, koji su preuzeli primat glavnih skladatelja, što je izazvalo prve pukotine unutar kolektiva. Zbog njihovih pop rockerskih podviga najviše je stradala Howeova gitara, koja je u produkciji postala namjerno pomalo zamućena, a u usporedbi s prvijencem dobila je znatno manje prostora za solističke manevre. Stari se jazzer opravdano osjećao prevarenim, pa ne čudi da je nedugo nakon izlaska albuma odlučio spakirati kofere. Slično vrijedi i za Palmerove bubnjeve, koji često zvuče skučeno i ne dosežu uobičajenu pompoznost. S druge strane, zvuk sintisajzera u produkciji je, u skladu s tadašnjim pop rockerskim trendovima, postao još dominantniji, dok je izvrsno Wettonovo pjevanje, koje ovaj put igra središnju ulogu, najjača strana ovog solidnog, ali nezanimljivog melodično rockerskog albuma.
Ako se album ocjenjuje s isključivo AOR stajališta i shvati kao svojevrsna paša za mozak, koja u najboljem scenariju pripada u auto-radio uz neizostavno žvakanje žvakaće i pritiskanje papučice gasa, “Alpha” prolazi kao sasvim pristojan melodično rockerski album s hrpom posrećenih power balada koje paraju srce i pompoznih himni, a povezuju ih klasični AOR tekstovi o slomljenim srcima i moralnim (dakako muškim) pobjednicima u vječnim ljubavnim spletkama. U smislu punovrijednog integriteta svih članova benda i dosezanja njihovih inače uobičajenih instrumentalnih mogućnosti “Alpha” je nedvojbeno korak unatrag, ali mu se s druge strane ne može predbaciti nedostatak lijepog broja zaraznih melodija i izdašne mjere zvučne suptilnosti.
Wetton se u uobičajenoj ulozi neutješnog posjednika slomljenog srca izvrsno predstavlja već na uvodnoj power baladi “Don’t Cry”, inače hit singlu i najpoznatijoj skladbi s “Alpha”, koja je očit pokušaj stvaranja nasljednika njihovog najvećeg hita “Heat of the Moment”, iako ne dostiže njegovu kvalitetnu razinu, jer izrazito melankoličan refren nije ni izbliza tako zarazan. Ovaj AOR standard pratio je po izlasku zabavan video u kojem su članovi skupine glumili neustrašive pustolove. U tekstove, koji su u svojoj pošećerenoj ravnolinijskosti daleko najslabiji faktor cijelog uratka, radije se neću upuštati. “The Smile Has Left Your Eyes” je Wettonova balada koja para srce, u kojoj momak na uvjerljiv način koristi sve svoje emocionalno izvrsne pjevačke vještine, dok instrumentalna pratnja sa simfonijskim aranžmanima na klavijaturama igra tek rubnu ulogu. Pompozno-nostalgični “Never in a Million Years” pravi je melodično rockerski biser s hipnotičkim višeglasnim refrenom na kojem Howeova gitara preko odlučnih rifova prvi put pokaže nekoliko zuba, iako je prikazana predstava daleko ispod uobičajenih mogućnosti “gospodina sove”. I “My Own Time (I’ll Do What I Want)” je uvjerljiva melodično rockerska himna s lijepom uvodnom melodijom na akustičnoj gitari i nekoliko veličanstvenih simfonijskih ukrasa, unutar koje ne manjka poticajan višeglasni refren.
Pompozni rušitelj “The Heat Goes On” prava je Asia klasika i jedna od istaknutih skladbi na albumu, koja je zbog pustolovne tranzicije pojedinih aranžmana, Downesovih solističkih uložaka i pune zaposlenosti Palmerovog bubnjarskog seta vrlo blizu razigranijem stilu njihovog prvijenca. Visoko melodična i dramatična višeglasja “skrivaju” jedan od njihovih najuvjerljivijih refrena, koji još dugo ne nestaje iz ušiju. Tvrdorockerski oplođeni “Eye to Eye” jedan je od često previđenih favorita albuma, jer sadrži neke zanimljive motive na sintisajzerima i punu zaposlenost Howeove gitare, dok se Wettonovo pjevanje i ovaj put može pohvaliti izdašnom mjerom emocionalnosti. “The Last to Know” prilično je prosječna power balada koju iznad vode drže odličan refren i ukusni simfonijski ukrasi.
“True Colors” je sa svojom kombinacijom tvrdog rocka i simfonike prije svega poligon za polijetanje Downesovih sintisajzera, dok je borbeno raspoloženi refren nadasve učinkovit za punjenje rezervoara kad vam nedostaje radne energije. “Midnight Sun” je, uz iznimku odličnog Howeovog solaža i činjenice da je jedina skladba na albumu koja ne sadrži “jadikujući” tekst o slomljenim srcima, posve zaboravljiv uradak. Završni “Open Your Eyes” u mnogočemu je vrhunac albuma i time još jedna Asia klasika, na kojoj konačno punom snagom zasjaju i Palmerove bubnjarske vratolomije. Atmosferične klavijature izuzetno su uvjerljivo položene unutar moćnih višeglasja. Vrhunac skladbe predstavlja glatka tranzicija u kojoj dramatičnim vokalnim harmonijama slijedi proboj u izvrsnu instrumentalnu sekciju, čime nastupa jedan od rijetkih trenutaka na albumu u kojem razvikani kolektiv iskoristi svoje inače prog rockerske potencijale.
U usporedbi s odličnim prvijencem o “Alpha” se može govoriti kao o manjem razočaranju, jer se vidi da Asia kolektiv nije pristupio albumu sa svom raspoloživom snagom, što osobito vrijedi za Howea i Palmera, koji su protiv svoje volje bili odgurnuti iz ravnopravnog stvaralačkog procesa. Konačni je rezultat doduše solidan AOR album za dušu svih ljubitelja kvalitetnog melodičnog rocka, ali svi oni koji su nakon odličnog prvijenca možda očekivali nadogradnju ili čak povratak prog rockerskim idealima morali su se krepko obrisati ispod nosa, iako je pomak prema većoj AOR komponenti bio nekako očekivan. Howe, koji je bio sve nezadovoljniji svojom rubnom ulogom i manjom umjetničkom slobodom, očekivano je prvi otišao, ne računajući Wettonov bojkot istočnoazijske turneje, kad ga je nakratko zamijenio njegov pjevački “bratić” Greg Lake (ex-King Crimson, ELP). “Alpha” u usporedbi s golemim uspjehom prvijenca nije bila ni približno toliko uspješna i mnogi su im nakon raspada klasične postave zauvijek okrenuli leđa. Njihova neizvjesna budućnost našla se na plećima Wettona i Downesa, koji su se u sljedećim godinama afirmirali u ulozi vođa skupine.
Postava
John Wetton – vokal, bas gitara
Steve Howe – gitara, prateći vokal
Carl Palmer – bubnjevi
Geoff Downes – klavijature, vokal
Produkcija
Mike Stone
Popis skladbi
1. Don’t Cry
2. The Smile Has Left Your Eyes
3. Never In A Million Years
4. My Own Time (I’ll Do What I Want)
5. The Heat Goes On
6. Eye To Eye
7. The Last To Know
8. True Colors
9. Midnight Sun
10. Open Your Eyes
