Back To The Rhythm
Izvođač: Great White
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2007
Ocjena: 4/5
Nakon osam godina otkako je izašao “Can’t Get There From Here” (1999) vratili su se! U međuvremenu se dogodila strašna katastrofa koja je skoro uništila bend, a morski psi su ipak sve to izdržali. Bez ogrebotina i modrica naravno nije išlo. Uopće, po onome što novi album donosi na izražajnoj razini, nije teško zaključiti da su Great White opet čvrsto u sedlu i da konje ne misle tek tako ispregnuti.
Velik je dug benda prema obožavateljima, nakupljen u godinama kad su momci nastupali pod imenom “Jack Russell’s Great White” bez da su izdali ijedan album. A “Back To The Rhythm” je definitivno visoko isplatio sve to čekanje. Great White su na tržište izbacili fantastičan hard rock album, koji je tipičan primjer kako postići onaj “magic shot” što neodsvirano drži neodsviranim.
“Back To The Rhythm” je tipičan Great White album. Osam godina je izniman predah i momci su u tom vremenu sazrjeli. Ideje djeluju svježe, bend je ujedinjen kad je riječ o razumijevanju ideja i njihovom dekodiranju u glazbeni jezik, a svi građevni elementi nevjerojatno učinkovito leže zajedno i međusobno se djelotvorno samo-pojačavaju. Pjevač Jack Russell je definitivno najvažniji element koji ovaj album čini stvarnim i pravim klasičnim monumentom, što dokazuje i u ovom stoljeću kako rock n’ roll može biti krajnje šarmantan. “Back To The Rhythm” je nevjerojatno konzistentan album, jasno definiranih osnovnih motivskih figura, koje svaku skladbu na njemu postavljaju na sasvim njezino mjesto, s jasno definiranim ugođajem i jasno zaokruženim pričama. Great White otvaraju album ubrzanom naslovnom skladbom jednostavnog, ali izražajno snažnog gitarskog uzorka. Ona u refrenu prepušta glavnu ulogu Russellu, koji svojim magičnim (u višim, do najviših registara malo “Plantovskim”) vokalom u tren oka pridobije slušatelja na svoju stranu. Momci su albumu udahnuli veću blues notu nego na prethodnicima, kad su uglavnom razmišljali o krevetnim akrobacijama. To dokazuje i Here Goes My Head Again s prekrasnim refrenom, koji akcentom u melodiji (kao impresivnim začinom) povlači na Jaggerove trikove u Rolling Stones. Take Me Down je pak danas pravi melem za sve koji žudite za duhom Guns N’ Roses iz zlatnog razdoblja.
Zanimljiva opaska o albumu jest da je na sredini vrlo smiren i vrlo “blue”. Tu smirenost stvaraju skladbe od br. 3 do br. 6, koje su osobno ispovjedne i slijede jedna za drugom. I upravo je ta smirenost izvedena tako da albumu donosi najviše vrhunce. Prva je balada power blues modela imenovana Play On s akustičnim gitarama i domišljatom podlogom klasičnog klavira u refrenu, kombiniranom s dašom southern čežnje gitara. Russell dokazuje kako je izvrstan pjevač, jer sofisticiranom artikulacijom svoje boje glasa odlično oživljava pojedine atmosfere i osjećaje. Zapravo su skladbe zahvaljujući Russellovom vještom pjevanju žive, iako je riječ o studijskom albumu, i nabijene emocijama. Momci ostaju i sa Was It The Night? na posve istoj blues power baladnoj frekvenciji, dodir strastvenog zagrljaja i erotike u njoj se rasplamsa još malo intenzivnije. Neighborhood je nestašna promjena dinamike i skok u hard rock štikle s osjetnom prstohvatom southern koketiranja u refrenu. Da su godine prošle šuteći, dokazuje čežnja za prošlim danima nevinosti i čiste žudnje da se život zahvati najvećom žlicom, u skladbama How Far Is Heaven i završnoj Just Yesterday. Obje se naime međusobno natječu za status osobnog Great White rekvijema, u slučaju da bend odluči karijeru konačno objesiti o klin, što bismo naravno beskrajno požalili (Dobro jutro Toto!).
Stihovi refrena čežnjive melankolične Just Yesterday, gdje je Russell posebno nježan u pjevanju, nekako ocrtavaju put svakoga od nas:
“Tek jučer, kad smo bili mladi,
Svijet je mogao pričekati i vrijeme je bilo na našoj strani,
Put se nikad ne bi završio,…”
Ovi stihovi dokazuju da su se srca momaka s godinama smekšala i da je pred nama vrlo sentimentalan album, koji ne škrtari s uvjerljivim oživljavanjem emocija. Produkcija je živa, rad gitara nevjerojatno kompaktan, s blagim i idealno minimalističnim korekcijama koje dolijevaju ulje na vatru (u prijelazima i solažama) u gradnji dramatične atmosfere i rock n’ roll erotike kojom je album pun.
Mlade grupe danas više nisu sposobne za ovakve albume, jer danas nije vrijeme hard rocka. Slučaj “Back To The Rhythm” je zapravo testament kojim struji duh prošlih dana, dana kad je rock n’ roll bio mlad i nevin i dana koji se neće nikad vratiti. To je vrlo nostalgičan album, album potpunog povratka benda na scenu, jedan od najboljih klasičnih hard rock albuma u 2007. i album koji dokazuje da su morski psi opet uhvatili korak u ritmu života. To je to. S “Back To The Rhythm” su momci dostavili svojim obožavateljima najljepši mogući dar, koji je više nego isplatio godine čekanja na njega. Album koji će definitivno uskoro postati klasik diskografije Great White. Smiren, zreo, sofisticiran rock album u odnosu na vrhunce prskanja testosterona “Twice Shy” ili “Once Bitten”, album iznimnog samospoznavanja, sklapanja primirja sa samim sobom, album prihvaćanja sebe i okoline, album zatvaranja kruga i reafirmacije benda. Great White dakle opet grizu. Zubna formula je pritom ostala cijela, zubi nimalo okrnjeni, samo što bijeli morski pas za nove zna zagristi mnogo iskusnije i učinkovitije. Album koji je snimljen, producirán u svega 24 dana eklektičan je u svakom pogledu. Epitaf koji bendu vjerojatno ne bi uspio da postava nije napravila tako dugu stanku.
Postava
Jack Russell – vokal
Mark Kendall – gitara
Michael Lardie – klavijature, gitara, prateći vokal
Sean McNabb – bas gitara
Audie Desbrow – bubnjevi
Produkcija
Michael Lardie & Great White
Popis skladbi
01. Back To The Rhythm
02. Here Goes My Head Again
03. Take Me Down
04. Play On
05. Was It The Night?
06. I’m Alive
07. Still Hungry
08. Standin’ On The Edge
09. How Far Is Heaven?
10. Neighborhood
11. 30 Days In The Hole
12. Just Yesterday
Trajanje albuma: 55.02