Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum koncerta: 13.07.2013
Broj posjetitelja: 10.000
Cijena ulaznice: 95,00€
Iako su nakon dva dana u Balingenu glave već bile teške, noge umorne, a lica ispečena od sunca, raspored nastupa trećeg dana (ako računamo i zagrijavanje s Candlemass) nije priznavao kompromise! Već u deset prijepodne (dobro, nekoliko minuta kasnije) zbivanja na glavnoj pozornici otvorili su Rebellious Spirit, domaći hard rock povratnici, koji su u VIP kampu šatorirali samo nekoliko metara od RockLine ekipe. Bend mi je poznat još od prošle godine, kad sam ga sreo na pozornici sestrinskog festivala Rock of Ages, no koliko se čuje, od tada nisu uspjeli napraviti nijedan karijerni iskorak naprijed. Iako se za napredak benda trude jako puno, što se vidi po snažnoj promotivnoj kampanji, na pozornici su djelovali previše stidljivo i nesigurno. Rebellious Spirit slijede smjernice hard rock škole osamdesetih, no premalo razigrani rifovi i dječji vokal Janikka Fischera drže ih duboko u vodama prosječnosti, pa iz malobrojne publike u nešto manje od sat vremena nastupa nisu uspjeli izvući ništa više od nekoliko znatiželjnih pogleda.
Dok je sunce tek započinjalo svoj poslijepodnevni pohod prema vrhu neba, na pozornicu su se već popeli Alpha Tiger, nešto iskusniji njemački heavy metalci koji, baš kao i prethodnici, puno pažnje posvećuju samom izgledu. Žuto-crni ton marama, gitara pa čak i stalka za mikrofon na prvu ih povezuje s američkim heavy rock veteranima Stryper, iako je glazba njemačkih momaka još grublja i agresivnija. I oni inspiraciju za svoje stvaranje, čiji je plod aktualni album »Beneath The Surface«, traže u naslijeđu osamdesetih, o čemu svjedoče i obrade W.A.S.P.-a i Riot koje su se našle u repertoaru. Njihov scenski nastup bio je samouvjereniji, a frontmen uvjerljiviji i u samoj vokalnoj izvedbi i u komunikaciji s publikom, pa Alpha Tiger za svoj nastup zaslužuju pozitivnu ocjenu.
Čudan je osjećaj kad jedan od očekivanih vrhunaca festivala stigne već prije podneva! Trećи po redu su se sada već nešto brojnijoj masi pod glavnom pozornicom ovogodišnjeg Bang Your Head!!! festivala predstavili Hell, britanski heavy metal veterani kojima u klasičnom razdoblju djelovanja osamdesetih nije uspjelo izdati nijedan album, pa je njihovo ime s vremenom potonulo u potpuni zaborav. Bend se prije nekoliko godina ponovno okupio i započeo svoj novi, ovaj put plodniji pohod, jer su 2011. napokon izdali svoj prvijenac »Human Remains«, koji od tada predstavlja okosnicu njihova koncertnog repertoara. Hell su na pozornicu donijeli pravi šou! Teatralnost novopridošlog frontmena Davida Bowera ne poznaje granice! Ostali članovi benda pružali su vokalistu pouzdanu instrumentalnu podlogu, no zbog njegova dotjeranog scenskog šoua ostali su samo u ulozi statista. Bower je mikrofon imao pričvršćen na lice, tako da su mu ruke cijelo vrijeme bile slobodne i spremne da iz svake duše u prvom redu isišu sve što je još ostalo dobroga! Širok vokalni raspon, karizmatična osobnost i dotjeran nastup, koji je uključivao i igru s publikom, Bowera i s njim cijeli bend predstavili su u izvrsnom svjetlu, a hvata me jeza kad pomislim kakvu paklenu atmosferu tek Hell naprave u intimnijem klupskom okruženju. S obzirom na snažnu podršku koju bend trenutačno uživa u metal svijetu, jaku izdavačku kuću (Nuclear Blast) i naposljetku dobra poznanstva slavnog producenta i Hellova gitarista Andyja Sneapa, vjerojatno se ne treba bojati da bi Hell uskoro nestali s metalne karte.
Idući sat pozornica je pripala britanskim heavy metal veteranima Angel Witch. Oni su za razliku od prethodnika u osamdesetima uspjeli izdati tri albuma i nakratko su kraljevali među najpopularnijim imenima novog vala britanskog heavy metala. No prema viđenom, njihova su zlatna vremena očito prošla, iako je njihov aktualni album »As Above, So Below«, izdan prošle godine, jako, jako pristojan. Angel Witch su na pozornici djelovali previše statično, odsvirane pjesme nisu imale nimalo žara, a povrh toga zapao ih je nezgodan termin neposredno iza Hell, kad je svijet pod pozornicom uživao u prvobitnosti heavy metala, što Angel Witch nažalost nisu znali ponoviti. Jedinom preostalom originalnom članu Kevinu Heybourneu osim dosadne scenske pojave zapravo nemamo što zamjeriti. Čovjek se trudi održati bend na životu i nauštrb stalnih kadrovskih promjena, a čini se da mu je s današnjom postavom i novim albumom opet uspjelo pronaći ako ne pobjedničku, a ono barem konstantnu formulu. Set-listu su opet činile gotovo isključivo pjesme kultnog prvijenca »Angel Witch«: White Witch, Sorcerers, Angel of Death…, među koje su uspjeli ugurati samo jednu novijeg datuma, skladbu Guillotine. Vjernijim obožavateljima benda, među koje se ubrajam i sam, sigurno ide na živce što u odsvirani repertoar nikad ne zalutaju pjesme s drugog i trećeg albuma, koji su doduše već tri desetljeća zapostavljeni u sjeni prvijenca, ali su jednako vrhunski. Nastup pomiješanih dojmova Britanci su zaključili besmrtnom klasikom Angel Witch, kojom su iz publike napokon uspjeli izmamiti nešto energije, no nažalost su potvrdili i moju tezu s bečkog solo nastupa od prije nekoliko mjeseci (reportaža ovdje), da će u svojoj koncertnoj formuli morati nešto korjenito promijeniti ako žele fanove još ikad počastiti kojim koncertnim trijumfom.
Ponekad pozitivno iznenađenje dođe s mjesta s kojeg bi ga najmanje očekivao! Za njega su se pobrinuli Morgana Lefay, švedski power metalci koji su u novom tisućljeću gotovo posve zamrznuli svoje aktivnosti, pa su brzo nestali iz aktualnih zbivanja na metal karti. Bend je od uvodne pjesme The Source of Pain naovamo na pozornici zauzimao čvrst stav, koji je uživljenim nastupom i njegovanjem kontakta s publikom stalno nadograđivao plavokosi frontmen Charles Rytkönen, uz gitarista Tonyja Erikssona jedini preostali originalni član benda, čija povijest seže sve do 1989. Šveđani su se u nešto manje od sat vremena nastupa usred sunčane žege predstavili kao uigran kolektiv zanimljive prisutnosti, jer u svom stilu spajaju u metal svijetu često oprečne agresivne dvoglasne gitarske rifove i melodičnu komponentu, koju najbolje predstavljaju moćni refreni. Među materijal uglavnom starijeg datuma uključili su zanimljivu obradu In The Court of the Crimson King (King Crimson), a nastup u Balingenu zaključili su skladbom Maleficium, koja je svojedobno doživjela čak i emitiranje na televizijskom programu MTV.
Nakon raspada u prvoj dekadi novog tisućljeća iznimno popularnog benda Nevermore, većina njihovih obožavatelja djelomičnu je utjehu za Nevermore pronašla u ponovno oživljenim Sanctuary, kultnim američkim heavy / power metalcima u kojima djeluju njihovi bivši članovi, vokalist Warrel Dane i basist Jim Sheppard. Isprva je oko benda vladao duh sumnje, ponajviše zbog Daneove ovisnosti o alkoholu i posljedično slabijih nastupa, koji ga Sanctuary polako, ali uporno potiskuju. U Balingenu su izveli predstavu vrijednu grijeha i na krilima Daneove iznenađujuće dobre vokalne forme onima koji ih prije toga još nismo vidjeli ponovno ulili nadu u bend. Uz klasike iz osamdesetih predstavili su nam posve novu pjesmu Frozen, na koju bend s obzirom na čuveno može biti opravdano ponosan, a njome ujedno i u koncertnom smislu najavljuje novi, željno iščekivani album. Originalnom gitaristu Lennyju Rutledgeu društvo na gitari pravio je prije dvije godine pridošli član Brad Hull. Dvojac je u slaganju oštrih rifova i stvaranju mračne atmosfere djelovao iznimno učinkovito, iako će prava presuda o njihovoj suradnji jasno moći pasti tek nakon izdavanja već spomenutog albuma u nastajanju, koji nosi radni naslov »The Year The Sun Died«. Užareno sunce tog dana u Balingenu doduše (još) nije umrlo, niti ga je uspjelo otjerati psihodeličnim motivima obrade Jefferson Airplanea White Rabbit, a kao šlag na torti uspješne predstave benda dodane su još autorske klasike Soldiers of Steel i Future Tense.
Rage kao jedan od nositelja njemačke power metal škole vjerojatno nije potrebno predstavljati. Trio u postavi Peavy Wagner (vokal, bas gitara), Victor Smolski (gitara) i Andre Hilgers (bubnjevi) iznimno je popularan na rodnoj njemačkoj grudi, pa se pod pozornicom skupio zavidan broj u crninu zakletih duša. Rage su prošle godine izdali novi album »21«, kojim dokazuju da unatoč veteranskom stažu u samom kreativnom smislu još nisu rekli zadnju riječ. Albumom su se Rage udaljili od simfonijskog zvuka prethodnika »String To A Web«, pa je i nastup u Balingenu, čiji su termin otprilike upola ispunili pjesmama s aktualnog albuma, bio skrojen po mjeri svih ljubitelja njihova zvuka novog milenija, kojemu su se stilski vratili. Iako je Peavy neprikosnoveni šef benda, lijepo je vidjeti da gitarskom gurua s lijeve strane, Smolskom, prepušta slobodne ruke pri povremenom gitarskom manevriranju, kakvo je izveo tijekom izvedbe hitića Soundchaser. Upravo plodna suradnja dvojca Peavy – Smolski u novom je tisućljeću, uz konstantno dobra izdanja, ime benda Rage vratila tamo gdje pripada. Duo u prvoj bojnoj liniji slagao je otrovne linije i pokazivao iznimnu uigranost, a kemiju minimalistički zamišljenog heavy metal stroja za bubnjevima je dopunjavao Hilgers, nakon šest godina članstva, koliko je već prošlo od šutiranja Mikea Terrane, odavno punopravni član benda.
Idući su nastupili Thunder, jedno od (naj)ekskluzivnijih imena ovogodišnjeg izdanja festivala! Thunder su se nakon prestanka djelovanja među žive vratili nastupom na londonskom festivalu High Voltage 2011., a od tada povremenim pojavljivanjima razveseljuju svoje fanove, iako se njihov opseg u odnosu na kraj osamdesetih, kad su harali britanskim rock ljestvicama, bitno smanjio. Thunder su izveli fantastičnu hard rockersku predstavu s naglaskom na svom najvećem albumu »Back Street Symphony« (1989.), s kojeg su odsvirali pjesme Dirty Love, Until My Dying Day i Back Street Symphony, a iznenađujuće u repertoaru nije našao mjesto željno iščekivani hitić Love Walked In. Središnja figura nastupa bio je nekoć zavodljivi smeđokosi, danas šarmantni sijedokosi frontmen Danny Bowes, koji je narod u stankama zabavljao humorom pikantne britanske škole u stilu Monty Pythona. Thunder su na pozornici djelovali potpuno opušteno, nakon povratka na scenu (u klasičnoj postavi!) bez izdavačkih ugovora koji bi im visjeli nad glavom očito su odlučili da će njihova misija biti ograničena na bezbrižno uživanje na europskim pozornicama, a opušten duh i rock’n’roll zajebancija su se u sat vremena dugom nastupu s perolakom lakoćom nastanili i u zraku iznad Balingena.
Ako je drugi festivalski dan do tog trenutka bio skrojen po mjeri svih ljubitelja tradicionalnog heavy metal naslijeđa, svojih pet minuta užitka u pola sedam poslijepodne napokon su dobili i pristaše agresivnije metal škole, jer su pozornicu napali At The Gates, predstavnici slavne göteborške melodične death metal scene. Što predstavnici, zapravo kar jedni od njezinih utemeljitelja, zajedno s bendovima In Flames i Dark Tranquillity. At The Gates su se nakon raspada sredinom devedesetih među žive ponovno vratili jednokratnom povratničkom turnejom 2008. No opip pune novčarke (čitaj: želja za sviranjem) očito je bio dovoljno magičan da nije ostalo samo na jednokratnoj turneji, nego su At The Gates 2010. svoje kotačiće pokrenuli punom snagom i nastavili nastupati, što ih je naposljetku prošle godine dovelo i u naše krajeve. U studijskom smislu At The Gates ostaju na četiri albuma iz devedesetih, pa je svim ljubiteljima njihova klasičnog zvuka i ovaj put put bio posut ružama! Bend je u iznimnoj koncertnoj formi, od uvodne pjesme Slaughter of the Soul nadalje Šveđani su kroz nastup jurili ekspresnim maršem bez rikverca! Frontmen Thomas Lindberg još uvijek hroće dubokim vokalom, koji u čovjeka nehotice useli osjećaj turobnosti i skučenosti, što je naravno i njegova svrha! At The Gates su se usred seta Slayerovom obradom Captor of Sin poklonili preminulom gitaristu Jeffu Hannemanu, a šetnju kroz svoj najcjenjeniji album »Slaughter of the Soul« (1995.) u svojoj staroj maniri zaključili su tehničkom bombom Blinded By Fear. Vratni kralješci pucali su kao ludi, a lekcija iz melodičnog death metala bila je već pri kraju!
Prema mišljenju svakogodišnjeg BYH!!! supatnika Petra »Mungota« Gregorca, Iced Earth jedan su od bendova koji će nakon neizbježnog oproštaja heavy metal dinosaura tipa Maiden, Priest, Purple i Sabbath preuzeti baklju velikana žanra i postati jedan od glavnih zastavonoša metala. Vjerojatno se pritom ne vara previše. Iced Earth naime sa svakim novim izdanjem povećavaju svoju bazu obožavatelja, čime se može pohvaliti malokoji bend koji je na sceni već debelih dvadeset godina ili više. Za Jonom Schafferom i kompanijom je turbulentno razdoblje. Nakon što se iz benda u želji za obiteljskim životom oprostio prvi slavuj i prepoznatljivi glas Matt Barlow, Iced Earth su morali potražiti prikladnu zamjenu. Pronašli su je u kanadskom frontmenu Stuu Blocku, kojeg su, sudeći po odličnom prijemu albuma »Dystopia«, fanovi odlično prihvatili. Upravo je njegov nastup bio glavna meta pogleda većine prisutnih. Simpatični Block je svoj vokalni nastup svakako vježbao slušajući Barlowove snimke, što se čulo pri izvedbama starijih klasika tipa Dark Saga i Burning Times, a istodobno je već počeo graditi na vlastitom vokalnom identitetu, koji se temelji ponajprije na brzim tonalitetnim skokovima iz nizina u visine i obratno. Visoko u zrak podignute ruke pri izvedbama najnovijih Dystopia i Anthem dokaz su da bendova barka plovi u pravom smjeru! Karizmatični gitarist Schaffer na lijevoj strani pozornice zapovijedao joj je mrka i odlučna pogleda, a čini se da je upravo njegova kompromisna nepopustljivost u zbivanjima oko benda paradni konj koji ga vuče naprijed. Doslovno svih petero na pozornici bilo je odjeveno u traper, što u metal svijetu nije baš česta pojava, ali njima je ionako pola oprošteno jer su pač Amerikanci. Iced Earth su repertoar izgradili od pretežno epskih skladbi izrazito atmosferičnog pedigrea, u tom su se smislu A Question of Heaven i Watching Over Me lijepo uklopile u odsvirani set, a na svoje su unatoč tome došli i pristaše njihova početnog, izrazito speed metal razdoblja, izvedbama pjesama Pure Evil i Iced Earth. Kad su među publiku već bacili suvenire, podignuti palac glavnog organizatora nagovijestio je da imaju na raspolaganju još nekoliko dodatnih minuta, pa su za oproštaj udarili još s The Hunterom. Fantastičan nastup, nakon kojeg nam je Stu u mozak zabio poznati moto: »Each and every one of you is heavy fuckin’ metal«!!!
Za veliki finale sedamnaestog izdanja Bang Your Heada pobrinuli su se Accept, nepokolebljivi predstavnici najtradicionalnijeg heavy metal naslijeđa. Festival njeguje tradiciju da je jedan od njegovih nositelja uvijek njemačkog podrijetla, pa su tako po drugi put u tri godine to mjesto zauzeli legendarni metalci iz Solingena. Ako su prije dvije godine nastup snimali i (djelomično) izdali na DVD-u, ovaj je susret bio opuštenije naravi, a petorka na pozornici bez razmišljanja se otrgnula iz okova i pred domaćom publikom doslovno se razletjela po pozornici.
U posljednje tri godine Accept su prehodali nevjerojatan put. Njihov je povratak premašio sva očekivanja, pa Nijemci u 2013. djeluju kao dobro nauljeni stroj sastavljen od najboljih dijelova u cijeloj svojoj povijesti! Njihove mladenačke razigranosti na pozornici u ulozi glavnih protagonista Marka Tornilla (vokal), Wolfa Hoffmanna (gitara) i Petera Baltesa (bas gitara) ne bi se sramio ni koji upola mlađi bend, pa u spoju s besmrtnim drvosječkim rifovima koračnica Restless and Wild i Losers and Winners nije ni čudo da publika u prvim redovima djeluje kao da je izgubila kontrolu nad svojim moždanim korteksom! Uz klasične hitove iz osamdesetih Accept su dobar dio termina ispunili pjesmama povratničkog kova. Nakon niza za stepenicu slabijih albuma u devedesetima stanka je očito bila dovoljno duga da se kreativni dio benda osvježi i izda dva hvaljena albuma, »Blood of the Nations« (2010.) i »Stalingrad« (2012.), čije pjesme u raspoloženjskom smislu tijekom koncerta dodatno nadograđuju iskonsku energiju koja riče iz šesterožičanih instrumenata spoja Wolf Hoffmann / Herman Frank. Jedan od monumentalnijih trenutaka sredine nastupa bila je tako izvedba skladbe Stalingrad, kad je nakon završenog instrumentalnog dijela na pozornicu dopuhao Tornillo i iznad naših glava zamahao zastavom Accepta. Striceви na pozornici uživaju kao da sviraju posljednji put. Osmijesi sreće, koji počinju već straga iza bubnjarske baterije na licu Stefana Schwarzmanna, kronično su se prenijeli na ostatak ekipe, koja je dinamičnim nastupom odsviranim pjesmama udahnula još dodatnog života. Frontmen Mark Tornillo je simpatičan kao malo tko! Svojom sitnom tjelesnom konstitucijom podsjeća na svog prethodnika Udu Dirkschneidera, ali u usporedbi s njegovom naporna pojavom sam je utjelovljenje pozitivne energije, koja je na stare dane očito postala redovni pratitelj Accepta. Komična je jedino situacija između pjesama, jer frontmen američkog podrijetla osim pojedinih riječi ne govori njemački, pa su obraćanja najvećeg njemačkog metal benda (ok, ostavimo na sekundu Scorpionse na miru) u srcu Njemačke… na engleskom. Tijekom duljih instrumentalnih izleta Tornillo se povlačio u drugi plan i prostor u pravilu prepuštao suborcu na desnoj strani pozornice, Hoffmannu, koji je tako kod pjesme Bulletproof u spoju s Baltesom izveo pomalo naivnu zabavljačku predstavu za narod. U međuvremenu je nad poprište već pala noć, a kulisu su Accept iskoristili za posluživanje svog željeznog repertoara, među kojim nisu manjkale Fast as a Shark, Metal Heart i naravno Balls to the Wall. Doživjeti acceptovski marš pred dvanaest tisuća glava brojnom njemačkom publikom – jednostavno neprocjenjivo!
U vrijeme prije i poslije Accepta u susjednoj su dvorani razgrađivali još kultni njemački thrash metalci Exumer i njihovi gothic death metal kolege Crematory, no neopisiva gužva i danak umora trodnevnog festivalskog zbivanja jednostavno su učinili svoje – bendovima ćemo se za to naravno oduživati prvom prilikom!
Setlista
HELL:
1. Overture (Themes From ‘Deathsquad’)
2. Let Battle Commence
3. On Earth as It Is in Hell
4. The Oppressors
5. Blasphemy and the Master
6. Plague and Fyre
7. No Martyr’s Cage
—dodatak—
8. The Quest
MORGANA LEFAY:
1. The Source of Pain
2. Rooms of Sleep
3. Master of the Masquerade
4. Another Dawn
5. Hollow
6. Angel’s Deceit
7. I Roam
8. In The Court of the Crimson King
9. Maleficium
SANCTUARY:
1. Taste Revenge
2. Seasons of Destruction
3. Die for My Sins
4. Battle Angels
5. Frozen
6. World is Wired
7. The Mirror Black
8. White Rabbit
9. Soldiers of Steel
10. Future Tense
RAGE:
1. House Wins
2. Twenty One
3. Forever Dead
4. Straight to Hell
5. Feel My Pain
6. Soundchaser
7. Refuge
8. Higher Than the Sky
ICED EARTH:
1. Dystopia
2. Dark Saga
3. Pure Evil
4. Burning Times
5. I Died for You
6. V
7. A Question of Heaven
8. Anthem
9. Boiling Point
10. Watching Over Me
11. Iced Earth
————
12. The Hunter
ACCEPT:
1. Hung, Drawn and Quartered
2. Hellfire
3. Restless and Wild
4. Losers and Winners
5. Stalingrad
6. Breaker
7. Shadow Soldiers
8. Bucket Full of Hate
9. Bulletproof
(incl. Wolf + Peter Duel)
10. Pandemic
11. Princess of the Dawn
12. Up to the Limit
13. Fast as a Shark
————-
14. Metal Heart
15. Teutonic Terror
16. Balls to the Wall
Galerija slika
