Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Asia
Izdavač: Geffen Records
Izdanje: 1985
Trajanje: 44:47
Ocjena: 3/5
“Astra” je treći album AOR supergrupe Asia i ujedno njihov posljednji pokušaj da obnove visine stare slave koje je dosegnuo kultni prvijenac iz 1982. Juriš na vrh radijskih valova potpuno je propao, jer su Asia do tada već bili poprilično blijeda sjena one slavne skupine sastavljene od progresivno rockerskih veličina, koja je kao od šale punila stadione i izbacivala hit za hitom. “Astra” je dojmljiv presjek nekoć visoko leteće skupine u artističkom zalasku, s tek rijetkim podsjetnicima na to što su bili u stanju napraviti u svojoj originalnoj inkarnaciji.
Kreativni pad počeo je ponajprije nakon odlaska gitarskog velemajstora Stevea Howea, koji se oprostio zbog izrazito loših odnosa s pjevačem i basistom Johnom Wettonom. Nakon njegova odlaska izraz supergrupa bio je opravdan tek djelomično. Howea je naime zamijenio malo poznati Mandy Meyer, bivši gitarist švicarske hard rock skupine Krokus. Hard rocker Meyer, koji u skupini nije izdržao dulje od godinu dana, donio je sa sobom potpuno drugačiji stil sviranja od jazzera Howea, što je Wettonovoj tadašnjoj skladateljskoj viziji savršeno odgovaralo. Tvrđa rockerska i kompaktnija struktura pojedinih skladbi njegovom “najboljem prijatelju” Howeu pak nije ni najmanje legla, pa je i na nagovaranje izdavača Geffen odbio bilo kakvu suradnju na albumu.
Zahvaljujući Meyeru Asia dotad nikad nisu zvučali tako udarno, što se poklapalo s Wettonovim planovima da privuče i dio hair metal publike. Pritom je pogriješio u računici, jer je “Astra” naišla na izrazito mlak odaziv te je u mnogočemu utjecala na (privremeni) raspad skupine 1990. Većinu skladbi na albumu napisali su Wetton i klavijaturist Geoff Downes te time udarili temelje dugogodišnjeg i uspješnog skladateljskog partnerstva. S obzirom na njihovu i Palmerovu skladateljsku i instrumentalnu reputaciju, mogli su se odrezati puno bolje od konačnog, za njihove uobičajene prilike poprilično prosječnog rezultata, no uz nedostatak odgovarajuće inspiracije i motivacije bilo je teško stvoriti nešto bolje. Rijetka dobrodošla promjena nabolje bila je ta da se tekstovi na “Astra” osjetno manje oslanjaju na svakojake ljubavne zgode.
“Astra” doduše ima nekoliko blistavih trenutaka koji upozoravaju da je Asia kolektiv još uvijek bio sposoban stvarati kvalitetan melodični rock, pa makar s više hard rockerskim nego prog rockerskim prizvukom. Prva polovica albuma osjetno je bolja od nastavka, gdje se katkad čini kao da im je naglo ponestalo goriva. Među rijetkim skladbama na albumu koje i danas zaslužuju pozornost glazbenih sladokusaca i naziv Asia klasik, ističe se otvarački energetski katalizator “Go”. Downesovu uvodnom mirnom prizoru na orguljama slijedi dramatičan prijelaz u stupnjevitu dionicu u kojoj prevladavaju odlučne gitarske pasaže. U prvom je planu bombastičan refren koji se svojom melodijskom izravnošću u tren oka useče u slušne receptore AOR gurmana. Interakcija između uglađenih sintesajzerskih linija i udarnih rifova odlično je izvedena kroz glavni motiv, dok ritmičku dinamiku održavaju moćni bubnjarski prijelazi. “Go” je pri izlasku, kao i većina Asia hitova, bio popraćen slikovitim spotom s vrućom ženskom pojavom usred futurističkog okruženja u glavnoj ulozi. Ona sliči liku s odlične naslovnice za koju se ponovno pobrinuo slavni Roger Dean.
Čak i power balada “Voice Of America” sa svojim budnim refrenom, usprkos očajno naivnom, da ne kažem nerazumno glupavom tekstu u kojem se veliča moć “demokratskog” medija, sadrži one prepoznatljive epsko-bombastične Asia faktore i profinjene instrumentalne ukrase zbog kojih su s godinama stekli većinu obožavatelja. Moglo bi se reći da je ta solidna, ali pomalo patetična skladba postala i standard kasnijih Wettonovih solo balada. “Hard On Me” je još jedan razmjerno zanimljiv AOR podizač pulsa, gdje za dražesnu melodiku pobrinuo refren izrazito pjevljiv refren u spoju s umjetnički izvedenom interakcijom između hard rockerskih gitarskih fraza i bombastičnih sintesajzerskih linija. Romantični “Wishing” gotovo je stereotipna Wettonova balada, gdje vitez slomljena srca pluta među jednostavnim gitarskim frazama i melankoličnim klavijaturskim umecima.
Utoliko je zanimljiviji epski “Rock and Roll Dream”, jedan od rijetkih trenutaka u kojima se nakratko osvijetle prog rockerski korijeni legendarnog trija. Istodobno je to možda čak i najbolja skladba na albumu, čiji vrhunac nastupa bombastičnim izlaskom u epski refren. Taj odlični ep dovoljno je dinamičan da zasluži sve simpatije ljubitelja originalne inkarnacije skupine, a istodobno sadrži i dovoljno AOR finesa da je unatoč duljini od skoro sedam minuta poprilično iznenađenje što nije naišao na veći odjek na tadašnjim radijskim valovima. Usput se nađe i dovoljno prostora za odličan Meyerov solo, dok neki Downesovi klavijaturski motivi, predvođeni epskim orkestralnim aranžmanima, spadaju čak među najbolje u njegovoj karijeri. Isto bi se moglo reći i za Wettonovo pjevanje u koje je uložio svu svoju karizmu i emocionalni autoritet.
Hladnoratovski “Countdown to Zero” prilično je prosječan primjerak prepletanja hard rockerskih gitarskih pasaža i new wave sintesajzerskih linija. Naglašeno miješanje sintetike, teške rockerske udarnosti i elektroničkih uzoraka pomalo podsjeća na neke kasnije uratke njemačkih progresivaca Eloy. Za “Love Now Till Eternity” moglo bi se reći da je jedna balada previše, jer po kvaliteti ni u čemu ne odstupa od obje prethodnice. Iznimka je višeglasni refren sa slatkastim tekstom i “božićnim” motivom na klavijaturama. “Too Late” se oslanja ponajviše na bombastične klavijaturske linije i masivne bubnjarske nalete, dok je refren poprilično neizražen. Usputno eksperimentiranje s višeglasjem jedva je vrijedno spomena i ni u čemu ne pridonosi poboljšanju atmosfere te posve prosječne skladbe.
Power balada “Suspicion” s brojnim orkestralnim motivima i stupnjevitom pjevačkom dramatikom mnogo obećava, ali na kraju ne ostvaruje svoj potencijal, jer joj nedostaje slikovit refren kojim bi se mogla usidriti među Asia standarde. Završni ep “After the War” pobrine se za manje ugodno iznenađenje, jer oduševljava naglašenom ritmičkom dinamikom i neočekivanim prijelazima između pojedinih motiva. Epsko ugođaj potkrijepljen je Palmerovim vatrenim bubnjarskim maršovima, udarnim gitarskim pasažama i suptilnim harmonijama, dok se u pozadini čuju efekti oluje. Ujedno je ta skladba lijep dokaz da je u Wettonu i Downesu čak i tada još tinjala iskrica prog rockerskog eksperimentalizma.
“Astra” je dojmljiv odraz tadašnjeg artističkog i emocionalnog stanja članova slavne skupine, kojoj je u to vrijeme već istekao rok trajanja. Danas album kao cjelina nikako ne djeluje tako loše kao što se činio pri izlasku, kad je izazvao veliko razočaranje među brojnim sljedbenicima, ali mnogo toga moglo je biti izvedeno puno bolje da je bilo prisutno odgovarajuće stvaralačko žarenje. Sljedeće godine bile su za Asiu razdoblje nestabilnosti i neprestanih izmjena članova postave, pa nitko nije bio iznenađen kad su 1990. odlučili za (privremenu) stanku, osim možda time što su pod Wettonovim zapovjedništvom uspjeli izdržati tako dugo. Nakon što se oprostio i Wetton, mnogi su im prorekli tužan kraj, no nakon dolaska pjevača i basista Johna Paynea i Downesova preuzimanja štafete voditelja skupine, čudesno su se pridigli i zakoračili u svoje novo stvaralačko proljeće. Wetton se u skupinu vratio tek 2006., kad je obnovljena klasična i najpopularnija Asia postava.
Postava
John Wetton – vokal i bas gitara
Geoff Downes – klavijature, prateći vokal
Carl Palmer – bubnjevi
Mandy Meyer – gitara
Produkcija
Mike Stone
Popis skladbi
1. Go
2. Voice of America
3. Hard On Me
4. Wishing
5. Rock and Roll Dream
6. Countdown to Zero
7. Love Now Till Eternity
8. Too Late
9. Suspicion
10. After the War
