Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Wishbone Ash
Izdavačka kuća: MCA Records
Izdanje: 1972
Ocjena: 5/5
Wishbone Ash su nedvojbeno jedan od onih sastava koje nije moguće okarakterizirati i strpati u žanrovsku ladicu. Riječ je naime o sastavu koji je u svojoj glazbi istražio sve moguće aspekte ranog britanskog rocka 70-ih, a da se pritom nije čvršće prikopčao ni uz jedan od njih (jesu li bili prog rock sastav u stilu Yes, space rockeri tipa Pink Floyd, hard rock sastav à la Led Zeppelin ili samo boogie bend u stilu Ten Years After?). Sve te najrazličitije rock vrste naime ćeš naći na njihovim albumima i u njihovim pjesmama. Zato ih je najlakše svrstati u art rock, zajedno s još nekoliko takvih “posebnjaka” koji se jednostavno ne uklapaju nigdje. “Argus” je u trenutku izlaska bio iznimno važna prekretnica za sastav. To je album koji ih je napokon preselio u onu višu ligu – divova rock glazbe – i donio im zaslužen komercijalni uspjeh (između ostalog i peto mjesto na britanskoj top-ljestvici). Na njemu je sastavu nekako napokon uspjelo pronaći vlastiti prepoznatljiv glazbeni izraz i uspješno spojiti sve prethodno nabrojene glazbene elemente u presnažnu formulu koja je iznjedrila nezaboravnu klasiku i jedan od najboljih rock albuma svih vremena.
Ovaj je album, vjerovao ili ne, sa većinom svojih skladbi iznimno važan za razvoj progresivnog, a pogotovo power metala. U vrijeme kad su se tek sramežljivo pojavljivali začeci metala, Wishbone Ash su na “Argusu” već tjerali pravi epski power metal, potkrijepljen fantazijsko-srednjovjekovnim tekstovima kakav su kasnije do srži razvili sastavi poput Iron Maiden, Helloween, Saxon, Bilnd Guardian i tako dalje, a kakav danas bezuspješno oponaša milijun njihovih “klonova”. Većina najvažnijih glazbenih elemenata koje danas možeš naći u glazbi spomenutih sastava otkrivena je upravo na ovom albumu (epski refreni, tercne melodije, melodično-harmonične solaže dvostrukih gitara, koje su inače glavna odlika ovog sastava, fantazijski tekstovi i naslovnica). Wishbone Ash bili su jedan od onih rijetkih sastava koji su bili daleko ispred svog vremena. “Argus” tako (naravno, nehotice) na neki način označava rođenje epskog i melodičnog metala, o koji si danas, uz apatično kopiranje samih sebe, uzalud lomi zube mnogo power metal sastava koji su svoj zenit dosegnuli zajedno s obiljem svojih “emulatora”. Wishbone Ash pak, iako ovaj album predstavlja njihov glazbeni vrhunac, nisu ostali samo na tom stilu. Premda je mnogo britanskih sastava 70-ih silno cijenilo fantazijsko-srednjovjekovnu tematiku, upravo su dueti dviju gitara i njihovi aranžmani, koji su uvijek ostavljali dovoljno prostora otvorenom “jammingu”, divljim solažama i tercnim melodijama, prvenstveno pobrinuli da ovaj album postane takvo remek-djelo.
Album nema slabih točaka. Svi blues i jazz utjecaji koji su prevladavali na prva dva albuma ovdje su napokon uspješno spojeni u savršenu interakciju s melodičnim hard rockom, koji je srž ovog albuma. Ako su skladbe na prethodna dva albuma bile međusobno stilski vrlo raznolike, ovaj put one u sebi uspješno objedinjuju sve nabrojene glazbene elemente, s time da prva polovica ima nešto “tradicionalniji” zvuk sastava, dok u drugoj polovici, koja je potpuna pobjeda i zapravo prava glazbena revolucija (takve albume najviše volim!), prevladava za ono vrijeme revolucionaran epski hard rock (otići ću i dalje i reći metal). Već devetominutni otvarački dragulj “Time Was”, koji svojim tihim uvodom na akustičnoj gitari, vokalnim harmonijama i snažnom interakcijom među članovima sastava u tren oka stvara posebnu magiju i slušatelju odmah daje do znanja da ovo nije običan album. Nakon uvoda slijedi prijelaz u kojem gitarski duet Andyja Powella i Teda Turnera prvi put demonstrira onaj karakterističan gitarski zvuk sastava, koji je njihov zaštitni znak i koji skladbu odnese u posve drugom smjeru. “Sometime World” je prelijepa power balada mnogih lica s odličnim uvodom i ukusnom bas linijom koja prati dvostruke solaže obojice gitarista, koji svojom iznimnom brzinom i melodičnošću šibaju po žicama kao od šale. Tu, kao uostalom na većini albuma, kraljuje sjajan epski vokal Martina Turnera, koji nedvojbeno spada među bolje pjevače u melodičnom rocku i šire. “Blowin’ Free” ima zanimljiv, gotovo šaljiv otvarački riff. Tu se sastav opet vraća onoj svojoj kompaktnijoj, bazičnoj strani, gdje na vidjelo izlaze i njihovi izraziti blues utjecaji te boogie ritam. To je nekakva predradnja za ono što slijedi – jednu od najboljih skladbi u povijesti sastava – “The King Will Come”.
Drugi dio albuma sa svojom već spomenutom fantazijskom epikom nadograđuje prvu polovicu i pokazuje posve drugačije lice sastava. Bombastična klasika “The King Will Come” sa svojim metalskim riffom, u kojoj Ted Turner svira svoj najbolji solo na pet albuma (ovdje ubrajam i dvostruki koncertni album) koje je snimio sa sastavom, čista je pobjeda. Ništa manje zapanjujuća nije ni prelijepa romantična balada “Leaf and Stream” s krasnim arpeggijima na gitari i mističnim, istinski keltsko-pastoralnim ugođajem. To je jedna od onih tihih emocionalnih (velik udio u tome ima i Martinov vokal) i refleksivnih skladbi koje slušatelja u tren oka zgrabe svojim intenzitetom. Naježit ćeš se do kostiju. Slijedi jedna od najsjajnijih rock skladbi ikad stvorenih. “Warrior” sa svojim prepoznatljivim melodično-metalskim središnjim i otvaračkim riffom bajka je za sve ljubitelje epskog melodičnog rocka i metala. Nakon početnog šusa slijedi napeta atmosfera u kojoj Martin sa svojim mistično-tajanstvenim vokalom blista u punom sjaju. Skladba je čisti epski power metal koji je snažno utjecao na takve sastave, s Iron Maiden na čelu, pa nije samo jedna od najboljih skladbi u povijesti rocka, nego i jedna od najvažnijih. Središnja poruka teksta govori o snazi koju čovjek mora znati upotrijebiti da bi postao slobodan. Sve je čista pobjeda – od epskog vokala, vokalnih harmonija, a da ne govorim o tercnim harmonijama obojice gitarista. Završni ep “Throw Down The Sword” pak je po mom mišljenju njihovo najbolje djelo uopće i Wishbone Ash u svoj svojoj melodično-metalskoj epskosti, koju više nikada nisu ponovili i u kojoj slušatelju uz solaže gitarskog dvojca uvijek zastane dah. Tercne harmonije izvanredne melodičnosti prelijevaju se posvuda i nije teško shvatiti gdje su melodično-metalski sastavi prve polovice 80-ih našli podlogu za svoja djela. Uz to ne treba zaboraviti ni odličan Martinov vokal izvanredne epskosti, koji u refrenu prate vokalne harmonije. Izlaz iz skladbe i završne harmonične solaže u njoj jedni su od najboljih koje sam ikad čuo u rock glazbi. Skladba je jednostavno toliko dobra da se ne može opisati samo riječima. Powell i Turner svoje gitarske dionice sviraju s takvim osjećajem i dušom da slušatelj, čim kompozicija (a time i album) završi, naprosto poželi još puta poslušati album. Više puta zaredom, iznova i iznova.
Aktualno reizdanje ovog albuma sadrži i tri koncertne bonus skladbe ( zapravo je riječ o vrlo rijetkom EP-u s tri koncertne skladbe, snimljene na koncertu u Memphisu, koje su izašle na B-strani singla “Blowin’ Free” ). Svakako nekako ne spadaju na album koji je izvanredna zaokružena cjelina i čak pomalo kvare veličanstven osjećaj koji slušatelju ostavlja završni ep “Throw Down the Sword”.
“Argus” je album koji većina ljubitelja sastava danas prepoznaje kao njihov krunski dragulj, odnosno album koji je sastav uvrstio među legende rocka. Većinu skladbi s ovog albuma sastav još uvijek svira na svojim koncertima, što zorno svjedoči o njegovoj važnosti za sastav. Jedan od razloga zbog kojih je sveopća mističnost ovog albuma još veća jest i odlična naslovnica na kojoj vidimo srednjovjekovnog vojnika na straži, u mističnom jutru okruženom planinama, kako gleda leteći tanjur. Jedna od neobičnih stvari vezanih uz tu naslovnicu jest da je gotovo svako izdanje ovog albuma koje je izašlo na CD-ima bilo bez spomenutog letećeg tanjura. Zašto, nemam pojma, no po mom mišljenju ta “konspirativna” činjenica svu magiju i tajanstvenost ovog albuma samo još produbljuje. Isto tako se u prošlosti dosta pričalo o tome je li riječ o konceptualnom albumu (ponajprije zbog druge polovice albuma, na kojoj prevladavaju skladbe snažno nabijene fantazijsko-herojskom tematikom). Danas nekako ostaje gorčina što sastav nikada nije snimio album koji bi se mogao mjeriti s veličanstvenošću Argusa. On je jednostavno ostao nedostižan. S druge strane, sastav je očito bio svjestan svojih bezgraničnih potencijala pa, za razliku od većine današnjih (osobito metal) sastava koji rade upravo to, nije htio praviti karbonske kopije svog najveličanstvenijeg djela. Unatoč tome, brojni ljubitelji progresivnog rocka i dalje žale zbog stilskog zaokreta koji je sastav napravio nakon ovog legendarnog albuma (na “Wishbone Four”, 1973.), usprkos njegovu velikom komercijalnom uspjehu. I za kraj jedna zanimljivost: ovaj su album britanski ljubitelji rocka i čitatelji časopisa Sounds Magazine proglasili najboljim rock albumom 1972., ispred takvih albuma kao što su “Close To the Edge” (Yes), “Thick As a Brick” (Jethro Tull), “Foxtrot” (Genesis) i “Demons And Wizards” (Uriah Heep), još jednog albuma koji je uspješno stvorio most između glazbe i fantazije.
Postava
Martin Turner – vokal, bas gitara
Andy Powell – gitara, prateći vokal
Ted Turner – gitara, prateći vokal
Steve Upton – bubnjevi
Produkcija
Derek Lawrence
Popis skladbi
1.Time Was (9:42)
2. Sometime World (6:55)
3. Blowin’ Free (5:18)
4. The King Will Come (7:06)
5. Leaf and Stream (3:55)
6. Warrior (5:53)
7.Throw Down The Sword (5:55)
Bonus skladbe na reizdanju:
8. Jailbat (Live At Memphis)
9. The Pilgrim (Live At Memphis)
10. Phoenix (Live At Memphis)
Trajanje albuma: 48:33
