Lokacija: Graz / Orpheum Teater / Austrija
Datum: 28.04.2010
Super grupa Asia nastala je u osamdesetima kao konglomerat četvorice izuzetnih glazbenika, koji dolaze iz srodnih glazbenih filozofija utemeljenih uglavnom na progresivnom rocku. Sve nas je oduševljavao u glazbenim velikanima poput Yes, King Crimson, Uriah Heep, Emerson, Lake and Palmer, Buggles i ponekih drugih. U manje-više netaknutom izdanju (prije Astre otišao je samo Steve Howe) objavili su tri uspješna albuma (pogotovo prvijenac), nakon čega je nešto puklo i momci su otišli svaki svojim putem. Tradiciju je odlučio nastaviti samo klavijaturist Geoffrey Downes, koji je sklopio partnerstvo s mladim i talentiranim basistom i pjevačem Johnom Payneom, s kojim je objavio pet studijskih albuma koji su umjetničku viziju izvorne Asie još i nadogradili, ali su bili i prilično manje uspješni. Ubrzo nakon izlaska Silent Nation Geoffrey Downes, jedini izvorni član Asie koji je neprekidno surađivao u njoj, odlučio je obnoviti partnerstvo sa starim drugovima, s kojima je trusio instrumente još početkom osamdesetih. Na putu prema novim uspjesima tako su se ujedinili izvorni članovi Geoffrey Downes, John Wetton, Steve Howe i Carl Palmer – imena kojima nije potrebno dodatno predstavljanje jer svojim glazbenim opusima već dugo spadaju u sam glazbeni vrh. U ovom novom naletu objavili su već dva albuma, a posljednja Omega izašla je tek nedavno. Upravo je Omega momke ponovno digla na noge jer su željeli predstaviti nove uratke. Dočekali smo ih i u našoj neposrednoj blizini – posjetili su naime Orpheum u Grazu.
Vidi se da Asia više nisu na takvom stupnju popularnosti kao u osamdesetima i do neke mjere u devedesetima, jer na žalost tek s mukom još pune dvorane tipa Orpheum. No očito je da ova izvorna postava ipak donosi više love nego ona s Payneom, koja se prije nekoliko godina neuspješno pokušala predstaviti i u Ljubljani (prodan je poražavajući broj ulaznica). Tako je Downes vjerojatno žrtvovao artistički konkretniju ekipu za ovu muznu kravu, koja ipak priskrbi dovoljnu mjeru zelenog mlijeka, koje im ne curi baš niz sve prste, ali dovoljno za ugodno zaobljene trbuščiće.
Prvo što upada u oči je popis izvođenih pjesama. On je u odnosu na prethodne nastupe prilično promijenjen. Tako smo čuli samo Asia uratke, a ne umarajuće i nedostojne “obrade” grupa Emerson, Lake and Palmer, Yes, King Crimson i Buggles. Pa i izabrane Asia pjesme bile su prilično osvježenje. Nisu se usredotočili samo na prvijenac i posljednji album, nego su se “ponizili” i obradom albuma Alpha i Phoenix, pa čak i skladbom s Astre, tijekom koje je posebno morao “uživati” Steve Howe. S obzirom na to da je trebalo biti riječ o svojevrsnoj promociji Omege, dečki su prilično škrtarili s izvođenjem tog materijala jer su nam odsvirali samo pet pjesama s tog CD-a. Nekako su ružno previdjeli Light the Way, koja bi uživo na publiku vjerojatno djelovala silno poticajno. Jednako plodni bili su kad je riječ o njihovu prvijencu Asia, s kojeg su se također udostojali odsvirati više od polovice albuma, među ostalim i najveće hitove Heat of The Moment (u bisu) i Only Time Will Tell, koji su publiku dodatno zagrijali. S Phoenixa su zgodno zanemarili najperspektivnije uratke i radije se odlučili za pjevnost, gdje posebno s An Extraordinary Life nisu pogodili u sridu. I Alpha, koja je svojevrsni suputnik albuma Omega (i po naslovu i nekako po sadržaju), bila je dobro zastupljena. Wetton i Downes Don’t Cry su čak odjenuli u akustično ruho, samo uz klavir i vokal, što je prilično lijepo prekinulo tok gotovo previše klišejski obojenog nastupa. Asia su nas u bisu iznenadili i s Go, najvećom uspješnicom s albuma Astra, gdje je u oči upadala zagrijana svirka Stevea Howea, koji na tom albumu izvorno uopće nije sudjelovao. Tijekom samog nastupa svjedočili smo i solo nastupu Stevea Howea, koji je za tu priliku zamijenio gitaru (samo jednom!). Iz svog solo repertoara počastio nas je s The Clap, Mood for A Day (oba objavljena s Yes) i Masquerade (jednim od boljih dostignuća iz bezgranične lukaste propasti U(O)nion – također Yes) i ipak nekako natuknuo svoju ostavštinu s Yes. Howe još uvijek ima punu torbu gitarske virtuoznosti, koja najviše dolazi do izražaja upravo u njegovim solo točkama i do neke mjere i u solažama, gdje možemo čuti njegov specifičan gitarski ton. I Carl Palmer dobio je tijekom The Heat Goes on priliku podivljati na bubnjevima i pokazati da je još uvijek prava udaraljkaška zvijer, koja u sebi ima više naboja nego svi ostali članovi Asie zajedno.
Asia su po svim standardima odsvirali pohvalno, premda možda malo previše ravnodušno. Za ozvučenje je zaista bilo odlično pobrinuto, jer nijedan instrument nije stršio, samo su klavijature povremeno bile malo previše u pozadini. Wettonov odličan vokal bio je cijelo vrijeme čujan, tako da si čak mogao razabrati tekstove. Što se tiče scenskog nastupa, Asia nisu ostavljali dojam da ih koncert pretjerano zanima. No kod njih je to oduvijek bilo nekako tako, jer je riječ o glazbenicima s bogatim iskustvom u raznovrsnim žanrovima, gdje je važnije samo sviranje nego pretjerano pozerstvo. Jedini koji je pokazao nešto zanosa bio je Carl Palmer. Neprestano je izvodio nekakve ludorije, mahao rukama i uglavnom isijavao nešto više od puke rutinske brenkalice po žicama, pritiskanja tipki i naprezanja glasnica. Ostali su se iskazali u silno statičnom svjetlu, odnosno razboritije su raspoređivali svoje fizičke snage, u čemu je posebno prednjačio Steve Howe, koji je prava antiteza karizme, ali to srećom nadoknađuje svojim neprijepornim gitarskim vještinama. John Wetton nikad nije bio “otrgnut” frontmen koji bi svojim pristupom mogao dići dvoranu na noge, no svojom toplinom i engleskim šarmom još uvijek dopire do srca publike. Isto tako mu treba čestitati što se nakon zdravstvenih problema doveo u red i smršavio te sada već djeluje na gotovo standardnoj razini. Downes je svoje klavijature strateški postavio tako da smo svi posjetitelji vidjeli njegovu klavijatursku strukturu, koja ga je okruživala s tri strane (samo sa strane publike nje nije bilo). Njegovo glavno vodilo i ovaj put bilo je stvoriti odgovarajući ambijent i rijetko preuzeti glavnu ulogu.
Asia su nam pripremili rutinski nastup koji nije baš poljuljao temelje svijeta i nije ni dobro zaljuljao koljena čak ni najnezahtjevnijim slušateljima. Svoja dva sata odsvirali su korektno. Nahranili su nas svim većim hitovima iz svoje prošlosti i cijelo vrijeme pazili da ravnoteža između poskočnih rock koračnica i mlitavijih baladica bude prava, ali nisu se usudili riskirati s kakvim opasnijim potezima u kojima bi njihovi progresivni korijeni došli više do izražaja. Naravno, nisu si željeli bacati klipove pod noge. Odsvirali su “na sigurno” da bi vuk bio sit i koza cijela.
Unatoč ne baš blistavom nastupu, ipak nemaš baš svaki dan priliku uživo vidjeti takve legende, koje su u poslu već toliko dugo da su izgubile onaj mladenački zamah, ali su taj nedostatak nadoknadile odličnom uigranošću i preciznošću. Kao i većinu karijere, i za ove su koncerte Asia izabrali sredinom, a ne manje utabanim i nepredvidljivim putem, kako bi rekao Robert Frost. Usredotočili su se ponajprije na melodičnost i udarnost, naravno u vezi sa slatkoćom balada. Unatoč tome treba im čestitati na šarolikom izboru materijala, u kojem su predstavili smislen presjek svoje karijere. Nešto su zanemarene njihove maštovitije kompozicije, ali srednjim je putem uvijek najlakše manevrirati. Asia su do neke mjere iznenadili, a opet su u drugom pogledu bili silno predvidljivi i neavanturistični. Koncert je nedvojbeno zadovoljio apetite svih nas koji smo uživo željeli vidjeti takve gigante, ali vrhunske glazbene katarze ipak nije priskrbio.
autor: Rok Podgrajšek
fotografije: Martin Prezelj
Setlista:
1. I Believe
2. Only Time Will Tell
3. Holy War
4. Never Again
5. Through My Veins
6. Don’t Cry
7. Steve Howe Solo (Masquerade, Mood for a Day, The Clap)
8. The Smile Has Left Your Eyes
9. Open Your Eyes
10. Finger on the Trigger
11. Time Again
12. An Extraordinary Life
13. The Heat Goes On (plus Carl Palmer solo)
14. End of the World
15. Here Comes the Feeling
16. Sole Survivor
—bis—
17. Go
18. Heat of the Moment
