Izdavač: Silver Lining Music
Datum izlaska: 24.01.2020
Produkcija: Jeff Waters
Trajanje albuma: 45.28 min
Žanr: Thrash Metal
Ocjena: 8.0 / 10
Jeff Waters i danas važi za jednog od najzanimljivijih, najpronicljivijih i najutjecajnijih gitarista koji su se pojavili na uzlaznom orkanu thrash metala u drugoj polovici osamdesetih. Godine ga se ne primaju, a lik i dalje održava nevjerojatnu zapanjujuću razinu tehničke bravure, izvanrednu brzinu (palm-muting njegove desne ruke ostaje i danas vjerojatno najbrži u galaksiji), nevjerojatnu preciznost i uz svu tu vrtoglavu zvučnost, golemu kontrolu nad instrumentom koju istodobno posjeduje. Povrh svega toga treba istaknuti njegovu originalnost i posebnost, zbog čega prva dva albuma sastava Annihilator vrijede kao dostignuća koja su dodala nedostajuće utjecajne kamenčiće u mozaik oblikovanja žanra thrash metala.
“Ballistic, Sadistic” je, u svoj Jeffovoj kreativnoj ludosti, već sedamnaesti album sastava. Annihilator danas naravno sviraju sebi svojstven ustroj thrash metalske raznolikosti, koji je neka vrsta mješavine doktrine thrashiranja, osjetnih integracija klasičnog metala (upadi Priest i Maiden začina) te također našuškane moderne do groove produkcije, što paše uz ekstremno naoštrene zube ove neukroćene glazbene zvijeri.
Možda ste i sami osjetili da početno oduševljenje na ovom mjestu polako jenjava. “Ballistic, Sadistic” je naime već treći uzastopni album na kojem funkciju glavnog vokala opet preuzima Waters sa svojom glavom i bradom. Dakle, Jeff je opet preuzeo ulogu one man benda u studiju, osim bubnjeva koje je odsvirao njegov koncertni legionar Fabio Alessandrini. Ništa novo (više). Uz provjerenu formulu, Jeff se ovaj put čak očitije nego što se dalo očekivati šeće po dijelovima sastava iz razdoblja bliže prošlosti. Tako je I Am Warfare, inače silno zabavan pothvat, pun ritmičkih lomova, naglih prebacivanja među frazama, gdje intenzivno zasja Jeffov genij i talent, nešto što je ispalo iz albuma “Schizo Deluxe”, a ako se zaustavimo na skladbi Lipservice, ona konkretno vuče na Night Jumps Queen s albuma “Set The Wolrd On Fire”. Tu je Psycho Ward, koji duguje nešto inspiracije glavnoj frazi klasika Stonewall s albuma “Never, Neverland”. Sve to svakako “pije vodu”, jer je sve to stvorio isti čovjek, ali pomalo umara taj šablonski prepis od samog sebe. Annihilator isporučuju tako jako dobar album, vrlo solidan, kojim više ne iznenađuju (osim onih koji sastav uopće još ne poznaju). I prethodnik “For The Demented” (2017) bio je silno pristojan album, uz koji poznavateljima sastava nije podizao obrve, a novi album, inače odlično (opet sa iskričavim žarom i golemim srcem) odsviran, vješto skladateljski “zapakiran” i producirani “Ballistic, Sadistic”, čak očitije crpi iz Watersove riznice Annihilator fraza, dok su one još djelovale svježe, neobično i jedinstveno.
Nekoliko rifova na ovom albumu dakle već smo doživjeli u prošlosti, a ako karikiram, za novi album ih je lik vjerojatno napisao u snu (zajedno sa solažama ).
Uz sve poštovanje koje je Waters zaslužio i izborio, stvarno mu nemaš što prigovoriti. Čovjek ima novi studio, uživa u svemu što radi. I to još uvijek radi sa žarom mladenačke ihte i neobuzdanosti. I “Ballistic, Sadistic” grabi pravovjerno “annihilatorski”, o tome nema sumnje, samo što više ne pali onako kako bi stari poznavatelj sastava možda poželio ili očekivao. Nepošteno je gospodinu kakav je Jeff Waters uopće govoriti što bi trebao, a što ne, ali jedno je neosporno. Istina, “Ballistic, Sadistic” vokalno je bolje odrađen (ili “odlajan”, kako god želite) nego prethodnik “For The Demented” (odbijmo vječno nove “šutarije” u tekstovima), no ipak su sve najbolje ploče Annihilator, nažalost u pravilu povezane s pjevačem koji je uvijek bio dodatni član sastava, počevši od prerano preminulog Rampagea, dalje Pharra, Comeaua ili Paddena. Jednostavno, ako već ne cijeli sastav, što je očito utopijsko očekivanje, Waters uz sebe u studiju (pa i na pozornici) nužno treba pjevača! Pjevača kao člana sastava. Vokalno je Jeff stvar dovoljno zadovoljavajuće odradio, na višoj razini od očekivane, ali uz činjenicu prevelike Jeffove ishitrenosti u izdavanju sve novih i novih albuma ostaje, dakle i tu, neiskorišten prostor za dodanu vrijednost.
No kao rečeno. Album je dobar, posve pristojan, ali jer podgrijava stare trikove više nego što se dalo očekivati, ne “strese” (barem ne starog thrashmetal prdca). Djeluje nostalgično, iako će si stari fan sastava vjerojatno radije opet po milijunti put zavrtjeti prva dva albuma. Produkcija pak ubija. To je definitivno. Zato se i ovaj album nažiga na najvećoj mogućoj glasnoći.
autor: Aleš Podbrežnik
- Armed to the Teeth
- The Attitude
- Psycho Ward
- I Am Warfare
- Out with the Garbage
- Dressed Up for Evil
- Riot
- One Wrong Move
- Lip Service
- The End of the Lie
Postava:
Jeff Waters – vokal, gitara, bas gitara
Fabio Alessandrini – bubnjevi
