Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Mars Volta, The
Izdavač: Island Records
Izlazak: 2006
Ocjena: 4.5/5
Otkako su se The Mars Volta potpuno neočekivano pojavili na glazbenoj sceni, uvijek iznova iznenađuju svojom neukrotivom kreativnošću i osebujnim poimanjem progresivnog rocka, koji sadrži i elemente klasičnog proga i elemente koji pripadaju potpuno drugim, pa i ekstremnijim žanrovima, poput post hardcorea i thrash metala. Svega godinu i nekoliko mjeseci nakon izlaska njihova uzbudljivog i epskog albuma “Frances the Mute” (2005), koji je postavio nove standarde u modernom progresivnom rocku, ponovno su tu s “Amputechture”. Taj se trend izdavanja albuma čini iznimno brzim. Rijetko tko danas još izdaje tri albuma u četiri godine, pa sam se prije prvog slušanja pitao nije li ovaj izdanak možda malo prebrz. No već nakon prvog slušanja brzo sam odbacio sve pesimistične sumnje, jer uslijedila je spoznaja da su The Mars Volta ponovno iznenadili nekim potpuno novim idejama, a da se pritom nisu posve odrekli svojih prepoznatljivih elemenata. Nakon očite promjene stila od prvijenca “De-Loused in the Comatorium” (2003) do “Frances the Mute”, opet su iznova definirali svoj zvuk, praktički se preporodili. Umjesto post-hardcore zvuka koji je dominirao na njihovu prvom albumu i ambijentalno/psihodeličnog zvuka na “Frances The Mute”” na “Amputechture” je puno više prostora namijenjeno prije svega utjecajima free jazza, što skupinu do sada približava najbliže fusionu. Bend se na većini skladbi s lakoćom poigrava brojnim dugim jamovima i čak plejadom gitarskih solaža, koje često zvuče improvizirano i imaju sirov i opskuran zvuk. Cijeli album je prava gitarska orgija. Gitarske solaže vrve odasvud i odavno se ne sjećam kad sam zadnji put čuo neki album s toliko njih. Bend je na “Amputechture” gitarama ponovno dao nešto veću ulogu i ograničio ambijentalne palete na klavijaturama, što ne znači da je novi album izgubio na emocionalnoj dubini. Naprotiv.
I ovaj put na svakoj skladbi osim na baladi “Asilos Magdalena” s bendom surađuje razvikani gitarist John Frusciante (Red Hot Chilli Peppers). Moglo se i bez njegove prisutnosti, jer ga Omar Rodriguez-Lopez po mojem mišljenju nadmašuje u svakom pogledu, ali o tome više u zaključku recenzije. Kao i obično, oba velmože benda, pjevač Cedric Bixler-Zavala i gitarist Omar Rodriguez-Lopez, ravnopravno su podijelili svoje zadaće. Omar je snimio i napisao većinu glazbe (i za puhačke aranžmane) te producirao album, dok se Cedric ponovno posvetio tekstovima. Ti su ovaj put tematski prilično raznoliki.
“Amputechture” za razliku od oba prethodnika nije konceptualni album, što neće previše smetati onima koji nikad nisu razumjeli njihove često teške poruke. Većina tekstova ipak se bavi fenomenom ljudskog straha od Boga umjesto ljubavi prema Bogu, što obično ide ruku pod ruku s interesima katoličke crkve. Općenito u većini tekstova prevladava gorak podsmijeh maćehinskom odnosu Zapada prema trećem svijetu, osobito prema imigrantima, i nekim drugim zabludama globalizma. Nešto što se oduvijek slagalo s filozofijom dvojice meksičkih glazbenika koji su se prije nekoliko godina preselili u SAD isključivo zbog lakših logističkih uvjeta. Tome je primjereno obojeno i cijelo ozračje albuma, koje je često zaodjenuto u viziju apokaliptične sadašnjosti i budućnosti.
Album se iznenađujuće otvara pretežno sporom i ambijentalnom skladbom “Vicarious Atonement”. Cvileći i epski gitarski rifovi i klavijature stvaraju melankolično i pomalo opskurno ozračje, koje tu i tamo presijecaju neukrotive gitarske solaže. Nemam pojma o čemu govori tekst jer je Cedricov raznobojni vokal ovaj put u produkciji namjerno potisnut u pozadinu, ali je istodobno pun boli, a i nade. Uskoro u skladbu počinju unositi zanimljive dionice na klaviru, dok solaže na gitari postaju sve opskurnije. Vrlo dobar uvod u album. Skladba se prelijeva u zlokobni i epski “Tetragrammaton”, koji je puno brža skladba jer mijenja ritam kao podivljala mula. Bubnjar Jon Theodore, koji je nakon izlaska albuma napustio bend, ovdje se prvi put iskazuje svojim energičnim bubnjarskim stilom, koji s lakoćom prelazi od metala do jazza. Skladba gotovo neprestano ide gore-dolje u intenzitetu, koji ne popušta kroz svih 16 minuta njezina trajanja. Ovdje bend prvi put demonstrira svoje metalske (izniman thrash uvod) pa i punkerske korijene. Iako većinom prevladavaju opskurni ritmovi, pojedini prijelazi između gitarskih solaža i refrena iznimno su lijepi. Negdje na sredini skladba se potpuno smiri i prelazi u ambijentalni dio pun svakojakih zmanipuliranih zvukova, nakon čega opet slijedi thrash juriš na gitari te izniman pomalo “crimsonovski” solo koji se isprepliće s Cedricovim često kromiranim vokalima. Njezin zadnji dio posve neočekivano i na inteligentan način vraća početni motiv, koji se gubi u pravoj poplavi gitarskih solaža. Po mojem mišljenju možda je čak najbolja skladba na albumu, iako je izbor prilično težak. Zatim nastupa “Vermicide”, kraća skladba koja bi s lakoćom izašla i kao singl. Riječ je o još jednoj iznimnoj skladbi koju rese melodični refreni i vrlo dobre tercne harmonije na gitari. Cedricovi vokali kao i obično su odlični u svojoj izmjeni različitih emocionalnih stanja. Sljedeća je “Meccamputechture”, u kojoj nas bend odmah iznenadi supersoničnim ritmom. Skladbu resе i puhači i klavijature te neki sprogramirani elektronički zvukovi. To je iznimna skladba puna svakojakih iznenađenja. Od pravih metalsko-thrash izljeva, elektroničkih zvukova do jazzovskih ritmova. Posebno mi se sviđa jazzovski završetak skladbe, gdje se bendu prvi put pridružuju i puhači. Zvuk benda ovdje je iznimno širok i potpuno drugačiji od zvuka na koji smo bili navikli na većini njihovih prošlih radova. Iznimno godi spoznaja da ti momci nikad ne odustaju od usavršavanja svojeg zvuka i da nas u budućnosti čeka još puno zanimljivih iznenađenja. U sljedećem ostvarenju, akustičnoj baladi “Asilos Magdalena”, prvi put dolaze do izražaja njihovi utjecaji latinskog melosa i Cedricov vokal na španjolskom. Ozračje je iznimno lijepo i potpuno smiruje inače često kaotično i opskurno raspoloženje cijelog albuma. Cedricov vokal ovdje je na vrhuncu svojih emocionalnih mogućnosti. Rad na Omarovoj akustičnoj gitari također je odličan. Bend ponovno dokazuje da je sposoban za iznimne stilske krajnosti. Već u zadnjoj minuti balade razglašena i šumeća električna gitara počinje najavljivati da se bliži apokalipsa. “Viscera Eyes”, koja navodno potječe još iz vremena kad su Cedric i Omar bili članovi At the Drive-In, nakon nekih neobičnih zvukova otvara se iznimnim rifom kojem se s usputnim solažama pridružuje Omarova gitara. Ritam sekcija i ovaj je put iznimno snažna. Skladba oduševljava osobito iznimnim jamom na kraju. Ta skladba od svih na albumu najviše podsjeća na njihove radove iz prošlosti. “Day of the Baphomets” je iznimna skladba i sjajan klimaks albuma, u kojem se bend najviše približava klasičnom progresivnom rocku. Dalje nas oduševljava izniman solo na basu, koji dokazuje izvanredne sposobnosti Juana Alderteа. Zatim nas ponovno osupnu Cedricovi stravmatizirani vokali i neki otkačeni gitarski umeci, a pogotovo oduševljava prava bitka između gitarskih i puhačkih solaža, u kojoj se bend očito približava svojim velikim uzorima King Crimson. Riječ je o još jednom od vrhunaca albuma. Završni “El Ciervo Vulnerado” jednako je iznenađujući završetak albuma kao što je bio njegov uvod. Sa sporim pulsom, podložen ambijentalnim zvukovima klavijatura, Cedricovim psihodeličnim vokalima i gitarskim ukrasima, daleko je najpsihodeličnija skladba na albumu. Ozračje se stalno stupnjuje, kad iznenada, posve neočekivano, usred dulje improvizacije zamre.
“Amputechture” je još jedan iznimno snažan album benda, koji je poslastica za sve ljubitelje inovativnog progresivnog rocka i radije se nego s glazbenom prošlošću koketira s njezinom budućnošću. The Mars Volta i ovaj put svojom iznimnom mješavinom opskurnosti, epskosti i kaotičnosti zvuče jednako svježe kao što su zvučali na svoja prethodna dva djela, koja su u mnogočemu bila remek-djela modernog progresivnog rocka. Međutim, svaka usporedba “Amputechture” s njima potpuno je besmislena, jer je riječ o potpuno samosvojnom remek-djelu, koje će zadovoljiti i sve one koji se radije drže klasika progresivnog rocka i s nepovjerenjem gledaju na sve što ne pripada sedamdesetima. Većina glazbe benda naime do sada nikad nije zvučala tako slično njihovim velikim uzorima poput King Crimson (ponekad se čak približava mračnijoj verziji Genesisa ili Yesa). Imam samo jednu primjedbu, koja ni u čemu ne umanjuje sveopću izvrsnost ovog albuma: Fruscianteovo sviranje gitare. Čovjek koji svira na gotovo svakoj skladbi sa svojim prilično zastarjelim pristupom sviranju nikako ne može održati korak s inventivnim Omarom, koji uvijek ima u rukavu neki inovativan solo. No s druge strane upravo je ta stilska dualnost među njima jedan od čarova njihove glazbe, koja zadovoljava i pripadnike alternativnog rocka, i jazz rock fusiona i klasičnog progresivnog rocka. S “Amputechture”, možda čak njihovim ključnim albumom, The Mars Volta definitivno su potvrdili svoj primat najinovativnijeg sastava suvremenog progresivnog rocka.
Postava
Cedric Bixler Zavala – vokal
Omar A Rodriguez-Lopez – gitara, klavijature
Juan Alderte – bas gitara
Jon Theodore – bubnjevi
Isaiah Ikey Owens – klavijature
Marcel Rodriguez-Lopez – udaraljke, sintesajzer
Adrian Terrazas-Gonzales – flauta, tenor saksofon, bas klarinet
Pablo Hinojos-Gonzalez – zvučna manipulacija
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
John Frusciante (Red Hot Chilli Peppers) – glavna & ritam gitara
Sara Christina Gross – saksofon na “Meccamputechture”
Produkcija
Omar Rodriguez-Lopez
Popis skladbi
1. Vicarious Atonement (7:19)
2. Tetragrammaton (16:41)
3. Vermicide (4:15)
4. Meccamputechture (11:02)
5. Asilos Magdalena (6:34)
6. Viscera Eyes (9:23)
7. Day of the Baphomets (11:56)
8. El Ciervo Vulnerado (8:50)
Trajanje albuma: 76:00
