Nastupaju: Almost Dead, Monastery, Atheist, Cryptopsy
Datum: petak, 8. 3. 2024.
Lokacija: San Dona Di Piave / Revolver Club / Italija
Dugo je bilo ovogodišnje čekanje na prvu koncertnu ekspediciju grubo zveckave naravi. Točnije one naravi u kojoj zarežu elementi death metalskog maltretiranja. Po mogućnosti malo “dezorijentiranog”, ali prokleto precizno dezorijentirano odsviranog. Falanga Atheist, Cryptopsy i Almost Dead. Dakle dvije legendarne postave iz polja ekstremnog metala te novije groove/thrash metal i hardcore zastavonoše. Da mjera bude puna, u nastavku je za prvi niz nastupa potvrđen još jedan predbend. Nevjerojatno. Mađarski veterani ekstremnog metala Monastery, koji su na sceni ništa manje nego oba nositelja turneje, dakle Atheist i Cryptopsy.
S obzirom na novo prebivalište pisca ovih redaka, Italija postaje sve aktualnija kad su posrijedi koncertni posjeti. Pogotovo kad je riječ o Venetu i Furlaniji-Julijskoj krajini. I ova je koncertna falanga opet tranzitno prošla kroz Sloveniju. Zaustavila se u Grazu (Explosiv), Zagrebu (Močvara) i, kao što rekoh, na našem odredištu, u venecijanskom mjestu San Dona Di Piave, točnije u tamošnjoj industrijskoj zoni u kojoj se nalazi Revolver Club.
Prvi bend, to jest Almost Dead, krenuo je na pozornicu već u pola osam navečer. U prvom dijelu ovog koncertnog večeri prostor je djelovao kao da ćeš se tijekom koncerta moći po volji slobodno šetati među šačicom posjetitelja. No kasnije se pokazalo da to nije bilo ni izbliza tako. Almost Dead su kalifornijski Bay Area thrash metal i groove metal te hardcore kvartet, osnovan 2002. u gradu Martinez. Trenutno borave pod okriljem izdavačke kuće Innerstrength Records, a u karijeri su do danas nanizali šest studijskih albuma – posljednji među njima, “Destruction Is All We Know”, baš krajem ovogodišnjeg siječnja. On je bio i istaknut u repertoaru. Kvartet u sastavu Tony Rolandelli (vokal), Zack Weed (gitara), Ryan Glick (bubnjevi) i Felix Portillo (bas-gitara) razvio je izuzetnu zvučnu masivnost. Razornost. Posebno razgaljen bio je naravno vokalist Tony Rolandelli, koji se u klubu osjećao kao u svojoj domaćoj sobi uz peć. S prezencijom koja je nerijetko podsjećala na nekog Phila Anselma, više nego proživljenim nastupom, pri čemu mu je znoj tekao u potocima, Tony je više puta skočio s pozornice, šetao se među publikom i podžigao posjetitelje. Izvrsna uigranost i vrlo, vrlo uvjerljiv zvuk. Almost Dead iskusni su glazbenici. Na sceni su preko 20 godina i ostaju garancija odličnih koncertnih susreta. Dakle, taman dobro zagrijavanje. Eksces buke, gejzira znoja i gimnastičkih eskapada vražjeg Tonyja.
Drugi sastav isporučio je nemalo iznenađenje. Upravo zato što je potvrđen tik prije početka turneje. Mađarske legende ekstremnih metalskih rituala Monastery. Bend obilježavaju tri ere djelovanja. Najranija – između 1989. i 1994., srednja – između 2001. i 2007. te sadašnja, u kojoj su se 2020. reaktivirali i 2022. i 2023. snimili dva studijska albuma. Dva člana današnje postave originalna su: bubnjar Róbert “Billy” Kovács i gitarist Ferenc Tóth “Hufi”. U kvintetu im od 2020. nadalje društvo prave i mlađi: basist Szanati “Szana” Szabolcs, gitarist Krisztián Tóth i vokalist Roland Kovács. S obzirom na prezimena, Monastery su postali poprilično obiteljski bend. S vjerojatnim odnosima otac-sin ili stric-nećak. Ostavimo to po strani. Bend u Italiji nije baš dobro poznat. Publika je pratila sastav malo suzdržanije. Nu, u ukupnom zbroju “izrazito rijetkokosi” Monastery vrlo su statičan sastav na pozornici. No to ne umanjuje njihovu uvjerljivost. Čudovišni riffovi “stare škole” grabili su ugodno zlokobno i bestijalno, a bend je razvio i trenutke pečatnog groovea. Novi album “From Blood” također dokazuje da je sastav konkretno osuvremenio svoj image u novim vremenima i da je tu tranziciju starih vremena u nova (s artističke strane) prošao vrlo dobro. Posebno skladba Dreadful Thing. Sastav je još u početnom dijelu nastupa, odmah nakon uvodnog i kolosalno zavidnog death metalskog delirija River of the Fallen Souls, pokušao potaknuti publiku stasitom obradom pokojnih britanskih death metal legendi Bolthrower zvanom The Killchain. Kompaktno, suvereno. Na neki način za ljubitelja ove vrste metala gotovo obvezno. Upravo s aspekta kultnog statusa ovog sastava, koji dakle još od 1989. kraljuje u podzemlju ekstremne doktrine metala.
A onda glavni magnet koji je pisca ovih redaka iz notranjskog brloga pokrenuo da krene put Veneta. Atheist. Sastav za koji ne znaš što bi rekao. Kako bi ga uopće predstavio. Mnogih riječi čovječanstvo još nije izumilo kad si gurnut u situaciju da njima opišeš njihov artizam. Kako god. Vokalist Kelly Shaefer danas je jedini originalni član. Prate ga četiri ekstremno napeta glazbenika “brzometaša”: Yoav Ruiz Feingold (bas-gitara), Dylan Marks (bubnjevi), Jerry Witunsky (gitara) i Alex Haddad (gitara). A publika? Tko zna gdje je prije bila, ali prostor je na koncertu Atheist odjednom postao pun. Za talijansku scenu, koja nije nužno navučena na ekstremne sfere metala, dakle nevjerojatno dobar odaziv. Čak i znatno bolji od koncerta Therion, koji su ovdje svirali dan kasnije (od talijanske publike bih očekivao upravo obratno). Ali ima nešto. Atheist su zaslavili svojom eksperimentalnom fuzijom. U ekstremne sfere metala navukli su hrpu žanrova. I s tehničkom izbrušenošću, filigranskom egzekucijom, izrasli su u jedan od najcjenjenijih sastava, koji ne privlači samo ljubitelje ekstremnog metala, nego i ljubitelje progresivnih metalskih vještina. Latino ritmovi i jazz? Sve to kod Atheist funkcionira zavidno ludo dobro. A budući da je bend obećao strogo izvođenje materijala svoja prva tri studijska albuma “Piece of Time” (1990.), “Unquestionable Presence” (1991.) i “Elements” (1993.), jednostavno si morao biti u Italiji tog dana. Da su Atheist posebnjaci, nagovijestio je i snimljeni uvod s In the Flesh? (Pink Floyd). A onda? Kelly je okružen nevjerojatnom nestašnošću četvorice potentnih glazbenika koji su švigali amo-tamo po maloj pozornici klupskog prostora i prekipijevali od viška energije i želje za dokazivanjem. I pokazali su svašta. Užitak je bilo promatrati cijeli nastup. Izuzetno zahtjevne dionice, vratolomni ritmički ključevi koje ne razriješi nikakav Dancing Fool Franka Zappe, a sve odsvirano s perolakom lakoćom, gdje nije teško zamisliti gitariste kako istodobno jednom rukom srču svaki svoju kavicu.
Kelly je posebna figura. Tip uživa. Posebno se ne mora naprezati. Izuzetno je opušten i uživa u statusu kultne figure sastava. U obraćanjima se više puta srdačno zahvalio svima za sve. Nije se zaboravio ni ispričati zbog svoje američke tupavosti, koja među ostalim uzrokuje to da s publikom mora komunicirati na amerikanskom. Tako je rekao Kelly. Usput je pitao publiku zabavlja li se? Odziva baš nije bilo, iako je narod vidno uživao. Zatim je ponovno pitao publiku: “Kako kažete kod vas za zabavu?” Netko se iz pozadine ipak nekako ohrabrio i povikao “Divertimentooo!!!” Kelly je doista legenda. Mršavi dugajlija, u odori flanelske karirane košulje koju bi mu mogao sponzorirati Labod, da poduzeće po nalogu imperijalnih sila nekoć davno nisu uništili “Bavčarević i kompanija”, s maramom na glavi, a pogotovo s pokretima i gestikulacijama, Kelly je trenutačno djelovao kao neki prosvijetljeni budist, ako ne i “iscjelitelj” koji se hrani pranom i korjenčićima. A mladolikim ga održavaju bujna griva i zarazan osmijeh.
Svoje je isporučio i pjevač Almost Dead Tony Rollandeli. On je barem pola nastupa Atheist ludovao u prednjim redovima i brinuo za neiscrpne salve mosh pitova koji su se redali osobito na lijevoj strani klupskog prostora, gdje stvarno nije bilo razloga ni za kakvo mirovanje. Nastup sastava okrenuo se u tren. Glazba za koju u trenucima zapravo ne znaš gdje si. Ipak, Atheist ne gube kompas. Kad već sve djeluje na rubu “raspada”, nekontrolirane fragmentacije koja uzrokuje pretjerane manevre eksperimenta, sastav se majstorski uhvati, zgrabi uzde, smiri se i nastavi u formatu fraziranja. No tamo naravno nipošto ne ustraje predugo. Fantastično!
Uloga posljednjih nastupajućih pripala je kanadskim legendama death metala stare škole Cryptopsy. Dugovječni su veterani tehničkog death metala, osnovani 1988. u Montrealu (savezna kanadska država Quebec). U početnom razdoblju djelovali su pod imenom Obsessive Compulsive Disorder, uskoro su se preimenovali u Necrosis, a zatim i u Gomorrah. Godine 1992. napokon se odlučuju za ime Cryptopsy. Godine 1994. izlazi prvijenac “Blasphemy Made Flesh”. Svoj posljednji i ukupno osmi studijski album “As Gomorrah Burns” objavili su prošle godine. Od originalnih članova danas je u ekipi samo još bubnjar Flo Mounier, a kvartet popunjavaju gitarist Christian Donaldson, vokalist Matt McGachy i basist Oliver Pinard (od 2018. nadalje i s Cattle Decapitation). Flo Mounier stekao je status jednog od tehnički najcjenjenijih i najprofiliranijih bubnjara već u početnoj eri djelovanja sastava. Njegovo sviranje ostaje i uživo, unatoč tome što je čovjek napunio upravo pedesetu, na izuzetno zavidnoj razini. To je potvrdio i u Revolver klubu. Tehničnost je izuzetna. Na razini kvarteta. Vratolomni i kaotični blast beatovi podžigaju grozotu nadolazeće apokalipse u kontrastu s growlom na drugoj strani. McGachy je sa svojim bestijalnim grimasama pravi kandidat za najgori hollywoodski horor. Duže nisko usmjerene growl linije prekida kraćima, visokima. Sama pojava, i to čak s vokalom, brzo priziva paralele s Corpsegrinderom. Uostalom, Cryptopsy se moraju obvezno svidjeti i ljubiteljima Cannibal Corpse. Drukčije ni ne ide.
Možda je prokletstvo ovog sastava da u pogledu svojih aktivnosti stalno živi nekako u sjeni albuma “Non So Vile”. Taj se album za žanr koji zastupaju Cryptopsy smatra jednim od integralnih albuma, makar sastav neprestano zadržava veze vjernosti prema svojim korijenima. I u razdoblju kad svira i producira albume znatno drukčije nego u devedesetima. To potvrđuje i moderno odlično producirani album “As Gomorrah Burns”. Upravo se na ta dva albuma temeljila većina set liste repertoara sastava. S “Non So Vile” Cryptopsy su izveli čak pet točaka (Crown of Horns, Graves of the Fathers, Orgiastic Disembowelment, Phobophile, Slit Your Guts). I Cryptopsy su održavali pakleni tempo, bogohulnost nije popuštala dok su vatreni jezici pakla gutali Revolver sa svih strana. Mosh pitovi predvođeni gotovo groteskim Almost Dead “pedalj-gimnastičarem” Tonyjem Rolandellijem u središtu pozornosti, pa beskrajni. Energija fenomenalna. Bend je gotovo iznenadio kad se prihvatio prastare točke Back to the Worms (uzete iz kultnog demo izdanja iz 1993.), a ujedno je posvetio pozornost i prvijencu “Blasphemy Made Flesh”, kad su Cryptopsy izveli vijenac u režiji Defenestration – Abigor – Born Headless – Swine at the Cross-Gravaged (a Cryptopsy) – Open Face Surgery – Pathological Frolic. Bend je odlično zaokružio set listu i s dvije točke najnovijih EP-ova “The Book Of Suffering”.
Vrhunski spoj briljantno izbrušene uigranosti u režiji egzekucije visoke tehničke potkovanosti. Nemilosrdno bičevanje bezbožnika! Od početka do kraja. Narav glazbenih sadržaja ovog večeri bila je vrlo šarolika, ali u prvom redu pisana na kožu ljubitelja stare škole death metala s naglaskom na progresivno-tehničke draži. S obzirom na legendarni status i Atheist i Cryptopsy, sudjelovanje na barem jednom od koncerata aktualne zajedničke europske turneje nije bilo samo obveza, nego dužnost.
tekst: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
