Lokacija: Balingen / Messegelände (Volksbankmesse) / Njemačka
Datum: subota, 13.07.2013
Iako su nakon dva dana u Balingenu glave već bile teške, noge umorne, a lica preprežena od sunčevih zraka, dnevni red nastupajućih trećeg dana (uključujući i zagrijavajući dan s Candlemass) nije prihvaćao kompromise! Već u deset prijepodne (dobro, nekoliko minuta kasnije) zbivanja na glavnoj pozornici otvorili su Rebellious Spirit, domaći hard rock uzdanici koji su u VIP kampu šatorirali samo nekoliko metara od RockLine ekipice. Grupu poznajem još od prošle godine, kad sam je sreo na pozornici bratskog festivala Rock of Ages, a nažalost, prema onome što sam čuo, od tada nisu napravili nijedan karijerni iskorak prema gore. Iako u napredak grupe ulažu puno truda, što se vidi po snažnoj promotivnoj kampanji, na pozornici su djelovali previše sramežljivo i nesamouvjereno. Rebellious Spirit slijede smjernice hard rock škole osamdesetih, no premalo razigrani rifovi i dječji vokal Janikka Fischera drže ih duboko u vodama prosječnosti, pa iz malobrojne publike za nešto više od nekoliko znatiželjnih pogleda u jedva školskom satu nastupa nisu uspjeli iscijediti.
Dok je sunce tek počinjalo svoj poslijepodnevni pohod prema vrhu neba, na pozornicu su se već popeli Alpha Tiger, nešto iskusniji njemački heavy metalci koji, baš kao i njihovi prethodnici na pozornici, mnogo pažnje posvećuju samom izgledu. Žuto-crni ton marama, gitara pa čak i stalka za mikrofon na prvu ih povezuje s američkim heavy rock veteranima Stryper, iako je glazba njemačkih momaka još tvrđa i agresivnija. I oni inspiraciju za svoje stvaranje, čiji je plod aktualni album »Beneath The Surface«, traže u naslijeđu osamdesetih, što dokazuju priredbe W.A.S.P. i Riot koje su se našle u repertoaru. Njihov scenski nastup bio je samouvjereniji, a frontman uvjerljiviji i u samoj vokalnoj izvedbi i u komunikaciji s publikom ispod pozornice, pa si Alpha Tiger za svoj nastup zaslužuju pozitivnu ocjenu.
Čudan je osjećaj kad jedan od očekivanih vrhunaca festivala nastupi već prije podneva! Treći po redu pred sada već nešto brojnijom masom ispod glavne pozornice ovogodišnjeg Bang Your Head!!! festivala predstavili su se Hell, britanski heavy metal veterani kojima za klasičnog djelovanja osamdesetih nije uspjelo izdati nijedan album, pa je njihovo ime s vremenom utonulo u potpuni zaborav. Grupa se prije nekoliko godina ponovno okupila i započela svoj novi, ovaj put plodniji pohod, jer su 2011. napokon izdali svoj prvijenac »Human Remains«, koji od tada čini okosnicu njihova koncertnog repertoara. Hell su na pozornicu donijeli pravi šou! Teatralnost novopridruženog frontmena Davida Bowera ne poznaje granice! Ostali članovi grupe pružali su vokalistu pouzdanu instrumentalnu podlogu, ali su zbog njegova dotjeranog scenskog šoua ostali tek u ulozi statista. Bower je imao mikrofon pričvršćen na lice, tako da je ruke cijelo vrijeme imao slobodne i spremne da iz svake duše u prvom redu usisa sve što je još ostalo dobroga! Širok vokalni raspon, karizmatična osobnost i dotjeran nastup, koji je uključivao i poigravanje s publikom, Bowera i s njim cijelu grupu predstavili su u izvrsnom svjetlu, a hvata me jeza kad pomislim kakvu paklenu atmosferu tek Hell pripreme u intimnijem klupskom okruženju. S obzirom na snažnu podršku koju grupa trenutačno uživa u metalskom svijetu, snažnu izdavačku kuću (Nuclear Blast) i naposljetku dobre veze koje ima slavni producent i Hell gitarist Andy Sneap, vjerojatno se nije bojati da bi Hell u kratkom roku nestali s metalske karte.
Sljedeći sat pozornica je pripala britanskim heavy metal veteranima Angel Witch. Oni su, za razliku od prethodnika na pozornici, u osamdesetima uspjeli izdati tri albuma i nakratko su predvodili krug najpopularnijih imena novog vala britanskog heavy metala. Prema viđenom, njihove su zlatne godine očito prošle, iako je njihov aktualni album »As Above, So Below«, izdan prošle godine, vrlo vrlo pristojan. Angel Witch su na pozornici djelovali previše statično, odsvirane pjesme nisu sadržavale nimalo žara, a povrh toga zapao ih je nezgodan termin neposredno iza Hell, kad je narod ispod pozornice uživao u formi iskonskosti heavy metala, što Angel Witch nažalost nisu znali ponoviti. Jedinom preostalom originalnom članu Kevinu Heybourneu osim zamorene scenske pozicije nemamo što zamjeriti. Čovjek se trudi održati sastav na životu i po cijenu stalnih kadrovskih promjena, a kako stvari stoje, s današnjom postavom i novim albumom opet je uspio pronaći ako već ne pobjedničku, a ono barem konstantnu formulu. Set-listu su opet činile gotovo isključivo pjesme kultnog prvijenca »Angel Witch«: White Witch, Sorcerers, Angel of Death…, među koje su uspjeli ugurati samo jedno novije djelo, skladbu Guillotine. Vjernijim fanovima sastava, među koje se ubrajam i sam, zacijelo smeta što u odsviran repertoar nikad ne zalutaju pjesme s drugog i trećeg albuma, koji su doduše već tri desetljeća zapostavljeni u sjeni prvijenca, a jednako su vrhunski. Nastup pomiješanih osjećaja Britanci su zaključili besmrtnom klasikom Angel Witch, kojom su iz publike napokon uspjeli izvabiti nešto energije, no nažalost su potvrdili i moju tezu s bečkog solo nastupa od prije nekoliko mjeseci da će u svojoj koncertnoj formuli morati nešto korjenito promijeniti ako žele fanove ikad više počastiti kojim od koncertnih trijumfa.
Ponekad pozitivno iznenađenje dođe s one strane s koje bi ga najmanje očekivao! Za njega su se pobrinuli Morgana Lefay, švedski power metalci koji su u novom tisućljeću gotovo posve zamrznuli svoje aktivnosti, pa su brzo nestali iz aktualnih zbivanja na metalskoj karti. Bend je od uvodne pjesme The Source of Pain nadalje na pozornici držao čvrst stav, koji je uživljenim nastupom i njegovanjem kontakta s publikom cijelo vrijeme nadograđivao plavokosi frontman Charles Rytkönen, uz gitarista Tonyja Erikssona jedini preostali originalni član grupe, čija povijest seže sve do 1989. Šveđani su se u jedva sat vremena nastupa usred sunčane žege predstavili kao uigran kolektiv zanimljive egzistencijalne prisutnosti, jer u svom stilu spajaju u metalskom svijetu često oprečne agresivne dvoglasne gitarske rifove i melodičnu komponentu, koju najbolje predstavljaju moćni refreni. U materijal većinom starijeg datuma uključili su zanimljivu priredbu In The Court of the Crimson King (King Crimson), a nastup u Balingenu zaključili su skladbom Maleficium, koja je svojedobno doživjela čak i emitiranje na televizijskom programu MTV.
Nakon raspada iznimno popularne grupe Nevermore u prvoj dekadi novog tisućljeća većina njihovih obožavatelja djelomičnu je utjehu zbog nedostatka Nevermore pronašla u ponovno oživljenim Sanctuary, kultnim američkim heavy / power metalcima u kojima djeluju njihovi nekadašnji članovi, vokalist Warrel Dane i basist Jim Sheppard. Isprva je oko sastava vladao duh sumnje, ponajprije zbog Daneove ovisnosti o alkoholu i posljedično slabijih nastupa, koji Sanctuary polako, ali uporno odgurkuju. U Balingenu su izveli predstavu vrijednu grijeha i na krilima Darelove iznenađujuće dobre vokalne forme onima koji ih prije toga još nismo vidjeli ponovno ulili nadu u sastav. Uz klasike iz osamdesetih predstavili su nam posve novo djelo Frozen, na koje grupa prema onome što smo čuli može biti opravdano ponosna, a njime i u koncertnom smislu najavljuju novi, dugo očekivani album. Originalnom gitaristu Lennyju Rutledgeu društvo na gitari pravio je prije dvije godine pridruženi član Brad Hull. Dvojac je pri polaganju oštrih rifova i stvaranju mračne atmosfere djelovao iznimno učinkovito, iako će prava prosudba o njihovoj suradnji jasno moći pasti tek nakon izdavanja već spomenutog albuma u nastajanju, koji nosi radni naslov »The Year The Sun Died«. Žarko sunce tog dana u Balingenu doduše (još) nije umrlo, niti ga je uspjelo otjerati psihodeličnim motivima Jefferson Airplane priredbe White Rabbit, koju su za piku na i uspješne predstave benda nadogradile još autorske klasike Soldiers of Steel i Future Tense.
Rage kao jednog od nositelja njemačke power metal škole vjerojatno nije potrebno predstavljati. Trio u postavi Peavy Wagner (vokal, bas gitara), Victor Smolski (gitara) i Andre Hilgers (bubnjevi) iznimno je popularan na rodnoj njemačkoj grudi, pa se ispod pozornice okupio uzoran broj crnini zaprisegnutih duša. Rage su prošle godine izdali novi album »21«, kojim dokazuju da unatoč veteranskom stažu na sceni u samom kreativnom smislu još nisu rekli posljednju riječ. Albumom su se Rage udaljili od simfonijskog zvuka prethodnika »String To A Web«, pa je i nastup u Balingenu, čiji su termin napola ispunili skladbama aktualnog albuma, bio skrojen po mjeri svim ljubiteljima njihova zvuka novog milenija, kamo su se stilski vratili. Iako je Peavy nesporni šef sastava, lijepo je vidjeti da gitarskom guruu na svojoj lijevoj, Smolskom, ostavlja slobodne ruke pri povremenom gitarskom manevriranju, kakvo je izveo tijekom izvedbe hitića Soundchaser. Upravo je plodna suradnja dvojca Peavy – Smolski u novom tisućljeću uz konstantno dobra izdanja ime grupe Rage vratila tamo gdje pripada. Duo u prvoj bojnoj liniji polagao je otrovne linije i pokazivao iznimnu uigranost, a kemiju minimalistički zamišljene heavy metal mašinerije za bateriom je dopunjavao Hilgers, nakon šest godina članstva, koliko je već prošlo otkako je Mikea Terranu stigao šut u dupe, već dugo punopravni član grupe.
Sljedeći po redu nastupili su Thunder, jedno od (naj)ekskluzivnijih imena ovogodišnjeg izdanja festivala! Thunder su se nakon prestanka djelovanja među žive vratili nastupom na londonskom High Voltage festivalu 2011., a od tada povremenim pojavljivanjem razveseljuju svoje fanove, iako se njihov opseg u odnosu na kraj osamdesetih, kad su harali britanskim rock ljestvicama, bitno smanjio. Thunder su izveli fantastičnu hard rockersku predstavu s naglaskom na svom najboljem albumu »Back Street Symphony« (1989), s kojeg su odsvirali skladbe Dirty Love, Until My Dying Day i Back Street Symphony, a iznenađujuće u repertoaru svoje mjesto nije našao željno očekivani hitić Love Walked In. Središnja figura nastupa bio je nekoć zavodljivi smeđokosi, danas šarmantni sijedokosi frontman Danny Bowes, koji je narod u stankama zabavljao humorom pikantne britanske škole u stilu Monthy Python. Thunder su na pozornici djelovali posve opušteno, nakon povratka na scenu (u klasičnoj postavi!) bez izdavačkih ugovora koji bi im visjeli nad glavom očito su odlučili da će im se poslanje ograničiti na bezbrižno uživanje na europskim pozornicama, a opušteni duh i rock’n’roll zafrkancija s perolakom lakoćom naselili su se i u zrak nad Balingenom tijekom sat vremena dugog nastupa.
Ako je drugi festivalski dan do tog trenutka bio skrojen po mjeri svim ljubiteljima tradicionalnog heavy metal naslijeđa, svojih pet minuta užitka u pola sedam poslijepodne napokon su dočekali i pristaše agresivnije metalske škole, jer su pozornicu napali At The Gates, predstavnici slavne göteborške melodične death metal scene. Što predstavnici, zapravo jedni od njezinih utemeljitelja, zajedno sa sastavima In Flames i Dark Tranquillity. At Tha Gates su se nakon raspada sredinom devedesetih među žive ponovno vratili jednokratnom povratničkom turnejom 2008. No opip pune novčarke (čitaj: želja za sviranjem) očito je bio dovoljno magičan da nije ostalo samo na jednokratnoj turneji, nego su At The Gates 2010. pokrenuli svoje kotačiće punom snagom i nastavili nastupati, što ih je naposljetku prošle godine dovelo i u naše krajeve. U studijskom smislu At The Gates ostaju na četiri albuma iz devedesetih, pa je svim ljubiteljima njihova klasičnog zvuka i ovaj put bilo posuto ružama! Bend je u izvanrednoj koncertnoj formi, od uvodne pjesme Slaughter of the Soul nadalje Šveđani su kroz nastup divljali ekspresnim marašem bez rikverca! Frontman Thomas Lindberg i dalje hrapa dubokim vokalom koji u čovjeka nehotice useli osjećaj turobnosti i stješnjenosti, što je naravno i njegova namjera! At The Gates su se usred seta Slayer priredbom Captor of Sin poklonili preminulom gitaristu Jeffu Hannemanu, a šetnju kroz svoj najcjenjeniji album »Slaughter of the Soul« (1995) u svojoj staroj maniri zaključili su tehničkom bombom Blinded By Fear. Vratni kralješci pucali su kao ludi kad je lekcija melodičnog death metala već bila pri kraju!
Prema mišljenju svakogodišnjeg BYH!!! supatnika Petera »Mungota« Gregorca Iced Earth su jedan od bendova koji će nakon neizbježnog odlaska heavy metal dinosaura tipa Maiden, Priest, Purple i Sabbath preuzeti plamenicu velikana žanra i postati jedan od glavnih zastavonoša metala. Vjerojatno se pritom ne vara previše. Iced Earth naime sa svakim sljedećim izdanjem povećavaju svoju bazu obožavatelja, čime se može pohvaliti malo koja grupa koja je na sceni dobrih dvadeset godina ili više. Za Jonom Schafferom i kompanijom je turbulentno razdoblje. Nakon što se iz sastava u želji za obiteljskim životom oprostio prvi slavuj i prepoznatljivi glas Matt Barlow, Iced Earth su bili prisiljeni potražiti prikladnu zamjenu. Našli su je u kanadskom frontmenu Stuu Blocku, kojeg su, sudeći po odličnom prijemu albuma »Dystopia«, fanovi odlično prihvatili. Upravo je njegov nastup bio glavna meta pogleda većine prisutnih. Simpatični Block je svoj vokalni nastup zacijelo vježbao slušajući Barlowove snimke, što se čulo kod izvedbi starijih klasika tipa Dark Saga i Burning Times, a istodobno je već počeo graditi na vlastitom vokalnom identitetu, koji se temelji ponajprije na brzim tonalitetnim skokovima iz nizina u visine i obratno. Visoko u zrak podignute ruke uz izvedbe najnovijih Dystopia i Anthem dokaz su da bendova barka plovi u pravom smjeru! Karizmatični gitarist Schaffer na lijevoj strani pozornice njome je zapovijedao mrka i odlučna pogleda, a kako se čini, upravo je njegova kompromisna nepopustljivost u zbivanjima oko benda paradni konj koji je vuče naprijed. Svih petero na pozornici bilo je odjeveno u traperice, što u metalskom svijetu nije baš čest prizor, ali ionako im je pola oprošteno jer su pač Amerikanci. Iced Earth su repertoar izgradili od pretežno epskih kompozicija izrazito atmosferičnog pedigrea, u tom su se pogledu A Question of Heaven i Watching Over Me lijepo uklopile u odsviran set, a na svoje su s izvedbama pjesama Pure Evil i Iced Earth ipak došli i pristaše njihova početnog, izrazito speed metal razdoblja. Kad su među publiku već izbacili suvenire, podignut palac glavnog organizatora nagovijestio je da imaju na raspolaganju još nekoliko dodatnih minuta, pa su za pozdrav udarili još s pjesmom The Hunter. Fantastičan nastup, nakon kojeg nam je Stu u mozak zabio poznati moto: »Each and every one of you is heavy fuckin’ metal«!!!
Za veliki finale sedamnaestog izdanja Bang Your Heada pobrinuli su se Accept, nepokolebljivi predstavnici najtradicionalnijeg heavy metal naslijeđa. Festival njeguje tradiciju da je jedan od njegovih nositelja uvijek njemačkog podrijetla, pa su već drugi put u tri godine to mjesto zauzeli legendarni metalci iz Solingena. Ako su prije dvije godine nastup snimali i (djelomično) izdali na DVD-u, ovaj je susret bio opuštenije naravi, petorka na pozornici tako se bez zadrške oslobodila okova i pred domaćom publikom doslovno razletjela po pozornici.
U posljednje tri godine Accept su prehodali nevjerojatan put. Njihov povratak premašio je sva očekivanja, pa Nijemci 2013. djeluju kao dobro nauljen stroj sastavljen od najboljih sastavnih dijelova u cijeloj svojoj povijesti! Njihove mladenačke razigranosti na pozornici u ulozi glavnih protagonista Marka Tornilla (vokal), Wolfa Hoffmanna (gitara) i Petera Baltesa (bas gitara) ne bi se posramio ni bend upola mlađi, pa uz besmrtne drvosječke rifove koračnica Restless and Wild i Losers and Winners nije ni čudo da publika u prvim redovima djeluje kao da je izgubila kontrolu nad svojim moždanim korteksom! Uz klasične hitove iz osamdesetih Accept su dobar dio termina ispunili pjesmama povratničkog datuma. Nakon niza za stepenicu slabijih albuma u devedesetima stanka je očito bila dovoljno duga da se kreativni dio grupe osvježi i izda dva hvaljena albuma, »Blood of the Nations« (2010) i »Stalingrad« (2012), čije pjesme u raspoloženjskom smislu tijekom koncerta dodatno nadograđuju iskonsku energiju koja riče iz šesterožičanih instrumenata sprege Wolf Hoffmann / Herman Frank. Jedan od monumentalnijih trenutaka sredine nastupa bila je tako izvedba skladbe Stalingrad, kad je nakon završenog instrumentalnog dijela na pozornicu dopuhao Tornillo i iznad naših glava zamahao zastavom Accept. Čiče na pozornici uživaju kao da sviraju posljednji put. Osmijesi sreće koji počinju već straga iza bubnjarske baterije na licu Stefana Schwarzmanna kronično su se prenijeli na ostatak ekipe, koja je dinamičnim nastupom odsviranim pjesmama udahnula još dodatnog života. Frontman Mark Tornillo je simpatičan kao malo tko! Po svojoj sitnoj tjelesnoj konstituciji podsjeća na svog prethodnika Uda Dirkscneidera, ali je u usporedbi s njegovom napornom pojavom sam utjelovljenje pozitivne energije, koja je na stare dane očito postala redovni pratitelj Accepta. Komična je jedino situacija među pjesmama, jer frontman američkog podrijetla osim pojedinih riječi ne govori njemački, pa su obraćanja najvećeg njemačkog metal benda (ok, ostavimo na sekundu Scorpionse na miru) u srcu Njemačke… na engleskom. Tijekom duljih instrumentalnih izleta Tornillo se povlačio u drugi plan i prostor u pravilu prepuštao suborcu na desnoj strani pozornice, Hoffmannu, koji je tako uz pjesmu Bulletproof u sprezi s Baltesom izveo pomalo naivnu zabavljačku predstavu za narod. U međuvremenu je nad prizorište već pala noć, a kulisu su Accept iskoristili za posluživanje svog željeznog repertoara, u kojem nisu izostali Fast as a Shark, Metal Heart i naravno Balls to the Wall. Doživjeti Acceptov marš pred dvanaest tisuća glava brojnom njemačkom publikom – jednostavno neprocjenjivo!
U vrijeme prije i poslije Accept u susjednoj su dvorani razarali još kultni njemački thrash metalci Exumer i njihovi gothic death metal kolege Crematory, ali su neopisiva gužva i danak umora trodnevnog festivalskog zbivanja pač učinili svoje – bendovima ćemo se za to naravno iskupiti prvom prilikom!
autor: Urban Bolta
fotografije: Aleš Podbrežnik
HELL:
1. Overture (Themes From ‘Deathsquad’)
2. Let Battle Commence
3. On Earth as It Is in Hell
4. The Oppressors
5. Blasphemy and the Master
6. Plague and Fyre
7. No Martyr’s Cage
—dodatak—
8. The Quest
MORGANA LEFAY:
1. The Source of Pain
2. Rooms of Sleep
3. Master of the Masquerade
4. Another Dawn
5. Hollow
6. Angel’s Deceit
7. I Roam
8. In The Court of the Crimson King
9. Maleficium
SANCTUARY:
1. Taste Revenge
2. Seasons of Destruction
3. Die for My Sins
4. Battle Angels
5. Frozen
6. World is Wired
7. The Mirror Black
8. White Rabbit
9. Soldiers of Steel
10. Future Tense
RAGE:
1. House Wins
2. Twenty One
3. Forever Dead
4. Straight to Hell
5. Feel My Pain
6. Soundchaser
7. Refuge
8. Higher Than the Sky
ICED EARTH:
1. Dystopia
2. Dark Saga
3. Pure Evil
4. Burning Times
5. I Died for You
6. V
7. A Question of Heaven
8. Anthem
9. Boiling Point
10. Watching Over Me
11. Iced Earth
————
12. The Hunter
ACCEPT:
1. Hung, Drawn and Quartered
2. Hellfire
3. Restless and Wild
4. Losers and Winners
5. Stalingrad
6. Breaker
7. Shadow Soldiers
8. Bucket Full of Hate
9. Bulletproof
(incl. Wolf + Peter Duel)
10. Pandemic
11. Princess of the Dawn
12. Up to the Limit
13. Fast as a Shark
————-
14. Metal Heart
15. Teutonic Terror
16. Balls to the Wall
