Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavačka kuća: RandM Records
Izdanje: 2005
Ocjena: 2/5
Jethro Tull su koncertnim albumom “Aqualung Live” konačno dokazali da su u petom desetljeću postojanja postali klasičan primjer ostarjelih glazbenih legendi koje žive samo od ubiranja plodova prošlih lovorika, dok su zlatni dani kreativnog zanosa odavno postali tek blijedo sjećanje. Glavna zasluga za tu stagnaciju legendi progresivnog rocka pripada nikome drugome nego neuništivom flautistu i pjevaču Ianu Andersonu, njihovu glavnom svecu, a u posljednje vrijeme i glavnom krvniku, koji se posljednjih godina puno više posvećivao svojoj solo karijeri i raznim poslovnim ulaganjima svojeg velikog financijskog imperija nego stvaranju nove Jethro Tull glazbe (u vrijeme ove recenzije uskoro će proći već deset godina od izlaska njihova posljednjeg studijskog albuma). Apetite starih Tull sljedbenika pokušava (neuspješno) zadovoljiti godišnjim koncertnim turnejama, raznim kompilacijskim albumima i službenim koncertnim snimkama. Jedna od njih je i “Aqualung Live”, kako sve upućuje jedino koncertno izdanje u njihovoj povijesti za koje bi bilo bolje da nikad nije izašlo.
“Aqualung Live” bio je potpuno promašen pokušaj da se uživo ponovno oživi magija njihova legendarnog albuma “Aqualung” (1971), jednog od najvažnijih albuma u povijesti (progresivnog) rocka, a istodobno prihod od prodaje snimke namijeniti raznim dobrotvornim organizacijama koje se bave problemom beskućništva, jednom od središnjih lirskih tema te nezaboravne remek-djela.
Da “Aqualung” među višegodišnjim Tull sljedbenicima i dalje uživa najveću popularnost nije nikakvo iznenađenje, jer sadrži najviše njihovih vječnih klasika poput naslovne skladbe, “Crosseyed Mary”, “Mother Goose”, “My God” i “Locomotive Breath”. Dok su one uživo odsvirane već nebrojeno puta, neke skladbe s albuma (primjerice “Up To Me”, “Slipstream” i “Wind-Up”) već desetljećima ili uopće nikad nisu doživjele svoju koncertnu interpretaciju. Ideja da se ta klasika nakon više od tri desetljeća ponovno odsvira u cijelosti stoga nikako nije bila loša i u drukčijim bi okolnostima to izdanje moglo postati posve lijep dar svim vjernim sljedbenicima.
Nažalost, i sam kontekst i vrijeme izvedbe bili su potpuno promašeni. Kao prvo, nastup se odvijao u malom prostoru nekog kazališta usred američkog glavnog grada Washingtona pred samo 40 posebno pozvanih gostiju. Nastup je uživo prenosila lokalna radijska postaja XM Radio, koja je bila i glavni pokrovitelj tog događaja. Produkcija, primjerena malom prostoru, nije oduševljavajuća, a Ian se nije trudio ni uljepšati je studijskom šminkom, što je doduše pohvalno, no s druge strane pokazuje koliko siromašno su zvučali tijekom tog nastupa. Puno veća kritika odnosi se na sam način izvedbe velike većine skladbi. Ne sjećam se kad sam na kakvoj službenoj ili neslužbenoj Tull koncertnoj snimci čuo da zvuče tako potpuno nadahnuto prazno. Na ovoj snimci gotovo posve nedostaje onog nestašnog žara tako karakterističnog za Iana, koji je uvijek povlačio za sobom i njegove glazbene drugove i njihovim nastupima udahnjivao neku jedinstvenu energiju.
Posebna je priča Ianova vokalna interpretacija, koja je ovaj put, blago rečeno, ispod svake kritike. Ne samo da čovjek neke dionice više ne može otpjevati, nego ih se čak ni ne trudi otpjevati i često zvuči potpuno nonšalantno (a to nikako nije samo zbog njegova glasovnog sloma koji se dogodio sredinom 80-ih). Ni ostali članovi sastava ne prolaze nešto bolje. Suprotno tradiciji, ovdje previše vjerno pokušavaju slijediti studijske originale, pa izbjegavaju improvizacije ili solo dionice, što za pustolovno orijentiranu skupinu poput Tulla nikad nije najbolji izbor. Originalni “Aqualung” slovio je po svojem uglavnom tvrdom, hard rockerskom zvuku, dok su ove interpretacije takoreći oplijenjene, da ne kažem kastrirane od sve sočnosti u korist veće akustične prisutnosti, i to na posve nedorečen način. Zato zvuče gotovo posve neprepoznatljivo. Nedostaje i veća uloga Barreove električne gitare, koja u ključnim trenucima tek rijetko dođe u prvi plan, dok klavijature tada imaju toliko veću ulogu. Potpuni gubitnik je i bubnjar Doane Perry, koji s poprilično zamrljanim i repetitivnim zvukom bubnjeva jedva zvuči kao on sam, dok su Noyce na basu i Giddings na klavijaturama, ako ništa drugo, barem solidni.
Jedinu pravu pohvalu zaslužuje Ianovo sviranje flaute, koje i dalje ostaje na zavidnoj razini, premda je u svojoj karijeri imao već puno bolje trenutke. Tako neproživljena i beskrvna interpretacija posljednje je što bi se očekivalo od skupine takvog kalibra. Kad bi trebalo izabrati najbolju izvedbu s ove snimke, to bi bila njihova najpoznatija klasika, ali i vječni koncertni klišej “Locomotive Breath”, koji su pak izveli već toliko puta da bi ga mogli svirati i zatvorenih očiju.
Doista žalosno da je jedina stvar koja će na ovom izdanju možda barem donekle zanimati sve vjerne sljedbenike kraći informativni isječci koji su izvorno bili smješteni između pojedinih izvedbi, no zbog logističkih su razloga radije uvršteni na kraj snimke. Ian i Martin Barre (uz uobičajene dosjetke) kažu nekoliko riječi o procesu nastanka “Aqualung” i pojedinim skladbama. Pa i iz toga će saznati tek malo onoga što već ne znaju, osim možda podatka da su američki vjerski fanatici po njegovu izlasku na lomačama palili kopije albuma zbog njegove protucrkvene usmjerenosti.
Ne, “Aqualung Live” zasigurno nije ono što bi ljubitelji tih glazbenih legendi željeli imati u svojoj zbirci, jer prikazuje njihove junake kao nekakvu oronulu skupinu koja više nije dorasla ni uvjerljivim izvedbama klasika iz svoje bogate ostavštine. Mi koji smo svake godine posjetitelji njihovih nastupa srećom znamo da nije uvijek tako i da su još uvijek sposobni prikazati izuzetno energične predstave i proživljene interpretacije svojih klasika, ali i manje poznatih djela. Pomalo je ironično da su prihodi od prodaje ove snimke bili namijenjeni dobrotvornim aktivnostima za beskućnike, jer će album pomirisati tek rijetki osim najvjernijih pristaša, koji naprosto moraju imati sve što su dosad izdali, što znači da će donijeti malo prihoda. Na svoj način posve pravedno, jer se u “Aqualung Live” previše osjeti da se Ian nakon toliko godina u svojim koncertnim interpretacijama sve teže poistovjećuje sa središnjim likom albuma koji mu je donio najveći glas. Sreća da je bio barem toliko pošten da ga je posjetiteljima njihovih nastupa tijekom američke turneje 2005. nudio besplatno, dok se u trgovinama (a to vrijedi i kod nas) navodno prodavao po upola nižoj cijeni.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara
Martin Barre – električna gitara
Jonathan Noyce – bas-gitara
Andrew Giddings – klavir, orgulje, klavijature
Doane Perry – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
1. Aqualung (7:56)
2. Cross-Eyed Mary (4:34)
3. Cheap Day Return (1:43)
4. Mother Goose (5:39)
5. Wond’ring Aloud (2:00)
6. Up To Me (3:35)
7. My God (8:27)
8. Hymn 43 (4:22)
9. Slipstream (0:59)
10. Locomotive Breath (5:19)
11. Wind-Up (6:40)
Interviews:
12. Riffs – another monkey (1:27)
13. Recording the original (2:05)
14. Choosing my words with care (1:17)
15. Hummmmmm 43 (0:35)
16. A different kettle of very different fish (1:02)
17. But is it any good? (1:42)
Trajanje albuma: 59:22
