Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Electric Light Orchestra
Izdavač: Epic Records
Izdanje: 1986
Trajanje: 34:18
Ocjena: 2.5/5
“Balance of Power” više od 15 godina nosio je status posljednjeg albuma legendarnih art rockera Electric Light Orchestra, sve do njihova neočekivanog povratka albumom “Zoom” (2001). Svako veliko carstvo prije ili kasnije dosegne svoj zenit, nakon kojeg slijedi neizbježan raspad. ELO, koji su svoj stvaralački i komercijalni vrhunac doživjeli krajem 70-ih, do sredine 80-ih bili su u svakom pogledu sastav u naglom zalasku. Njihovu genijalnom šefu, pjevaču, gitaristu i producentu Jeffu Lynneu, koji je jednom nogom već bio u samostalnoj karijeri, počelo je kronično nedostajati stvaralačke inspiracije i svježih glazbenih ideja. Osim toga, ostali članovi sastava sve su teže podnosili njegovu diktatorsku politiku. Basist Kelly Groucutt odlučio je spakirati kofere već nakon turneje “Secret Messages”, dok je autoritarni poglavar bubnjara Beva Bevana, koji je uz Lynnea bio jedini originalni član sastava, jedva uspio zadržati da se ne zaposli za stalno u Black Sabbath. Nakon Groucuttova odlaska vladalo je uvjerenje da je s ELO-om gotovo, no Lynne je bio ugovorom obvezan snimiti još jedan ELO album.
Lynne, Bevan i klavijaturist Richard Tandy stisnuli su zube pa su se zajedno s gostujućim saksofonistom Christianom Schneiderom, koji je sudjelovao na nekim skladbama, odvezli u studio, gdje su snimili svoj posljednji album 20. stoljeća. Nekako su ipak uspjeli uspostaviti neku ravnotežu moći (vrlo prikladan naslov albuma) te snimiti hrpu skladbi koje su se većinom oslanjale na elemente melodičnog rocka i elektronski usmjerenog popa. Album nije sadržavao organske gudače, što nije bilo nikakvo iznenađenje s obzirom na Lynneovu opsjednutost sintetiziranjem njihova zvuka kroz cijela 80-a. Orkestralne aranžmane ovaj su put zamijenili Tandyjevi sintesajzeri, koji se većinom uopće nisu trudili oponašati zvuk gudača. Ironično je da upravo romantični aranžmani sintesajzera, posebno kad se nađu u vezi sa saksofonom, spašavaju album od potpune blamaže i unose u njega nešto one legendarne ELO eteričnosti iz njihovih zlatnih vremena. Lynneu, koji je umjesto Groucutta odsvirao i sve bas dionice, bilo bi nepravedno ne priznati da je još uvijek bio odličan pjevač i solidan gitarist. Njegovo karizmatično pjevanje uz višeglasje nezamjenjivo je u stvaranju hipnotičkih i melodičnih harmonija, iako se osjeti da je mnogo toga mogao snimiti s većim žarom da je bio svim srcem uz stvar. Svoj bijes prema raspadajućem sastavu s kojim je ostvario sve što je želio, a onda iznenada naletio na slijepu ulicu, pretočio je u sarkastične tekstove koji su u oštrom kontrastu s poskočnom naravi većine skladbi.
Glavni je problem “Balance of Power” ležernost i neinspiriranost glazbenika, koju je moguće osjetiti kroz cijeli album. Drugi je problem u tome što su gotovo potpunim distanciranjem od svoje zaštitne simfonike praktički stavili križ na riječ “Orchestra” u svojem imenu i prouzročili da su tako reći postali zvučna kopija većine AOR sastava onog vremena. To vrlo dobro ilustrira već uvodni melodični rocker “Heaven Only Knows”, koji bi, da ne sadrži njihove prepoznatljive “beatlesovske” vokalne harmonije, mogao pripadati bilo kojem etabliranom AOR sastavu 80-ih. Na “So Serious” se na ležeran način poigravaju i s elementima diska, no taj pokušaj križanja melodičnog rocka i diska tek je blijed odraz sličnih pristupa iz vremena izvrsnog albuma “Discovery” (1979). Moja tvrdnja o raspadanju sustava dobiva još veću težinu kad se udubim u Lynneov tekst, koji odražava njegovo sve veće razočaranje sastavom koji mu je donio svjetsku slavu.
Sarkastična balada “Getting to the Point” predstavlja trenutak u kojem preko dramatičnih vokala, romantičnih aranžmana na klavijaturama i završnog solaža na saksofonu na trenutak čak oživi nešto njihove prošle orkestralne magije, no ona se uz pomoć nezanimljivog refrena vrlo brzo razvodni u prosječnost. “Secret Lives” prilično je instant AOR tvorevina kojoj ne pomažu ni njihove specifične vokalne harmonije, zato je najbolje što prije je zaboraviti. Sintetički pop rocker “Is It Alright” ne prolazi puno bolje, ali treba pohvaliti njegov hipnotički refren. Od svih kompozicija na albumu, po mom mišljenju daleko se najbolje pokazuje odlični “Sorrow About to Fall”, kojem uspijeva uhvatiti ELO magiju 70-ih. Razlog leži u njegovoj bogatoj eteričnosti i hipnotičkoj melodiji za koju su zaslužni izvrsni puhački ukrasi na saksofonu, melankolični slojevi sintesajzera te odlična Lynneova pjevačka izvedba u kojoj se može osjetiti cijelo srce. Ni ritmički elementi diska ovaj put nisu položeni nimalo nevjerojatno, nego uvjerljivo.
“Without Someone” je još jedna vrlo dobra tvorevina s veličanstvenim refrenom, dobrim gitarskim solom i očaravajućim slojevima klavijatura. U mojim očima predstavlja njihovu najiskreniju tvorevinu u okvirima klasičnog melodičnog rocka 80-ih. Očito bi za Lynnea i društvo bilo bolje da su kroz cijeli album zadržali takvu melankoliju, umjesto da su se silili radosnim AOR poskočicama koje su bile u suprotnosti s njihovim stvarnim osjećajima i cinicnim tekstovima. “Calling America”, jedini singl s albuma koji je na britanskim ljestvicama postigao određen uspjeh, s druge je strane solidan pop rocker u kojem iznenađuje Tandy svojim oponašanjem gudača. Tekst se odnosi na nevjernu ženu i, kao i većina Lynneovih tekstova na ovom albumu, u suprotnosti je s inače razigranom naravi skladbe. Sljedeće iznenađenje predstavlja “Endless Lies”, koji podsjeća na onaj stari dobri ELO eksperimentalizam 70-ih, jer sadrži niz neočekivanih prijelaza te na klavijaturama simulirane gudačke aranžmane. Završnica “Send It” neozbiljan je i nezanimljiv rock’n’roller u stilu “Rock ‘n’ Roll is King” s prethodnog albuma “Secret Messages”, na kojem se može osjetiti da je Lynne jedva čekao da svemu dođe kraj.
“Balance of Power” prikazuje legendarni sastav na kraju snage te ispada kao blijed odraz njihove nekadašnje veličanstvenosti. “Balance of Power” pogorio je i u komercijalnom smislu jer im osim “Calling America” nije donio nikakve zapaženije plasmane na glazbenim ljestvicama. Lynne je shvatio da je došao kraj pa je odlučio pokopati palog titana i posvetiti se samostalnoj karijeri. Bev Bevan nije dijelio njegove osjećaje. Nakon što 1988. nije uspio uvjeriti Lynnea da ponovno pokrene prazne motore palog letećeg tanjura, odlučio je osnovati vlastitu verziju ELO-a, koju je zbog pravnih razloga nazvao ELO Part II. Ta je postava, suprotno očekivanjima, stvorila dva zanimljiva izdanja koja se zbog svoje povijesne važnosti i glazbene naravi uvrštavaju u službenu ELO diskografiju, no to je već neka druga priča.
Postava
Jeff Lynne – vokal, električna i akustična gitara, bas gitara, klavijature, udaraljke
Bev Bevan – bubnjevi, udaraljke
Richard Tandy – klavijature, sekvencersko programiranje
Christian Schneider – saksofon
Produkcija
Jeff Lynne
Popis skladbi
1. Heaven Only Knows
2. So Serious
3. Getting To The Point
4. Secret Lives
5. Is It Alright
6. Sorrow About To Fall
7. Without Someone
8. Calling America
9. Endless Lies
10. Send It
