Nastupaju: Lost Society / Solstafir / Amorphis
Datum koncerta: utorak, 1. 11. 2023.
Lokacija: Zagreb / Boogaloo / Hrvatska
Stigao je i taj dan kad se na kalendaru našeg koncertnog lutanja nakon dugo godina ponovno našao zagrebački klub Boogaloo. Tamo su naime trebali doći upravo finski progresivni i melodični death metalci Amorphis.
Legendarni sastav, koji neprekidno djeluje još od 1990. godine, u poznatom se zagrebačkom klubu zaustavio na koncertnoj promociji posljednjeg, a ukupno već četrnaestog studijskog albuma “Halo”, koji je izašao prošlog veljače. Na turneju su kao posebne goste pozvali islandske metalske ‘čudake’ Solstafir, koji su stilski svjetlosnim godinama udaljeni od Amorphis, što nije nikakvo iznenađenje. Riječ je o taktici koju posljednjih godina primjenjuje mnogo sastava, jer takav trik donosi izdašniju posjećenost koncerata tijekom turneja. Da mjera bude puna, Amorphis su kao predgrupu poveli i finske sunarodnjake s zavidnim stažem i pet albuma u džepu, to jest groove metal koraše Lost Society.
Da će posjet Boogalooju biti konkretan, potvrdio je već uvodni nastup sastava Lost Society. Odličan party time uvod pokvarila je samo jedna ‘sitnica’. U Boogalooju smo. Dakle, zvuk. Zvuk gitara. Bas i bubnjevi su probijali, pa to prijeđimo preko ramena i pogledajmo radije što su Lost Society ponudili u Zagrebu. U konkretnom isječku najnoviji i ukupno peti studijski album “If The Sky Come Down” (2022), s kojeg su za uvod ispalili pjesme 112 i Underneath. Većina stvari vrtjela se oko frontmena Samyja Elbanne, koji je cijelo vrijeme rutinirano i sigurno raspirivao publiku i bio vrlo uspješan u tome. Bilo ga je posvuda. Vrištavi i ‘nakićeni’ zabavljač (‘sleaze meets metalcore/nu-metal’ – hja, čovjek doživi svašta), uz uigranu podršku ritam sekcije te potporu gitarista Arttua Lesonena, izvrsno se snašao. Nema što! Magneta mu ne manjka. Odlična uigranost – prava uvodna doza razbarušenog šusa pripremila je stazu za posve drukčiju glazbenu priču koja je slijedila.
Solstafir. Islandski posebnjaci. Zabijeni post metalci! Djeluju od 1995. i nevjerojatni su. Bend je zapravo izbio na površinu u postmilenijskom razdoblju, kad je zanimanje za žanr post metala počelo skokovito rasti. Bend je u svemu samosvojan i jedinstven. Kako god okreneš. Ne samo po tome što se marljivo drže upotrebe islandskog jezika u skladbama, nego i po unikatnosti koju razvija njihova glazbena filozofija. To je na njihov zagrebački koncert dovelo trupe zagrijanih sljedbenika, koji su se marljivo okupljali već mnogo prije nastupa oko stola s prodajom službenih suvenira grupe, a kad je bend u devet navečer izašao na pozornicu, reakcija publike sve je to samo potvrdila. Oprema grupe stvara osjećaj lucidnosti već zbog same opreme i scenskog držanja (neka dodam osobnu notu da me pritom često podsjeti na Vulture Industries), što dodatno jača i sama scenska reakcija pjevača Aðalbjörna “Addija” Tryggvasona tijekom koncerta. Jednosatni hipnotični nastup pojačan traženim zurenjem u masivnu, oštru i iznad svega sirovu zvučnu stijenu, čime su Solstafir razvijali razornost. Pogled na rustikalni instrumentarij obiju gitara i Rickenbacker bas gitare dodavao je svoju notu.
Solstafir su u jednom satu doduše stavili naglasak na aktualni album “Endless Twilight of Codependent Love” (2020), koji je gledano u cjelini do danas njihov najambijentalniji i najmekši uradak, ali repertoar je obuhvatio i starije klasike kroz koje se snažno iskrila mračna slika grupe, koja zadržava vjeran kontakt s black metalskim korijenima karijere. Publika je nosila bend na rukama. Prostor se konkretno zgusnuo, a sam nastup proletio je u tren oka. Sat vremena s posebnjacima Solstafir definitivno je bilo premalo.
Amorphis – glavne zvijezde večeri, našli su se na pozornici u 21.30 h. Prostor konkretno zasićen maglom, obiljem plave i crvene svjetlosti, s povremenim bljescima bijelih reflektora. Bend je, kako se i očekivalo, udario materijalom s nove ploče “Halo” (Northwards, a odmah iza nje On The Dark Waters). Publika poludi – drugo se nije ni moglo očekivati. Amorphis su falili – svoje je učinila nametnuta stanka p(l)andemije. Euforija u publici rasla je iz minute u minutu. U početnom dijelu zvuk nije bio baš optimalan, ali stvari su se relativno posložile do još jedne nove skladbe, The Moon.
Amorphis su ekipa. Sekstet. Dišu jedni za druge. Kad su na pozornici, djeluju kao hokejaška momčad. Zrače izuzetnim samopouzdanjem i demonstriraju fascinantnu uigranost. Komunikacija među članovima cijelo je vrijeme tijesna i bend na pozornici zaista djeluje kao neprobojna utvrda. Tomi Joutsen (u majici kultnih švedskih death metalaca Grave) briljirao je vokalno. Bez problema je tijekom koncerta preskakao iz ‘growl’ linija na čiste vokalne linije. Ni na tren nije pokazao nikakvu slabost. U stankama je kratkim, ali jezgrovitim obraćanjima raspirivao obožavatelje i držao ih uz sebe. Bend je isporučio konkretnu žetvu scenske kinetike. Tijekom Bad Blood npr. Koivusaari, Holopainen i Laine su se tijekom dionice postavili skroz desno (gledano na pozornicu) u liniju rame uz rame itd…
Sve to ne čudi. Amorphis su kroz dugogodišnju karijeru zapravo zadržali izvornu DNK. I proširili je. Iz kvarteta su s vremenom izrasli u sekstet. Danas sviraju slikovitu i samosvojnu mješavinu melodičnog death metala s izrazitim skretanjima prema progresivnim, ali i folk elementima. Član s najkraćim stažem u grupi danas je zapravo vokalist Tomi Joutsen, koji je zbog karizme i izuzetnih vokalnih kvaliteta zapravo nezamjenjiv član grupe. Već ta opaska potvrđuje da su Amorphis na pozornici u izvedbenom smislu moćan entitet.
Svoju priču koncerta donio je dio u kojem se bend prihvatio uzastopnog ‘trojca’ s kultnog drugog studijskog albuma “Tales From a Thousand Lakes” (1994). Počelo je uvodom Thousand Lakes, kad bend upada u Into Hiding, a Tomi pita prisutne smeta li nekome ako s repertoarom ostanu kod spomenutog albuma. Tako su odjeknuli još Magic And Mayhem te Black Winter Day. Ludo. Slijede minute posvećene iznimno cijenjenom albumu “Skyforger” (2009). Dio s jakom glazbenom zavodljivošću, što su isporučile jedna za drugom teatralna Silver Bride te iza nje Sky Is Mine.
Nakon glazbeno podkožne nove Seven Roads Come Together bend je koncert doveo do velikog finala tako da je iz željezne ropotarnice najprije izvukao ‘ponarodnjenu’ My Kantele (“Elegy”, 1996), koju je dvorana svladavala do u tančine, a nastup su Amorphis zaključili eruptivnom klasikom s “Eclipse” (2006), House Of Sleep.
Amorphis su bez posebnog teatra napustili pozornicu, ali u Boogalooju je ipak odjekivalo, jer je publika zahtijevala obvezni dodatak. Grupa je još jednom zahvatila album “Queen of Time”, s kojeg je izvela (tijekom koncerta cijelo vrijeme blago nedostajući) otvarajući rušilac The Bee, uz koji je dvoranu izbacilo iz ležajeva.
Amorphis djeluju iznimno profesionalno. Istina je da je rutina velik dio njihova posla, što ne čudi uz takav staž, ali bend s tako snažnim zaleđem stvorenih skladbi jednostavno ne može i ne zna razočarati. U Zagrebu su isporučili vrhunsku predstavu i šou nabijen rušilačkom energijom, koji je potvrdio da Amorphis nakon više od 30 godina djelovanja vrijede kao glazbena formacija dostojna svakog strahopoštovanja. Sekstet se ne zaustavlja. Iz godine u godinu i dalje raste i artistički sazrijeva.
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Lost Society setlista:
1. 112
2. Underneath
3. Riot
4. Awake
5. What Have I Done
6. Into Eternity
7. No Absolution
8. Stitches
Solstafir setlista:
1. Bláfjall
2. Akkeri
3. Rökkur
4. Fjara
5. Ótta
6. Goddess of the Ages
Amorphis setlista:
1. Northwards
2. On the Dark Waters
3. Bad Blood
4. The Moon
5. Thousand Lakes (taped intro)
6. Into Hiding
7. Magic and Mayhem
8. Black Winter Day
9. Silver Bride
10. Sky Is Mine
11. Wrong Direction
12. Amongst Stars
13. Seven Roads Come Together
14. My Kantele
15. House of Sleep
—dodatak—
16. Intro
17. The Bee
