Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 2011
Trajanje: 42:57
Ocjena: 5/5
Ove godine navršava se točno četrdeset godina od izlaska jednog od najvećih studijskih remek-djela u povijesti progresivnog rocka, koje je Jethro Tull katapultiralo među besmrtne glazbene veličine. Riječ je, naravno, o “Aqualung”, doduše možda ne najboljem albumu u njihovoj karijeri, ali zacijelo najvažnijem i pri izlasku takoreći revolucionarnom proizvodu suvremene glazbene umjetnosti. Iako su o njemu kroz četiri desetljeća napisane brojne opširne analize, a jedna od njih, recenzija originalnog albuma iz 1971., nalazi se i na našim stranicama, taj kronski dragulj iz zlatne ere progresivnog i klasičnog rocka svojom glazbenom i lirskom porukom još uvijek uzbuđuje duhove.
Suprotno popularnom uvjerenju, “Aqualung” nikad nije bio konceptualni album, iako tekstove povezuje oštra satira o raslojenosti suvremenog britanskog društva i stranputicama organiziranih religija, predvođenih anglikanskom crkvom. Dok je lik naslovnog ‘junaka’ prvenstveno aluzija na osjećaj krivnje koji stegne oko srca svakog koliko-toliko osviještenog pojedinca s osjećajem za bližnjega kad usred ulice ugleda prosjaka/skitnicu kojemu bogataš, tovljen poput kopuna, u ispruženu ruku utisne opušak tinjajuće cigare i pritom uz gromoglasan kikot prevrne napola prazne boce žestokog pića kojima nesretnik tješi tjelesne, duševne, ali i duhovne rane.
S druge strane, određeni tekstovi na albumu dotiču se i licemjerja organiziranih religija kojima je duhovnost tek usputna stvar, dok se brinu za sve veće bogaćenje i debljanje svojih vjernika. Nažalost, takve slike koje prate tekstove pojedinih Tullovih svevremenskih hitova poput naslovne klasike (socijalna raslojenost i ravnodušnost), “Cross-Eyed Mary” (tinejdžerska prostitucija), “Cheap Day Return” (neprestano ponavljajuća, prazna svakodnevica), “Mother Goose” (okoštali obrazovni sustav), “Up To Me” (osobno neispunjavajuće slobodne aktivnosti radničke klase) i “My God” (komercijalizacija religije) zahvaljujući pokvarenom kapitalizmu i danas su prokleto aktualne, možda čak i više nego u vrijeme kad je album izvorno izašao.
Postava koja je snimila “Aqualung” spadala je među najomiljenije u povijesti grupe, što će potvrditi većina dugogodišnjih fanova. Pod vodstvom karizmatičnog pjevača/flautista/multiinstrumentalista/tekstopisca Iana Andersona, koji je do tada odavno bio alfa i omega grupe, njezin daleko najprepoznatljiviji član, takoreći zaštitni znak, tadašnja Tull postava imala je nekoliko izuzetnih glazbenih talenata i jednako karizmatičnih likova koje su kasnije snašle prilično različite sudbine. Martin ‘Lancelot’ Barre se svojim izvornim rifovima upravo tu definitivno afirmirao kao ‘vječni’ Tull gitarist i uz Iana je danas jedini član te verzije benda.
“Aqualung” je bio posljednji album za izvornog bubnjara Clivea Bunkera, koji je na njemu ostavio svoj najbolji bubnjarski nastup u karijeri. U međuvremenu su basist Jeffrey Hammond-Hammond, koji se tu prvi put predstavio fanovima grupe, i svestrani klavijaturist John Evans, Ianovi dugogodišnji prijatelji još iz vremena benda The John Evan, kao vječni šaljivdžije brinuli i za humor. Jethro Tull su svojom zaraslom pojavom, križanci između seljačkih bedaka, težačkih slugu i irskih patuljaka, inače već od svog nastanka među samozvanim čuvarima javnog morala i reda ‘slovili’ kao ‘zloglasan’ bend.
Glazbeni izgled većine albuma bio je odraz tadašnje ‘tvrdorokerske’ faze progresivnorockerskih legendi s naglaskom na Barreovim udarnim gitarskim rifovima. Jethro Tull su u tom razdoblju još uvijek uvelike eksperimentirali s raznim glazbenim utjecajima i postupno razvili svoj prepoznatljiv stil, koji je jasne obrise dobio upravo na “Aqualung”. Baš u to vrijeme definitivno su se otresli svih bluesrockerskih utjecaja koji su prevladavali u ranom razdoblju njihove karijere te razvili osebujnu fuziju tvrdorokerskih, simfonijskih, folkerskih i jazzerskih elemenata, dok su dodatno pojačali mračni ambijent koji su posijali na prethodnom albumu “Benefit” (1970). Važno spomena uz već navedene klasike zasigurno zaslužuje “Locomotive Breath” (metafora za neprestanu jurnjavu i brzinu kojom protječe svakodnevica), koja nije samo najpoznatija skladba s albuma, nego i najpoznatija klasika u povijesti grupe te ne smije izostati ni s jednog nastupa uživo.
Jedna od najzanimljivijih anegdota vezanih uz nastanak “Aqualung” ona je vezana uz njegov kultni omot. Ian ga ni danas ne voli previše jer nakon poziranja u studiju u otrcanom kaputu nije očekivao da će se konačna slika promrzlog skitnice koji stoji pred poderanim plakatom za blagdansko skijanje pokazati njegovim autoportretom. Slično vrijedi i za drugu sliku, uhvaćenu na stražnjem omotu, na kojoj isti skitnica sjedi u društvu psa i ponovno je nevjerojatno nalik poglavici kultne progresivnorockerske grupe. Između središnjeg ‘junaka’ albuma i Iana tako je nastao znak jednakosti, što je dodatno povećalo folklornu mitologiju koja je grupu pratila praktički od nastanka. Burton Silverman, autor obiju uljanih slika, u kasnijim je godinama (neuspješno) čak zahtijevao svoj dio kolača pri korištenju naslovne “Aqualung” ikonografije. Druga anegdota vezana je uz naslov albuma jer je bilo prilično problema oko ostvarivanja autorskih prava, budući da se jednako zvao i neki američki podvodni aparat, dio ronilačke opreme.
Važna novost specijalnog izdanja “Aqualung” prvenstveno je temeljito poboljšani zvučni remiks. Dugogodišnji fanovi dobro znaju da Ian nikad nije bio zadovoljan produkcijom ovog albuma. Neugodni uvjeti koje je nudio pionirski status u opskurnom snimateljskom studiju u vlasništvu Island Recordsa, nekadašnjoj crkvi, snažno su se odrazili na produkciji albuma, za koju su se pobrinuli Ian i tadašnji menadžer grupe Terry Ellis. Na veliko veselje svih, za zvučni remiks na ovom dvostrukom posebnom izdanju pobrinuo se nitko drugi doli Steven Wilson (Porcupine Tree, Blackfield, No-Man), posljednjih godina veliki mecena progresivnog rocka i čuvar baštine njegovih najvažnijih veličina. Wilson je u zvučnom remiksu sačuvao one produkcijske odlike koje su obilježile izvornu verziju, a istodobno poboljšao opću kvalitetu, ponajprije tonsku jasnoću, tako da se sada prvi put mogu razgovijetno čuti baš svi pojedinačni instrumenti. Ian pritom nije mogao prehvaliti Stevenov remiks. Njega bi, prema vlastitim riječima, najradije primio u službu kao redovitog zvučnog inženjera, ali što kad je Steven, uz rad za Porcupine Tree kao glazbenik i producent, do grla zaposlen i drugim sporednim projektima.
Dodatni disk sadrži poprilično poslastica iz razdoblja između 1970. i 1971., koje će najviše razveseliti sve dugogodišnje fanove i kolekcionare, iako su većinu njih već čuli i skupili na raznim ranijim izdanjima. To vrijedi za “Life Is a Long Song” te “Up the ‘Pool”, koje su se s godinama svrstale među Tull klasike, a također i za “Dr. Bogenbroom”, “From Later” i “Nursie”. Sve te skladbe, snimljene 17. svibnja 1971., izašle su već na kultnom kompilacijskom albumu “Living in the Past” (1972), samo što imaju osjetno poboljšanu produkciju. “Lick Your Fingers Clean” već je kao bonus skladba izdana na CD verziji “Aqualung” iz 1998.
Znatno veće rijetkosti su “Just Trying To Be” (prije izdana kao bonus skladba na reizdanju albuma “Benefit” iz 2001.), prva verzija “My God” te “Wond’ring Aloud”, koje je 21. lipnja 1970. snimila postava u kojoj se još nalazio izvorni basist Glenn Cornick. Ništa manje zanimljive nisu ni rana verzija “Wind-Up”, druga verzija “Slipstream”, rana verzija “Up the Pool” te “Wond’ring Aloud, Again”. Većina njih prvi se put našla na službenom CD izdanju. Na kraju se nalazi i manje od minute duga američka radijska reklama s Ianom u glavnoj ulozi, koja je svakako zabavan dodatak, ponajprije za sve nostalgičare koji se još sjećaju vremena kad se promocija novih albuma nije odvijala putem interneta, ali i za one nešto mlađe fanove grupe koji tada još nisu došli na svijet.
Definitivno izdanje “Aqualung” nagrada je za sve dugogodišnje fanove koji su strpljivo čekali na zvučnu kvalitetu kakvu je album trebao imati još pri izlasku 1971. Lijep dodatak dvostrukom reizdanju i je opsežna knjižica s obiljem zanimljivih informacija putem intervjua s Ianom, koji je i aktivno sudjelovao u pripremi ove verzije legendarnog albuma. To što se na kraju zahvalio Martinu Barreu i svim bivšim članovima Jethro Tull koji su sudjelovali na albumu te na turneji s njega svakako je izuzetno pozitivna gesta koja dokazuje da su, usprkos proteklim godinama i nekim neslaganjima iz prošlosti, međusobno još uvijek zadržali prijateljske veze.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara, električna gitara
Martin Barre – električna gitara, descant recorder
Jeffrey Hammond-Hammond – bas gitara, alto recorder, prateći vokal
Clive Bunker – bubnjevi, udaraljke
John Evans – klavir, orgulje, melotron
Glenn Cornick – bas gitara (samo na CD #2)
Produkcija
Ian Anderson & Terry Ellis
Popis skladbi
CD 1.
1. Aqualung (6:31)
2. Cross-Eyed Mary (4:09)
3. Cheap Day Return (1:23)
4. Mother Goose (3:52)
5. Wond’ring Aloud (1:56)
6. Up To Me (3:18)
7. My God (7:10)
8. Hymn 43 (3:18)
9. Slipstream (1:13)
10. Locomotive Breath (4:25)
11. Wind-Up (5:42)
CD 2.:
1. Lick Your Fingers Clean* (2:49)
2. Just Trying To Be* (1:37)
3. My God**(9:42)
4. Wond’ring Aloud (13th December 1970) (1:51)
5. Wind-Up (Early Version – New Mix)(5:21)
6. Slipstream (Take 2) (0:54)
7. Up The ‘Pool** (1:12)
8. Wond’ring Aloud, Again (Full Morgan Version) (7:07)
9. Life Is A Long Song* (3:19)
10. Up The ‘Pool* (3:12)
11. Dr Bogenbroom***(3:00)
12. From Later***(2:08)
13. Nursie***(1:37)
14. US Radio Spot (0:52)
* new mix
** early version
*** remaster 2011
