Mjesto: Mozart bar / Domžale / Slovenija
Datum intervjua: 10.12.2009
Analena su apsolutni glazbeni posebnjaci. Teško ih je s ikim usporediti, a što se žanra tiče, nikako ih ne možeš strpati u odgovarajuću ladicu. Njihov izričaj funkcionira i na novom albumu “Inconstantinopolis” (2009) – RockLine recenziju pročitaj OVDJE – svjež, nadahnut i radoznao. Oni su alternativni rock čija pozadina počiva na punku, s neusiljenim, ali privlačnim skretanjima prema hardcoreu, kao i zaokretima prema elementima post-punka. No jasnu žanrovsku definiciju Analena ne zauzimaju i to je silno oduševljavajuće, jer znači da su pronašli svoje polje prepoznatljivosti i jedinstvenosti. Analena je prava adresa za podrugljivo buntovnički stav avangardnog punk šarma, odjevenog u raspojasanu dozu core šunda s jedne strane i visokog intelekta u izricanju stihova pobune s druge.
Zagrebački bend, pak, u svojim redovima ima slovenskog gitarista Mirana Rusjana. Miran, poznat i kao jedan od utemeljitelja nezavisne etikete Moonlee Records, uzeo je, nakon završetka radnog dana u sjedištu etikete u Domžalama, vremena da sjednemo uz piće i podrobnije popričamo o bendu Analena, o gitaristu kao glazbeniku, kao i o karakteru i funkciji same etikete Moonlee Records, čiji je nastanak zapravo vezan uz bend Analena.
RockLine: Kako bi opisao osjećaje uz nedavno izdavanje novog Analena albuma “Inconstantinopolis”? Pogotovo kad se osvrneš na njegova prethodnika “Carbon Based” i razdoblje od zadnjih pet godina koje je proteklo između njih?
Miran: Riječ je o skoku. Prije svega zato što je u ekipi danas jedan član manje. To znači da nas je ubrzo nakon izlaska prošlog albuma napustio basist. Neko vrijeme nas je to paraliziralo u nekakvom statusu quo, sve dok u nekom trenutku pjevačica Ana nije sama zgrabila bas gitaru i dali smo se na posao kao četvorka. Čini mi se da je to trenutno najveća razlika između nove i prijašnje Analene. Iako sama razlika u glazbi i našem izražavanju nije doživjela neki strašan skok. Album “Inconstantinopolis” za nas predstavlja normalan kontinuitet. Svakako smo u zadnjih pet godina svi malo odrasli, sazrjeli, i sukladno tome se to do neke mjere odražava i na novim skladbama. Neki su zbog toga očekivali da će se Analena omekšati. Pa, možda su neki vokali postali melodičniji. Sam osjećam da je nova Analena i s novim albumom ostala dovoljno oštra i beskompromisna, kao i prije.
RockLine: Oštrina u izričaju Analene budi poseban osjećaj, za koji ni sam ne znam gdje bih ga zapravo smjestio. Vi ste bend modernih pogleda i zanima me odakle crpite inspiraciju, tko što u bendu sluša i odakle donosite ideje koje onda oblikujete u konačnu sliku skladbi koje odražavaju puls benda Analena.
Miran: Svi članovi benda slušamo vrlo različitu glazbu. Istodobno nitko od nas ne izražava niti nosi neku podsvjesnu želju da bi Analena kopirala neki određeni bend. Jednostavno dođemo na probu, ispalimo nekoliko rifova, nekoliko ritmova, uz to se dereš, pjevaš kako ti se čini najbolje, i ta smjesa koja nastane, za nju znamo da je to to. Zato smo neopterećeni time zvuči li stvar premekano ili kako drugačije. Dakle, nismo opterećeni time da bismo morali slijediti neki trend, svrstavati se u neki žanr, u izričaju se podilaziti publici. Jednostavno se na probama “igramo” i ako nam se ono što nastane na probi sviđa, time smo potpuno zadovoljni. Sve pjesme koje nastaju, pa i na novom albumu, nastaju u ozračju našeg dobrog osjećaja. A slušatelji će to jednostavno morati prihvatiti. To je ta sloboda koju ostavljamo i čuvamo, da možemo stvarati ono što nam u datom trenutku najviše godi, što nam se sviđa. Kad mi u tom pristupu ne bismo bili zadovoljni, sve zajedno ne bi imalo nikakvog smisla. Sve što stvaramo, stvaramo prvenstveno zbog nas samih.
RockLine: A kakve su reakcije publike na vašu glazbu? Posebno me zanimaju odzivi na koncertima, puno nastupate i u inozemstvu.
Miran: Analena je već na samom početku ciljala na što više koncerata, turneja, tako da smo zapravo u ovih 12 godina odsvirali po europskoj karti od Španjolske do Finske pa sve do Istanbula, i posvuda između tih lokacija, tako da nam se nakupilo ukupno više od 300 koncerata, od toga barem polovica na području izvan država bivše Jugoslavije. Što se samih reakcija publike tiče, primjećujem da je istočna Europa puno prijemčivija za našu glazbu nego zapadni dio Europe. Ne znam zašto. Možda im se ne sviđa taj iskreniji odnos, ne toliko profesionalan, nego spontan pristup koji je dio nas. Recimo, u državama poput Poljske, Litve, Češke, ponekad smo puno bolje primljeni nego npr. na koncertima u Zagrebu ili Ljubljani. Nakon svih ovih godina i dalje najradije nastupamo na lokacijama na kojima još nismo nastupali, gdje možemo predstaviti našu glazbu novoj publici i tako ondje doživjeti nešto novo. To je puno bolje nego da se zasidrimo u našim domaćim klubovima. To je za nas avantura. A smisao avanture je da avantura može trajati dok radiš nove stvari. Ako stvari ponavljaš, to više nije avantura i stvaranje gubi svoj smisao.
RockLine: I meni se čini da je to najvažnija stvar. Da ideje guraju bend dalje. Kakvi su odnosi među članovima u bendu? Slažete li se dobro?
Miran: Međusobno se u bendu jako dobro razumijemo. Čini mi se da otkad smo četvero u bendu, vlada čak i najbolja energija unutar benda. Zato se nismo ni previše naprezali u traženju petog člana koji bi svirao bas gitaru. Prije svega radi se o riziku, jer ne znaš kako će dolazak novog čovjeka u ekipu štimati u tom energetskom smislu. Na prvi pogled sve može biti u redu, pa odeš s njim na neku turneju i shvatiš da to jednostavno nije to. Šteta je kad nakon godinu dana shvatiš da ta osoba ne pašu u slagalicu. Bend mora biti jedna zaokružena i kompaktna stvar. Nas četvero super funkcioniramo, iako svatko od nas dolazi s potpuno drugog kraja. I karakterno smo si jako različiti i svatko ima svoje štose, ali kad zajedno stvaramo, to nas jako usrećuje i to je ta energija koja nas tjera naprijed. Da te energije nema, vjerojatno bismo prestali svirati. To nas pokreće.
RockLine: Kako se dogodilo da si ti završio u bendu Analena, koji inače ima sjedište u Hrvatskoj?
Miran: Iza toga stoji zanimljiva priča koja seže u proljeće 2002. godine. Analena je tada bila tik pred izlaskom ploče “It’s Never Too Late To Split Up (split with Sensual Love)” i mjesec dana prije europske turneje koja je već bila posve dogovorena. U tom razdoblju Analena je svirala s jednom gitarom. I u tom razdoblju gitarist je imao zdravstvenih problema i morao je na operaciju. Tjedan dana prije turneje liječnik mu je rekao da ne može na turneju. Bend se tako našao u škripcu: otkazati turneju, dakle turneju koja bendu može donijeti mnogo dobroga, novoga i otvoriti mu nova vrata. Prvo, takvu turneju je već na samom početku teško organizirati, a istodobno imaš vani ploču koju moraš promovirati, predstaviti, i takva prilika se može nikad više ne ponoviti. S druge strane, ponovno se postavljalo pitanje kako izvesti nastalu situaciju zapravo bez glavne figure benda. Tako su odlučili potražiti gitarista koji bi bio sposoban u tjedan dana naučiti sve pjesme i imao vremena otići s njima na mjesec dana dugu turneju. Kontaktirali su više gitarista iz Zagreba i okolice koje su poznavali, a sjetili su se i mene. Mi smo se poznavali već nekoliko godina, jer sam im organizirao koncerte po Sloveniji. Svojim hitnim pozivom uhvatili su me upravo u Beogradu, kad sam bio na turneji s nekim švedskim bendom koji se zove Children Of Fall. Bend je otišao dalje, ja sam ostao u Beogradu, razmišljao sam da se vratim kući, dovršim neke obveze prema studiju, a istodobno sam bio 14 dana zajedno s bendom, koji sam svaki dan gledao i promatrao kako im je super na pozornici. Onda me nazove jedan bend koji je bio jedan od mojih najdražih, pita jesam li spreman. Rekao sam im da mi daju do večeri da razmislim kako ću sve to uskladiti. Pa sam ih nazvao natrag već nakon pola sata i rekao da sam s njima. Sjeo sam na vlak i cijele dane kod gitarista piljio pjesme. Prve termine turneje odradio sam sam s gitarom. U zadnjem tjednu gitarist se već toliko oporavio da je iz Zagreba doputovao do Praga i zadnje koncerte smo odsvirali zajedno, dakle s dvije gitare na pozornici. Odlično smo se svi u ekipi poštekali i na kraju je bilo pitanje: “Hoćeš li ostati u bendu?”, sasvim normalno, a ja sam rekao: “Da!”.
RockLine: Kakva je razlika na pozornici kad si sam i kad sviraš s još jednim gitaristom? Kada ti je bilo teže na turneji?
Miran: Što ja znam… Oni koji su Analenu poznavali od prije, rekli su da Analeni još jedna gitara dodatno popunjava zvuk i da je to Analeni prije nekako uvijek nedostajalo…
RockLine: Dakle, dvije gitare?
Miran: Da. Jer kod nas su te bas linije prilično jednostavne, specifičnost same Analene je da su pojedini instrumenti vrlo jednostavni, a kad te članove spojiš zajedno, stvar postane zanimljivija i šarenija smjesa. Možda zato što svatko od nas svira prilično različite linije i kad to staviš zajedno, na kraju dobiješ takav “vrlo šaren” efekt. Bend se složio da dvije gitare obogaćuju zvuk i tako sam ostao u Analeni.
RockLine: Čini mi se da se u skladbama nove Analena ploče može osjetiti kako uspješno obje gitare popunjavaju prostor. Ne sviraju nužno iste uzorke, nego grade neki preplet koji puni zvuk. Kako to komentiraš?
Miran: Zašto bismo komplicirali ako nije potrebno, ha, ha, ha,… Ima mnogo bendova koji misle da moraju komplicirati, čak miješaju cijeli niz žanrova i cijela stvar na kraju djeluje kao neka neprepoznatljiva gruda svega. Možeš svirati posve jednostavne uzorke, linije, a kad ih staviš zajedno, djeluju šareno i uzbudljivo. Dakle, istodobno još uvijek dovoljno udarno i obilno šareno.
RockLine: Jesi li svirao u nekom bendu i prije Analene i gdje si naučio svirati gitaru?
Miran: Gitaru sam prvi put uzeo u ruke u četvrtom razredu srednje škole. Isprva smo imali bend Man Of A Shadow, taj bend se kretao u underground hardcore krugovima. Slijedilo je članstvo u bendu Hopes Of Choice. Oko 2000. godine oba benda su se raspala. U razdoblju prije Analene bio sam dakle bez benda, ali kontakt s gitarom nisam izgubio. Nikad nisam važio za nekog virtuoza. Svirali smo punk, a za punk ti ne treba mnogo znanja sviranja gitare. Važan je samo pravi “attitude”!
RockLine: Je li bio hendikep za Analenu kad je Ana morala uzeti bas gitaru u ruke? Time se naime ograničilo njezino kretanje po pozornici i možda smanjila energičnost njezinih, a posljedično i vaših nastupa.
Miran: Hja, prva reakcija naših fanova, koji prate bend barem 5 godina ili više, bila je takva da su malo sumnjali u tu činjenicu, mislili su da se to možda neće najbolje pokazati. Prije je Ana zapravo bila persona sa svojim karizmom, svojom energijom, koja skače po pozornici i središnja je točka pozornice. Pojavilo se pitanje kako će to funkcionirati kad Ana uzme bas u ruke. U međufazi smo imali nekog prijatelja koji je počeo svirati bas gitaru, pa je onda dobio posao na prekooceanskim brodovima. Dogovorili smo se da će Ana svirati bas gitaru dok njega nema, a kad se on vrati, opet će biti naš basist. Pa se pokazalo da je taj kolega jednostavno ostao na tim brodovima. Ana je onda predložila da ona može u potpunosti preuzeti bas gitaru i nama se to učinilo super varijantom. Zapravo smo možda bili skeptični prva tri nastupa, a poslije više ne. Nismo ni mnogo razmišljali, za nas je bilo normalno da postanemo kvartet. Gledati nastupe Analene 2004. godine bilo je nešto drugo nego danas. I isprva skeptični ljudi su onda uvidjeli da je bas gitara u Aninim rukama sasvim seksi stvar.
RockLine: Odabrali ste vrlo zanimljiv naslov novog albuma “Inconstantinopolis”. Što se krije iza tog naslova?
Miran: To bi najbolje interpretirala Ana. Naslov albuma je ujedno i naslov jedne od pjesama nove ploče. U biti je riječ o igri riječi. Dakle, ništa nije konstantno, pa onda “polis” kao neki grad. Zapravo ja jako nerado interpretiram same tekstove, ali ako ih preletiš na ovoj novoj ploči. Tekstovi se vrte oko pojedinca koji postoji u ovom, često nepravednom društvu. U biti ukazuju na neslaganje s tim sustavom, a istodobno na traženje pozicije u kojoj možeš opstati kao pojedinac u njemu, u tom društvu. Iako je pozadina našeg benda punkerska, u izražavanju nikad nismo iz sebe pucali one primitivne slogane u smislu: “Jebeš policiju!”, “Jebeš državu!” i slično. To je rečeno već milijun puta i nema smisla da to ponavljamo i mi. Isto tako smo već dovoljno zreli da znamo da je glupo za nepravde koje ti se događaju kriviti druge oko sebe. Dakle, živimo u svijetu koji nije savršen. Takvog ga moraš prihvatiti i u njemu si osigurati neku poziciju, moraš si sam stvoriti svijet kakav možda želiš, kad razmišljaš o nekom, ako se tako može reći, savršenom svijetu.
RockLine: To mi se čini pravom poantom Analene. Ana mi se čini odličnom interpretkinjom. Odlično se uživljava i njezin je bijes stvaran.
Miran: Da. Možda je to za nas zapravo neki filter i kad nas ljudi gledaju ispod pozornice, pomisle: “Vraga, ovi su stvarno ljuti na cijeli svijet!” Ali zapravo. U biti je riječ o doživljavanju neke katarze s naše strane. Kanaliziramo taj gnjev, tu ljutnju. Kad to iz sebe izbacimo tijekom koncerta i nekako se očistimo, poslije koncerta se onda stvarno super osjećamo. Ako to pronađeš, to je najviše. Taj super osjećaj. Zapravo za vrijeme koncerta pronađeš svoj prostor u kojem možeš ispaliti iz sebe te osjećaje, a inače mi u svakodnevici baš ni na koga nismo ljuti, ha, ha, ha… Posve smo mirni i normalni ljudi.
RockLine: Htio bih te nešto pitati i o tvojoj etiketi Moonlee Records. S kojom je namjerom nastala?
Miran: Nastanak etikete Moonlee Records vezan je uz Analenu. Kad smo prije pet godina snimali album “Carbon Based”, pitali smo se što ćemo sada s pločom? Gdje ćemo je izdati? Mogli smo je izdati kod nekih naših kolega koji isto vode neke male i nezavisne etikete. Ali smo u sebi znali da to nije ono što očekujemo. Htjeli smo cijelu stvar provesti malo odgovornije i profesionalnije. S strane većih nezavisnih etiketa, iz inozemstva naravno, nije bilo neke konkretne ponude, pa su ostale samo dvije mogućnosti. Da izdamo ploču tamo gdje smo znali da neće doživjeti promociju kakvu mi želimo, ili da je izdamo sami. Razmislili smo o tome i s obzirom na naše znanje, iskustvo, poznanstva i energiju, odlučili smo cijelu odgovornost preuzeti na sebe. Kad smo se bacili na samozaložbu tog albuma, uopće nitko nije razmišljao o osnivanju bilo kakve etikete. U istom razdoblju naši prijatelji iz Zagreba Lunar, koji imaju i studio u kojem smo mi snimali, snimili su super ploču i bili u istoj poziciji kao i mi sami. Onda je pala zajednička ideja da napravimo etiketu. Ubrzo su se pojavili i drugi bendovi s istim problemom, koji nisu znali kako bi izdali album. Pa je onda to nekako samo od sebe krenulo. Definitivno nam ni na kraj pameti nije bilo da ćemo danas, pet godina nakon osnivanja, imati 18 izdanja.
RockLine: Fascinantno je to što među svim tim alter bendovima uspijevate izlučiti talente koji su velika iznenađenja u artističkom smislu.
Miran: Prva stvar, koja je glavna, jest da moramo neki bend najprije vidjeti uživo. Ti bendovi koji “žive” na pozornici, koji istresu neku energiju… Ako te ta energija zgrabi, nekako znaš da je to to pravo. Možeš pretpostaviti da će onda i album dobro funkcionirati. To je glavni kriterij. Pa naravno i činjenica da svi ti bendovi razmišljaju slično kao mi. Zvjezdano ponašanje dakle nije poželjno. To znači nekakvo postavljanje nerealnih zahtjeva prema nama. To za nas nije zanimljivo, niti nam se čini vrijednim s takvim ljudima i bendovima pregovarati ili na bilo koji način gubiti vrijeme. Preodgajati ih: “Okej, spustite se na zemlju,…” Jednostavno, bendovi koji su kod nas uspjeli su garači. Nije im problem sjesti u kombi, odvesti se daleko, za male novce se oblikovati. Bendovi koji postavljaju visoke zahtjeve nakon svega 10 koncerata, tu nemaju što tražiti. Treba ti kilometraža da se oblikuješ u pravi bend, s pravim karakterom i odnosom prema glazbi. Važan čimbenik pri odlučivanju je i to da se već petnaest godina potucamo po koncertima i na temelju stečenih iskustava u kratkom vremenu možemo utvrditi u kojim bendovima leži potencijal. Dakle nije stvar partiture, nego je stvar energije. Ako bend uživa na pozornici, ne dosađuje se, onda zrači nekom karizmom, energijom koju možeš osjetiti.
RockLine: Prije si objašnjavao da su te Analena nazvali kad su tražili gitarista upravo kad si se nalazio s nekim švedskim bendom na turneji, u Beogradu. Reci, jesi li se već prije bavio menadžerskim poslovima u glazbi?
Miran: Dolazim iz Nove Gorice. Nekoć sam organizirao mnogo koncerata u Ajdovščini i Novoj Gorici. Bio sam promotor koncerata. Organizirali smo puno i tih velikih bendova. Tu smo skupljali kontakte i poznanstva. Već tada sam se bavio nekom manjom nezavisnom etiketom koja je podupirala manje lokalne bendove. Sve je bilo tako “treš”, “lov badžet” inicijativa, ja sam čak ploče za te Šveđane Children Of Fall izdao na kaseti još tada. U Sloveniji su nastupili nekoliko puta. Jako im je koristilo da s njima krenem na turneju i po Balkanu, tih 14 dana, jer sam vladao jezicima i bio prava adresa za sporazumijevanje s lokalcima, što je bendu uvelike olakšalo posao. Nekako si s vremenom izgradiš mrežu. Lokalnih klubova po Europi. Naravno moraš i ti biti taj koji djeluje uzajamno i odgovara na uzvrat, da sam nudiš svoje usluge. Radi se o povjerenju, slobodnom protoku informacija. Neke bendove organiziraš ti, kad im omogućiš da izvedu turneju, a ti onda sam ponudiš svoje bendove koje podrže strani i domaći lokalni promotori. Glavno je da bendovi isto tako idu na koncerte, posjećuju jedni druge. Da se podupiru međusobno. Jer imaju lokalne veze i poznanstva pa onda lakše preporučuju jedni druge.
RockLine: Znaš što mi se kod Moonlee Records čini fascinantnim? Niste EMI, niste Sony/BMG i ostali magnati glazbenog biznisa, a ipak pristupate s nevjerojatnim profesionalizmom. Kad od vas primiš promo CD za recenziju, prati ga tako jezgrovita predstavitev benda na listu formata A4 da je možeš smatrati recenzijom albuma prije recenzije,…
Miran: Ha, ha, ha,…
RockLine: Stvarno. Promo materijal mi u RockLineu dobivamo od većih etiketa, iz Njemačke, Austrije,… pa se ni u čemu ne mogu pohvaliti tako detaljnom predstavitvijom benda kao kod Moonlee Records. Gdje i kada si razvio tu sposobnost da tako odlično predstaviš neki određeni bend, već na samom startu promocije, kod lokalnih promotora i u medijima?
Miran: Već prije smo puno radili, skupljali kilometražu. U nekom trenutku smo jednostavno postali svjesni koliko je to važno. Nije važno samo to da imaš bend koji ima super glazbu, nego i to kako znaš taj bend predstaviti. U tome naravno ne smiješ pretjerivati, nego pristupati korektno, istaknuti najvažnije i zanimljive stvari kod benda, a naravno pritom ne ističeš stvari koje nisu pozitivne. Kad si spomenuo da je cijela stvar pripremljena već kao neka recenzija…. Naravno da pokušavaš mediju servirati nešto što i potiho sam želiš da takav medij odnosno njegov novinar otkrije ili napiše. Pritom je recimo polovica recenzija koje dobiju naši bendovi površna. U takvom slučaju je najbolje da si novinar pomogne informacijom koju mediju u procesu promocije albuma proslijedimo, nego da kvasi neke gluposti ili da ne opiše album dovoljno detaljno. Dakle bolje je da si pomogne u članku već samom informacijom koju obuhvaća PR predstavitev CD-a, ako već ne zna što bi napisao. Naravno da medij samog sebe na neki način time diskreditira, ali nama to nije važno, jer je naša informacija dosegla ciljno mjesto u promociji. Pritom je naravno problem to da, kad bi svi iz tih PR informacija radili u medijima samo “copy paste” članke, ti sam ne bi dobio informaciju o tome što su stvari koje na albumu, kod benda nisu okej i mogle bi biti u budućnosti bolje. Bendovi bi ipak željeli čuti gdje se još moraju nadograđivati, pa su takve kritike u ocjenama albuma svakako tražene.
RockLine: Još zadnje pitanje. Više vezano uz Analenu. Planovi za budućnost. Koliko će sada trajati taj ciklus promocije albuma “Inconstantinopolis”, pa koncertiranje, pa onda da se opet zatvorite u studio i počnete raditi na novom albumu?
Miran: Svakako nas sada čeka intenzivna promocija novog albuma na koncertima i predstavljanje istoga publici. Kada ćemo početi sa stvaranjem novog materijala, to ti u ovom trenutku ne znam reći. U tome Analena djeluje prilično spontano. Dakle, mi si nikad ne kažemo da moramo snimiti album. Naravno nastavit ćemo normalno s probama, na probama se rađaju ideje za nove skladbe. Tako će biti i ovaj put. Nigdje nam se ne žuri i uzet ćemo si vremena. To je ta sloboda o kojoj smo govorili na početku. Za bend nas veže glazbeni užitak. Ništa više. Dakle, Analena nas ne smije porobljavati, razumiješ? Ako nam bude trebala godina, pisat ćemo godinu dana nove skladbe, ako više, onda više… To nas ne zanima. Glavno je da ćemo u tome uživati. Najvažnije je da ćemo tako super zadovoljni, kao našom novom pločom “Inconstantinopolis”, biti zadovoljni i našim sljedećim novim albumom. Na vrijeme pritom nismo vezani.
fotografije: izvor službena Analena MySpace stranica
Galerija slika
