Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Grave Digger
Izdavač: Napalm Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 45:38
Ocjena: 4.5/5
Grave Digger, sastav koji još od ranih osamdesetih crpi inspiraciju postavljajući pitanja o smrti i životu, neumorno izbacuje albume u dvogodišnjim razmacima. Stvar već djeluje baš robotski, isprogramirano. Pogotovo ako se tome sve besramnije pridružuje nepoželjni predznak “recikliranja”. Svakako ne možemo previdjeti ponavljajuće stihove koji bodu u uši, a kombinacije odabranih riječi već su nam dobro poznate s prijašnjih ploča. No to jednostavno pripada slavnom pjevanju bijesnog Chrisa Boltendahla.
Odavde dalje recenzija može voditi samo u dva smjera, ali pokušajmo ostati koliko-toliko na realnom tlu. “Ballads of a Hangman” tipična je Grave Digger ploča. To svim ljubiteljima sastava dovoljno je da na ovom mjestu prekinu čitanje članka i odmah, bez razmišljanja, odu po nju u najbližu trgovinu ili obave potrebnih pet klikova da je naruče preko internetskih trgovina. Album “Liberty or Death” (2007) bio je pun epskih himničnih refrena, za Grave Digger vjerojatno najmelodičniji album karijere, a “Ballads of a Hangman” je od svih pet albuma izdanih u “Schmidt eri” najuvjerljiviji odgovor na atmosferu albuma “Grave Digger” (2001). Ako tome oduzmemo činjenicu da ovaj nema tako turobnu i specifičnu srhljivu atmosferu albuma “Grave Digger”, nnagovještaj o približavanju sredini devedesetih i niže (“The Reaper” (1993) frikovi – pozor!!!) postaje utoliko prikladniji.
Da. Album je koliko god može biti odrezan! Carstvo teutonski grmećeg Grave Digger riffa maksimalno je naglašeno. “Ballads of a Hangman” okreće atmosferu “Liberty or Death” potpuno naglavce, jer već u slijedu prvih pet skladbi ima odlučno veću mjeru nakostriješene oštrine odsječenih Grave Digger razbijača, koji se natječu tko će prije doći do cilja. Bombastična ritam linija, topovskog gaženja po dvostrukom bas bubnju, kombinirana s jurišnom vatrom prijelaza, opet daje izvanrednu podršku riffu, a Boltendahlov karakteristični kreštavi urlik postaje utoliko iskorišteniji i ističe osjećaj “okrutnosti”, čemu bi trebali biti podređeni i stihovi i poanta skladbi. Optimizacija osnovnih Grave Digger elemenata zato je toliko veća. Uz to tu je i faktor koji ide u prilog tome, a to je da se klavijature, koje su još na prethodnom albumu gradile važnu atmosferičnu zvučnu kulisu pozadine, gotovo uopće ne čuju. Boltendahl je također odlučio da ovaj put u aranžmane neće uključiti popratne višeglasne vokalne harmonije. Potonje bi oštrinu riffa, naravno, u najboljem slučaju samo ublažile.
Tek šesta skladba Lonely the Innocence Dies pomiče zračne struje atmosfere albuma i nudi (prvu i jedinu) udarnu baladu, u kojoj se ističe duet između pjevačice Benedictum Veronice Freeman i striček “Reapera”. Tu se pojavljuje prostor za zanimljive natuknice. Boltendahl je naime vrlo uvjerljiv i u pjevanju čistim glasom, po prepoznatljivim specifičnostima, i zapravo mu drugi vokal uz sebe ne bi trebao da čisti glas kombinira s urlikom. Budući da je u karijeri Grave Digger opusa već podosta poznatih takvih primjera, čovjek je očito odlučio u studiju prirediti si zabavu i isprobati nešto drukčije (za Grave Digger). Veronicin vokal sretno obavlja svoju zadaću, vjerojatno zato što svojim blago napuklim, šupljim grlenim prizvukom, koji inače sadrži njezin izražajan melodičan vokal, podsvjesno nadomješta manjak atmosfere koju inače stvara Boltendahlov slavni urlik. No bez činjenice da se radi o odličnoj skladbi srednjeg tempa s savršenom kombinacijom dinamičnog valovanja između dramatičnog pred-refrena i anthemičnog žalovanja u refrenu, nikako ne ide. Ova je skladba zbog posrećene integracije Veronice jedan od vrhunaca albuma. Nakon nje napada Into the War, koji svojom golotinjom izravno podsjeća na energiju albuma “The Reaper” (1993). Uspostava starošklske Grave Digger izravnosti i agresije ne popušta do kraja albuma. Zar nije to lijepo? Završna skladba Pray jedini je trenutak koji se svojim srednje brzim ritmom i otrovno melodičnim refrenom (riječ je o tipičnoj jednostavnoj, a nevjerojatno zarazno linijom koja odlično paše) na prvo slušanje podsjeti na ugođaj albuma “Liberty or Death”, no napadačka “golotinja” i maksimalno istaknut riff i Boltendahlov vokal ne popuštaju ni na trenutak.
Da. Opravdane su tvrdnje da su se Grave Digger u svojoj “Schmidt eri” ovaj put najuvjerljivije osvrnuli na svoje korijene, koji sežu u početak osamdesetih. Tvrdnja “do Reaper albuma” ni u čemu nije pretjerana, stoga ljubitelji klasičnih Grave Digger pozor! Ovo je vaših pet minuta zabave. Svi znamo da su tu Grave Digger uvijek najjači. Ako tome pribrojimo da album u produkciji nosi opet znatno rušilačkiji zvuk od prethodnog albuma, zahvaljujući i integraciji dodatnog gitarista u sastav Thila Hermanna (ex Risk, ex Running Wild), čime su Grave Digger odsad prerasli u sekstet, odličan rad uvijek pouzdanog Mannija Schmidta, koji je opet pobrinuo se za nekoliko izuzetno pronicljivih solaža, kao i markantnih riffova karakteristične Grave Digger tetovaže, sva energija sastava djeluje utoliko izravnije u svojoj agresiji. Dakle, nema popuštanja za legende njemačkog metala! Baš ni u čemu!
I kao uvijek! Ograničeno izdanje za europsko tržište sadrži dodatnu skladbu. Ovaj put prihvatili su se Thin Lizzy klasika Jailbreak. Jedinstveno “diggersko”. Dvostruki bas bubanj do maksimuma zgažen, ugođen u položaju idealnom za Boltendahlov način pjevanja i naravno kao i uvijek riffovski žarko! Uspio trenutak dodatne zabave u studiju.
Postava
Chris Boltendahl – vokal
Manni Schmidt – gitara
Thilo Hermann – gitara
Hans Peter Katzenburg – klavijature
Jens Becker – bas gitara
Stefan Arnold – bubnjevi
GOSTUJUĆA GLAZBENICA:
Veronica Freeman – vokal (na skladbi br. 6)
Produkcija
Grave Digger & Resetti Brothers
Popis skladbi
1. The Gallows Pole (intro)
2. Ballad of a Hangman
3. Hell of Disillusion
4. Sorrow of the Dead
5. Grave of the Addicted
6. Lonely the Innocence Dies
7. Into the War
8. The Shadow of Your Soul
9. Funeral for a Fallen Angel
10. Stormrider
11. Pray
12. Jailbreak (bonus)
