Lokacija: Arena Concierti Fiera Milano / Rho (Milano) / Italija
Datum: 21.06.2011
Journey ne treba posebno detaljno predstavljati. Grupa koja je u jedinstvenu sliku sažela elemente Adult Oriented Rocka u najoptimiziraniji suživot i kroz plejadu nezaboravnih albuma u razdoblju osamdesetih definirala standarde koje su ostale grupe melodičnog rocka i AOR-a kasnije samo teško slijedile. Journey su oduvijek slovili ne samo po izvanrednoj glazbenoj višeslojnosti, nego i kao najbolji glazbeni aranžeri. Stvoriti radiju prijateljski štikl? Ništa lakše! Pitajte Journey kako se to radi! Magovi svoje ere. Ere koja je danas naravno arhaična i prošla. Njezina aktualnost i razvoj su završeni. No to ne znači da je AOR mrtav. U novom tisućljeću vrvi od grupa nove generacije koje idu stopama pionira poput Journey, Boston, Foreigner, April Wine, Styx, REO Speedwagon, Triumph… Osim novih grupa koje danas sviraju posve netrendovsku glazbu – ona naime spada u pravi “podzemlje”, dostupna samo pravim glazbenim znalcima, s druge su strane u novo tisućljeće sretno preživjeli i “dinosauri” AOR-a. A kad se dogodi da ti “dinosauri” izdaju album, istodobno se događa i pravi pravcati praznik za ljubitelje takve glazbe.
S obzirom na to da AOR nije trend u novom tisućljeću, smisleno je udruživanje više grupa u zajedničke turneje. Journey, koji su početkom lipnja 2011. izdali savršen novi studijski album “Eclipse” i njime dokazali da se AOR majstori u kovanju sebi svojstvenog artizma razvijaju dalje, u prvoj su polovici lipnja 2011. odradili zajedničku turneju po Velikoj Britaniji s Foreigner i Styx. Za posjet starom europskom kontinentu Styx su zamijenili Kansas i Night Ranger. Pa ipak, Milano je tu ponudio iznimku (u Italiji smo naime). Kansas se u Milanu nisu našli na popisu, a na njihovo su mjesto uskočili obnovljeni Thin Lizzy.
Šest je sati poslijepodne. Sunce veselo grije, a mi smo ovaj put morali biti prisiljeni propustiti nastup Thin Lizzy i obećati si da ih na kojem od zajedničkih koncerata s Judas Priest (i Whitesnake) nipošto nećemo propustiti. To se kasnije i dogodilo. RockLine reportažu od 29.06.2011., kad su Thin Lizzy nastupili prije Judas Priest, možete pročitati OVDJE.
Uhvatili smo Night Ranger. Zemljaci grupe Journey, također iz San Francisca, probuđeni su. Brad Gillis, Kelly Keagy i Jack Blades originalni su osnivači u današnjoj postavi koju popunjavaju Joel Hoekstra (druga gitara) na mjestu “znaveličanog” Johna Watsona i klavijaturist Eric Levy, koji po šminki zapanjujuće podsjeća na originalnog Night Ranger klavijaturista Alana Fitzgeralda.
Night Ranger su odlični prekaljeni glazbenici koji su svoj procvat doživjeli u osamdesetima, ponajviše na temelju hitova s prva dva albuma. Upravo su im ti donijeli status klasičnih AOR legendi u SAD-u. Uz to su uspjeli prodrijeti i na azijsko tržište, gdje su se s uspješnicama osobito poduzetno usidrili u Japanu. U Europi ih naravno poznaju samo oni koji prate AOR glazbu od pamtivijeka, kao i svježe ispečeni zaljubljenici, što je prije iznimka nego pravilo. Sastav je službeno izdao novi album “Somewhwere In California” baš na dan koncerta u Milanu. Kako zanimljiva situacija!
Puno trčanja i dinamita u nogama dočarali su stari mačori. Jacka Bladesa je naprosto razganjalo od pozitivno kipućeg oduševljenja. Čovječuljak je na sebi teatralno nosio sunčane naočalice s pomičnim staklima, koje je tijekom nove Growin’ Up In California ipak odložio. Iznenađenje na samom početku s Touch Of Madness, koja nikad nije spadala među uspješnice grupe, a nakon nje preuzima glavni vokal Kelly Keagy u Sing Me Away znamenito zavodljivog refrena koji zapali Talijane ispred pozornice. Tu su još zapravo obvezne When You Close Your Eyes, Don’t Tell Me You Love Me, Sister Christian i (You Can Still) Rock In America. Night Ranger su u dobrih pola sata priredili izuzetno potentan, čvrsto uigran i krajnje zabavan nastup, zato se nadajmo da njihov prvi posjet Europi nakon što su na starom kontinentu zadnji put nastupili 1985. (prije Foreigner!!!) nije i zadnji te da na idući neće trebati čekati novih 25 godina. Malo zaprljan zvuk gitara, a Keagyjev vokal pokazao je da je čovjek tijekom godina izgubio nešto snage. No to mu treba oprostiti.
Foreigner su 2011. izvanredni. Da. Zvuči doista visokoleteće za grupu koja postoji od 1976. U njoj je danas od originalnih članova u postavi još samo gitarist te povremeni dodatni klavijaturist i pjevač Mick Jones. No okružuje ga garda izvanrednih glazbenika. Takve su Foreigner 2009. sastavili briljantni album “Can’t SLow Down”, koji slično kao u slučaju preporođenih Journey potvrđuje da Foreigner doživljavaju pravi renesansni procvat. U današnjoj je postavi upravo vokal Kellyja Hansena onaj atribut u sastavu koji opravdava izuzetno kvalitetnu platformu glazbe Foreigner u novom tisućljeću. Svakako to vrijedi i za pozornicu. Foreigner su naime grupa koju danas teško tko može nadmašiti na pozornici kad govorimo o izvedbi glazbenog repertoara. Niz izvanrednih hitova kojima su se zauvijek upisali u srca ljubitelja melodičnog rocka osamdesetih, kad su se na vrhove ljestvica penjali hitovi poput Waiting For A Girl Like You, Juke Box Hero, I Wanna Know What Love Is, Urgent, doživio je reinkarnaciju na pozornicama Italije tek drugi put (prema uvodnim riječima Micka Jonesa, prije izvedbe skladbe Starrider)!
Za europski dio Journey su skratili svoj repertoar za pola sata, a Foreigner produljili. Vrući sekstet doslovno se razletio po pozornici. To vrijedi osobito za basista Jeffa Pilsona i Kellyja Hansena. Prvi je izlučio hektolitre znoja i njegova pojava na pozornici na kraju koncerta bila je jedva prepoznatljiva. Izgledalo je kao da je Jeffu slučajno pokliznulo i pao je u bazen. Kelly Hansen iskoristio je golemu scensku konstrukciju. Koncert je bio tipa “open air”. Pozornica podignuta. Za fotografiranje previše podignuta. Da bi dodobra vidio tko sve podržava Foreigner ispred pozornice, Kelly se popeo do vrha scenske konstrukcije tijekom jednog od duljih solaža, čime je dao lavovski doprinos tome da su Talijani potpuno poludjeli. Štoviše. Kelly je izveo teatralan posrtaj pri silasku s vrha i zanjihao se lijevo i desno na konstrukciji tako da se za jedan od čeličnih stupova pričvršćenih u konstrukciju držao samo rukama. Osim toga, pjevač je na pozornici izvodio posve nemoguće akrobacije uključujući “špagu” te skok među publiku u kojoj je otpjevao jednu od točaka.
Sastav se u Italiji odlučio odsvirati skladbu Dirty White Boy umjesto Waiting For A Girl Like You, koju inače izvodi na njemačkom dijelu turneje. Poseban trenutak koncerta Foreigner je izvedba skladbe Urgent. Gradirano preplitanje erogene skladbe u kojoj glavninu bravuroznosti naravno odnosi jedinstvena solaža na saksofonu Tommyja Gimbela. Foreigner su odsjekli svoj šou izuzetnom vehemencijom. Osjeti se da ponovno redovito nastupaju u Europi od 2007. nadalje. Za Journey je nakon Foreigner čekala izuzetno teška zadaća, jer su Foreigner zapanjili snagom uvjerljivosti izvedbe kakvom danas uvjeri tek malo rock grupa. Bez poteškoća Foreigner su ovladali i golemom pozornicom.
Journey su pač Journey. Kao i prije njih Foreigner, i Journey su se pobrinuli za besprijekoran zvuk. Međutim, Milano je zasigurno ponudio iznimku. Pozornica je naime bila vrlo visoka, uz to su grozdovi zvučnika bili postavljeni poprilično ispred linije ruba pozornice, pa si za uživanje u pravom zvuku u ravnoteži koncert morao pratiti barem kojih 15 m od pozornice, ako ne i dalje. Prvi redovi bili su uskraćeni za optimalne zvučne karakteristike. Tijekom koncerta sprijeda se nije dovoljno glasno čula Schonova gitara, kao ni Cainove klavijature. To je ujedno i jedini minus nastupa, na koji grupa zapravo nije imala nikakav utjecaj.
Arnel Pineda potvrdio je izvanrednu formu. Čovjek koji se razvio u pravog opuštenog i komunikativnog frontmena potpuno se oslobodio spona koje su ga vezale uz potrebu “oponašanja Stevea Perryja”. Naravno, mjestimice vraški povuče na Perryja, a ujedno sve više dodaje vlastiti pečat vokalnog pristupa, što znači da mu njegovi kompanjoni u Journey potpuno vjeruju. Čarobno druženje s velikanima AOR-a dosezalo je vrhunce u obveznim klasicima poput uvodne Separate Ways, pa naravno u baladama Faithfully i Open Arms, nadalje u Don’t Stop Believin’ i Wheel In The Sky, koja uz Cainovu gitarsku podršku Schonu zvuči osobito čelično. Schon je opet bio vražji! Čovjek je vruć i svojom angažiranošću dokazuje da se nikako ne misli ostariti niti slučajno dopustiti mlađim gitarskim kolegama da bi slučajno netko od njih sjeo na njegovo prijestolje. Schon naime svojom gitarskom profesijom spada u onaj uski izbor gitarista koji mogu svirati sve. I to sviraju posebnim pristupom koji ne može kopirati baš nitko. Nealovo “vozljanje” je čarobni slalom kroz sipanje brzo otrilanih tonova, a već u idućem trenutku čovjek se neočekivano i s dodirom spontanosti zaziblje u profinjeno kontrolirane pull offe koje oprezno oblikuje tremolo ručicom. Majstorska vožnja, prava mala škola kombinacije “odklopa” i superiorne kontrole.
Keep On Runnin’ pripala je na glavnom vokalu Deenu Castronovu, što je čovjek odradio briljantno. Ne samo da je odlupao bubnjeve i otpjevao vokal istodobno na izvanrednoj razini, nego je njegov “pitch” kao salivený za glazbu grupe Journey, tako da takva točka slušatelju predstavi pravu mjeru šok elementa, a to je ujedno i atribut koji onemogućuje da dinamika i atmosfera koncerta opadnu dok Arnela nema na pozornici.
Koncert utjelovljenja zvučne i izvedbene perfekcije završio je u metežu konfeta nakon završetka Don’t Stop Believin’, koju je, nekako po očekivanju, slijedila još Any Way You Want It. Predstavljanje albuma “Eclipse” grupa je ostvarila izvedbom odličnih City Of Hope te Edge Of The Moment. Budući da Journey nemaju takve hitove u Europi kao Foreigner, a s obzirom na manju scensku dinamiku i manje zapaljivu komunikaciju s publikom, ovaj su im put Foreigner za dlaku ukrali šou!
Večer AOR glazbe završila je malo poslije ponoći. Zanimljivo je da Talijani nisu previše galamili. Jednostavno, tome je pridonijela i čudaška odluka organizatora koncerta da ispred pozornice postavi sjedala. Prostor između ograde koja je odvajala foto pit i parter bio je prvih nekoliko metara prazan, a zatim posut stolcima do mikserskog pulta. Zacijelo je to utjecalo na manje povratne dinamike od strane publike, iako publika nipošto nije spavala tijekom koncerta. Sjedala su bila suvišna. Publika je cijeli koncert pratila stojeći.
Činjenica je jednostavno takva da talijanska publika nije tako nakurjena na AOR kao primjerice u sjevernom i središnjem dijelu starog europskog kontinenta. Zato je atmosfera još skrivala neke rezerve, a ujedno je iskustvo zvučne perfekcije nalagalo da koncert tih grupa mora postizati još veći učinak u “indoor” dvoranama. Dakle pred njemačkom publikom i u zatvorenom prostoru. Na to nismo morali dugo čekati, jer se RockLine ekipa, nakon dolaska u Ljubljanu u ranim jutarnjim satima idućeg dana, tek prsjela iz kombija za devet putnika u drugi sličan kombi i nastavila put u njemački Augsburg (RockLine reportažu možete pročitati OVDJE), gdje nas je čekalo novo radosno doživljaj i druženje s AOR odličnjacima!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Helena Vertačnik (Foreigner, Journey), Tilen Sapač (Journey) & Aleš Podbrežnik (Night Ranger)
Setlista:
JOURNEY:
1.Separate Ways (Worlds Apart)
2.Ask the Lonely
3.City of Hope
4.Stone in Love
5.Keep on Runnin’
6.Edge of the Moment
7.Lights
8.Open Arms
9.Wheel in the Sky
10.Escape
11.Be Good to Yourself
12.Faithfully
13.Don’t Stop Believin’
—dodatek—
14.Any Way You Want It
FOREIGNER:
1.Double Vision
2.Head Games
3.Cold as Ice
4.Can’t Slow Down
5.That Was Yesterday
6.Dirty White Boy
7.Starrider
8.Feels Like the First Time
9.Urgent
10.I Want to Know What Love Is
11.Hot Blooded
12.Juke Box Hero
NIGHT RANGER:
1.Touch of Madness
2.Sing Me Away
3. Growing up in California
4.When You Close Your Eyes
5.Don’t Tell Me You Love Me
6.Sister Christian
7.(You Can Still) Rock in America
