Izdavač: SPV / Steamhammer Records
Datum izlaska: 15. 4. 2022.
Produkcija: Axel Rudi Pell
Trajanje albuma: 54.42 min
Žanr: Hard Rock
Ocjena: 8.5 / 10
Axel Rudi Pell, besmrtni njemački gitarski heroj, dvije je godine nakon izlaska osamnaestog studijskog albuma »Sign Of The Times« (2020, RockLine recenzija) pobrinuo se za još jedan novi studijski album. Riječ je o »Lost XXIII«. Otkud taj naslov? Nude se dvije opcije. Ili su se izdani Pellovi albumi krivo izbrojili pa je novi zapravo već 23. po redu, ili će 2023. sve biti izgubljeno. Ta treća mogućnost je da vrijedi i jedno i drugo.
Tko Pella poznaje, točno će znati što može očekivati od njegova novog samostalnog albuma. Kao što pokazuju glazbenikove manire kroz četiri desetljeća djelovanja, zapravo od svakog albuma. Riječ je o pravom hard rocku do kosti. Njemački obrađenom. S oštro istaknutim rezanjem gitarskih fraza, ali istodobno obilno poduprtom klasičnim zvukom Hammond orgulja, prodornim i sveobuhvatno strastvenim vokalom te topovskom ritam sekcijom. A nad svime bdije izniman osjećaj za muzikalnost i stvaranje bombastičnog dramskog teatra.
Ni »Lost XXIII« nije mnogo drukčiji od svega što smo dosad doživjeli uz djela ovog marljivog i predanog glazbenog matadora, kojem laskavi nadimak ‘njemački Blackmore’ nije zalijepljen uzalud. Kao što je Rudi nesklon stilskim zahvatima u izvornu recepturu skladanja i izvođenja autorskog materijala, koja se zapravo kroz karijeru nije promijenila ni za pedalj, tako i nerado mijenja postavu. Ona doživljava promjenu samo ako nema nikakvog drugog rješenja. Ovo je već četvrti album u postavi s legendarnim bubnjarom Rainbowa i Blue Öyster Culta Bobbyjem Rondinellijem, koji i ovaj put nemilosrdno mlati po snare bubnju. Ekipa koja prati Pella, predvođena izuzetno karizmatičnim pjevačem Hardlinea Johnnyjem Gioelijem, i dalje je za legendarnog gitarista potpuno pouzdana, a rezultat takve stabilnosti je novo, vrlo, vrlo dobro studijsko ostvarenje.
Kao što je već stalnost, i ovaj put prednjače skladbe odsvirane u srednje brzom tempu, a iznova se ističe trenutak koji se zove balada, što ovaj put pripada otprilike na sredini najdužoj skladbi albuma Gone With The Wind, u koju se prišuljaju i pokoji akustični zahvat. Pomalo iznenadi aranžman druge balade albuma Fly With Me, u kojoj se gitara unutar strofe čak povlači pred klavijaturama. Nakon pomalo ‘sladunjave’ strofe slijedi odlično rješenje unutar bombastičnog refrena, koji Pellu opet donosi pobjednički poker asova. Tu su trenuci u kojima skupina prebacuje u višu ritmičku brzinu, kao u Down On the Streets, a kvintet u toj maniri izdašno naoštri zube u ‘bijesnoj’ Follow the Beast. Tradicionalno i više po uzoru na starokopitne rock obrasce sedamdesetih zvuči instrumentalna The Rise of Ankhoor, koja priprema album za veliko završno finale s njegovom naslovnom skladbom.
Naslovna skladba, to jest Lost XXIII, još je jedna kompozicija koja spada u garnizon Axelovih mini epskih suita. Motivski razigrana, čemu slijede i obrati raspoloženja, s primjesom misterija, okultnog i propasti, što je stalnica Pellova pristupa (i u pogledu produkcije, za koju se ovaj put pobrinuo sam). U sve je to upletena i muzikalnost koja koketira s ‘arabeskama’, što jača trenutke magije u ovom melankoličnom i tragičnom albumskom finalu.
Axel Rudi Pell dakle ne odustaje. Pa ni s novim albumom. Čvrsto zasjeden u glazbenoj recepturi i formi u kojoj je najjači, opet kraljuje svojim na milju prepoznatljivim gitarskim zvukom i stilom, koji ne krije snažnu nadahnutost djelima enigme Rainbowa i Deep Purplea, ikonskog Richieja Blackmorea. Pritom ne čudi što je ovaj album izašao baš na Blackmoreov 77. rođendan. Dakle, nepunih 55 minuta svirke koja ni u čemu ne iznevjerava, djeluje punokrvno, tradicionalno i predano. Kao dobro provjeren ritual kojem se Axel Rudi Pell vjerno vraća najkasnije svake dvije godine. Ni ovaj put nije drukčije.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
01. Lost XXIII Prequel (Intro)
02. Survive
03. No Compromise
04. Down On The Streets
05. Gone With The Wind
06. Freight Train
07. Follow The Beast
08. Fly With Me
09. The Rise Of Ankhoor
10. Lost XXIII
Postava:
Johnny Gioeli – vokal, prateći vokal
Axel Rudi Pell – sve gitare
Ferdy Doernberg – klavijature
Volker Krawczak – bas gitara
Bobby Rondinelli – bubnjevi
Haha, v primerjavi z Axelom so Status Quo pravi inovatorji. Ampak nemška publika je neverjetno zvesta. Tudi jaz sem precej zvest, ampak kar je preveč, je preveč. Do Mystice imam vse albume, potem pa sem naredil rez in od 2006 nisem nabavil več nobenega albuma. Celo na festivalih ne zdržim več pod odrom. Pa je dobra muzika, ampak če bi vsak dan jedel horseburger, ga najbrž tudi več ne bi mogel videt.
Hej hej! Razmišljam identično. Prav hecno je, ko pričakuješ izid albuma, potem pa ugotoviš točno to in nekak tisto pričakovanje oziroma navduševanje nad tem kar naj bi prinesel novi album, pač hitro zvodeni. Jaz mma težave pri recenzijah, ker so vse iste zaradi tega. Ko sem prejšnjo plato recenziral, sem skušal stvar predstaviti bolj biografsko…. itak pa ni kdovekako veliko cajta vsaj zame trenutno glede recenzij, tako da hehe…. še dobro da smo dobili na koncu tud recenzijo nove plate, se pa s teboj tule 100% v vsem strinjam 😀