Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum koncerta: 16.07.2016
Broj posjetitelja: 12.000
Cijena karte: 109,00€ (cijena trodnevne ulaznice u pretprodaji) / 135,00€ (na dan festivala)
Treći i završni dan 21. festivala Bang Your Head!!! u njemačkom gradiću Balingen napokon je donio potpuno suh i sunčan dan. Bez jutarnje sparine naravno nije išlo, ali smo je ukrotili posjetom sjenovitim mjestima starog gradskog središta. Tako smo švedske revitaliste stare škole heavy metala i heavy rocka Black Trip, koji su otvorili program zadnjeg dana festivala točno u pola dvanaest prijepodne na glavnoj pozornici, uhvatili u završnim minutama nastupa. Bend koji djeluje od 2004. ima u džepu dva albuma i nakon porođajnih muka, odnosno početnih godina djelovanja, uhvatio je vjetar u jedra tek 2011., kad se ustalio u stabilnoj postavi. Iako je riječ o kratkoživućoj postavi, njezini su članovi prekaljeni. Vodi je gitarist (prije basist) Peter Stjärnvind, koji je nekoć svirao u Entombed i Nifelheim, a postavu popunjavaju i bivši članovi Enforcera, vokalist Joseph Tholl i bubnjar Jonas Wikstrand, te gitarist Johan Bergebäck i basist Sebastian Ramstedt, koji su stigli iz Ordo Inferus. Nakon albuma »Goin’ Under« iz 2013. bend je prošle godine izdao i drugi album naslovljen »Shadowline«, čime je sastavio lijep, 40-minutni repertoar satkan od nota staroškolskog nadahnuća metalom. U završnim minutama nastupa, koliko smo ih uhvatili, nije bilo teško čuti utjecaje Thin Lizzy, Iron Maiden, Judas Priest i UFO. Ako ste zaprisegnuti sljedbenik stare metal škole, Black Trip su postava koju vrijedi provjeriti.
Pozornicu su preuzele cure. Ajde, bolje reći dame. Veteranke heavy metala. Isključivo ženska postava Girlschool. Umjesto da kod kuće paze na svoje unuke, u svojim dobrim šezdesetima još uvijek radije lutaju svjetskim pozornicama. Posljednju konkretnu turneju odradile su upravo prošle jeseni, kad su sa Saxon otvarale koncertne večeri pred pokojnim pankerima rock’n’rolla, jedinstvenim Motörhead. Na njihovoj posljednjoj turneji, posvećenoj promociji albuma »Bad Magic«. Lijepo ih je vidjeti kako prkose. Tri među njima originalne su i nerazdvojne od 1977. Enid Williams na bas-gitari, pjevačica i ritam gitaristica Kim McAuliffe te bubnjarica Denise Duffort. Dužnost glavne gitaristice, nakon tragične smrti (od raka kralježnične moždine) originalne članice Kelly Johnson, preuzela je 2008. Jackie Chambers. Kvintet ostaje vrhunski našpican. Klasici s albuma »Hit And Run«, kojih se na repertoaru zredalo čak šest (C’mon Let’s Go, Future Flash, naslovna skladba, The Hunter, Kick It Down, Watch Your Step), djeluju fenomenalno, to je »zimzeleno«, a kvartet i u zrelim godinama pokazuje nevjerojatnu suverenost i kompaktnu uigranost. Glavninu pozornice popunjavala je upravo Jackie Chambers, koja se aktivno šetala od Kim do Enid i opet se vraćala na krajnju lijevu stranu pozornice (na svoju poziciju). Pretežno klasični koncertni repertoar Girlschool su otvorile točkom studijskog prvijenca »Demolitoion«, to jest Demolition Boys, a istom su albumu posvetile pažnju i na samom kraju nastupa, kad je bend uščipnuo obradu Gun klasika Race With the Devil te za njom (nedostajuću) i cijelo vrijeme očekivanu Emergency, čime je u velikom stilu okončao svoj nastup. Repertoar su popunjavale i tri novije skladbe, i to I Spy s albuma »Legacy« (2009) te skladbe Come the Revolution i Guilt As Sin s aktualnog studijskog albuma »Guilty As Sin« (2015).
Pozornicu su zatim preuzeli nizozemski simfonijski power metalci Delain, koje vodi pečatni vokal karizmatične pjevačice Charlotte Wessels. Ona je bez posebnih napora vrlo brzo opčinila publiku svojom izrađenom scenskom igrom i osjećajnim vokalom, koji u glazbenoj iskaznici skupine jednostavno cijelo vrijeme dominira. Bend iščekuje izlazak novog studijskog albuma naslovljenog »Moonbath«, koji je najavljen za kraj kolovoza ove godine, a uz Charlotte postavu Delain popunjavaju još Martijn Westerhold (klavijature, šef sastava), Timo Somers (gitara), svježe pridružena ritam gitaristica Meren Bechtold i bubnjar Ruben Israel. Na pozornici je nedostajao basist. Tko je trenutni basist skupine, znaju samo Delain. Možda ga traže, jer se priča ponovila desetak dana kasnije, 28.07.2016., i na nastupu sastava u Tolminu (festival Metaldays). Taj manjak niskih tonova, odnosno »basovske noge«, nije se baš osjetio, možda i zbog sedmerožičane gitare koju na pozornici koristi Merel i koja je pridonijela jezgrovitijem, da ne kažem masnijem zvuku gitarskih fraza. Kako god, pozornica je na pedeset minuta postala Charlotte Wessels. Cura je odmah podigla publiku svojom dinamičnom izvedbom i neprestanim poticanjem publike. Na set listi prednjačile su skladbe s albuma »We Are The Others« (Not Enough, Get the Devil Out of Me, Mother Machine, naslovna skladba), a bend je koncert otvorio skladbom Suckerpunch, preuzetom s aktualnog EP-a »Lunar Prelude«. Na sredini nastupa Delain su odlučili predstaviti i posve novu skladbu naslovljenu The Glory And the Scum, koja će svoje regularno mjesto naći na nadolazećem studijskom albumu. Još jedna tipična Delain kompozicija urezana u maniri visoke glazbene vrijednosti, koja inače prati s pompom ukrašeni simfonijski power metal sastava. Ostatak repertoara popunile su još skladbe Don’t Let Go, Army of Dolls i Here Come thre Vultures s albuma »The Human Contradiction«, a bend je set listu posolio i s dvije skladbe studijskog prvijenca »Lucidity«, i to The Gathering i Sleepwalkers Dream.
Prvi vrhunac zadnjeg dana festivala na pozornicu su iznijeli domaći momci Tankard. Oni su do tog trenutka pred pozornicom okupili daleko najveći broj sljedbenika. Što ni u čemu ne čudi. Sama glazbena iskaznica skupine već po imenu zapovijeda pečenje trših zvukova s alkoholnim napitcima. Prolivene hektolitre istih, što pripada općoj njemačkoj kulturi ispijanja piva, i naravno otrovno thrash metalsko rifanje na sve strane. To je bend koji u svom glazbenom izrazu cijelo vrijeme »na debelo« ističe i zafrkantsku lucidnost, a kreator svega tog teatra naravno je kremeniti i gorostasni Andreas Geremia, strah i trepet svih svjetskih vaga. Kvartet popunjavaju još Andreas Gutjahr (gitara), Frank Thorwarth (bas-gitara) i Olaf Zissel (bubnjevi). Iako bend ima na računu čak 16 studijskih albuma, slabih sat vremena bilo je odlučno premalo da se tijekom nastupa obradi cijela diskografija. Kako god. To niti nije bitno, jer je sama pojava »Gerrea« na pozornici glavni magnet u koji su uprte sve oči i uši. Čovjek se cijelo vrijeme rugao i scenskim kamermanima, kojima je iz neposredne blizine pokazivao goli trbuh, a nije ostao dužan ni fotografima. Posebno zabavna bila je treća skladba, nazvana Rules for Fools, kad je »Gerri« na pozornicu dobacio »push up« grudnjak. Njega je čovjek, kojem je taj čin uljeo hrpu muške samouvjerenosti, nakon kraćeg razgledavanja naravno navukao preko glave. Nakon završetka skladbe The Morning After, koja naravno cilja na tešku glavu nakon prepijene oluje prethodne noći, na pozornicu je stupio Horst sa svojom ekipom. Ona je zajednički bila opremljena bocama piva, a momci su na pozornicu donijeli i dva stola i barske stolce. Tako se pozornica pretvorila u pravu pivsku birtiju, gdje je u nastavku nastupa Tankarda veselo nalijevala cijela četa organizacijske ekipe festivala, nekih desetak članova. Horst je pri dolasku na pozornicu poklonio Gerri čak i »air gitaru«, kojom se potonji nije previše bavio. Sočni komentari, samoironija i bacanje šala na vlastiti račun, ljuti crni humor na račun smućenog života u krasnom novom svijetu, ukratko, trebalo je znati i malo njemačkog jezika i cijela je stvar naravno postigla svoju pravu svrhu, koju teško zaboraviš. Tankard su publiku dobro nauljili i namazali. Balingen je još dugo nakon nastupa mirisao po pivskim isparavanjima. Još lijep komad vremena nakon što su na kraju odjeknule A Girl Named Cerveza (»Djevojka po imenu Pivo«) i za njom završna (i očekivana) himna sastava (Empty) Tankard. Luda predstava! »Počivajte dakle u pivu!« (Rest in beer).
U Europi predugo nedostajući Great White napokon su se smilovali svojim fanovima i na tlu stare celine. Great White gledali smo na festivalu Bang Your Head!!! i 2008., kad su nastupili još u postavi s Jackom Russellom, ukupno drugi put! Postava se od tada promijenila za jedno ime, i to upravo na poziciji vokalista. To je bilo neizbježno i nužno da bend uopće može opstati i nastaviti karijeru. Mjesto vokalista preuzeo je iskusni bivši vokalist XYZ Terry Ilous. Glavni gitarist naravno ostaje Mark Kendall, na ritam gitari mu društvo pravi njegov nerazdvojni drug Michael Lardie (zadužen i za sintisajzere), basist od 2008. ostaje Scott Snyder, a na bubnjevima, kao i Lardie, od 1985. ustraje Audie Desbrow. Bend je isporučio fantastičan koncert. I u zvučnom smislu, i u izvedbenom, i u smislu energetskog učinka. Narod ih je nestrpljivo očekivao. Svi koji su se okupili u fan pitu. Baš svi koji su se skupili. I vjerujte. Djevojaka, a posebno malo zrelijih i starijih teta, u publici nikako nije nedostajalo. Bend je svoju hard rock misu otvorio novim albumom »Elation« i skladbom I’ve Got Something For You, a onda brzo »okrenuo ploču« i krenuo klasicima ususret. To je najavila izvedba manjeg hita s albuma »Hooked« (1991) nazvanog Desert Moon, a narod je poletio u zrak kad su Great White ubrzo nakon toga udarili klasik s albuma »Once Bitten…«, Lady Red Light. Momci su se još jednom vratili albumu »Hooked« i s njega istresli još svoju verziju skladbe The Angels, originala Can’t Shake It. Potom slijedi skok na album ».. Twice Shy« s izvanrednom House of Broken Love, koju je u nastavku naslijedila točka s albuma »Once Bitten…«, Save Your Love. Opet je uskipjelo među masom uz grozničavo očekivani klasik s albuma »…Twice Shy«, Mista Bone, a bend je u nastavku iznenadio izvedbom skladbe Big Goodbye s albuma »Psycho City«. Kad su Great White u nastavku udarili Rock Me, postalo je jasno da se bližimo završnom dijelu nastupa. Ilous je majstorski držao publiku uz sebe, a bend je skladbu u izlaznom dijelu produžio za nekoliko refrena i tako iz publike izvukao još nekoliko dodatnih kvanata energije. Pjevni refren skladbe Rock Me tako je još jednom povezao publiku u jedno tijelo, a Great White su za kraj odsvirali još nedostajuću, očekivanu i podmuklo zajedljivu Once Bitten, Twice Shy, uz koju je plesao cijeli Balingen. Ilous je bio prva i zapravo jedina zagonetka nastupa. Izniman vokal, izniman frontmen. Terry je briljirao i opravdao nošenje golemih cipela koje je ostavio odlaskom iz skupine Jack Russell. Nadajmo se da će Great White posjetiti Europu s konkretnom serijom headlinerskih koncertnih nastupa, jer takva sporadična pojavljivanja skupine u razdoblju od svakih (slabih) deset godina već odavno nisu više opravdiva.
Slijedio je nastup legendarnih njemačkih heavy metalaca Grave Digger iz Bochuma. Kvintet u postavi Chris Boltendahl (vokal), Axel Ritt (gitara), Stefan Arnold (bubnjevi), Jens Becker (bas-gitara) i novi pridošlica Marcus Kneip (klavijature) stari je znanac balingenskih pozornica, a posljednji put ovdje je nastupio prije dvije godine, kao glavni nositelj »zagrijavajućeg« dana. Grave Digger su ponudili prilično predvidljiv nastup, sastavljen od repertoara već dobrano izlizanih klasika skupine. Nekakav skraćeni »best of«, koliko su skladbi momci već uspjeli nagurati u sat vremena okrnjene i raspoložive minutaže koncerta. Kritike još nije kraj. Bend si je dopustio previdjeti izvedbu barem jedne skladbe s razvikanog i do tog dana najboljeg albuma cijele karijere Grave Digger, albuma »Knights Of The Cross« (1998). Uz to spomen da su ponovno previdjeli inače izvrstan klasični album »Heart of Darkness« (1995), što je razvodnjeno. I s albuma »The Reaper« (1993) dobili smo već puno puta čuveni Wedding Day. Bend nije zaboravio uvrstiti u repertoar dvije novije skladbe s aktualnog albuma »Return of the Reaper«, i to Tattoed Rider i Season of the Witch, a posve nepotrebno dotaknuo se i ne baš uspjelog albuma »The Clans Will Rise Again« (2010) izvedbom skladbe Highland Farewell. Uz obvezne standarde, a to su: Dark of the Sun (na poziciji otvaranja), zatim The Round Table, Excalibur, naravno Rebellion ( The Clans Are Marching) te završni i razvučeni Heavy Metal Breakdown, ovaj koncertni nastup nije pokazao nikakvih posebnih mana. Samo onu na koju smo navikli. Specifično Boltendahlovo krvopijanje naprosto povremeno traži da čovjeka neka viša linija »zakolje«. Tu ili prilagodi vokal ili ispadne baš teatralno smiješno, jer visoke linije svojim kriještanjem više ne može dobro odvoziti. Možda je upravo zbog toga iz repertoara ispala skladba Knights of the Cross, koja inače ne smije nedostajati na nijednom pravom koncertu Grave Digger.
Za vrijeme koncerta Grave Digger oživjela je i susjedna dvorana Messehalle, gdje su uvodno nastupili njemački thrash metalci Warpath iz Hamburga. Pogledati bend koji je nastao još davne 1991. zasigurno je bilo vrijedno svakog pogleda, pogotovo uz predvidljiv koncert Grave Digger na susjednoj pozornici. Kvartet je tako u četrdeset minuta odsvirao kompozicije svojih prvih (i jedinih) četiriju albuma, koji su nastali još devedesetih. Izveo je izvrsnu predstavu čvrstog riffovskog »groove« škripca, dramatičnih preokreta atmosfere natopljene mračnom kulisom i okultom, pri čemu je pjevač Arnie svojim demonskim pogledom nekoliko puta pošteno opčinio nazočne. Navodno bend radi na novom materijalu. Izvrsna uvertira u program trećeg dana na manjoj pozornici dakle. Kasnije se pokazalo čak i to da je mala pozornica dvorane Messehalle u mnogočemu krala pozornost zbivanju na otvorenom prostoru velike pozornice, kamo je naravno drmala glavnina posjetitelja festivala.
Tako je ostalo i u nastavku, kad su na glavnu pozornicu krenuli veliki rock’n’roll gurui Uriah Heep. Ni oni nisu posebno impresionirali svojom pojavom. Na pozornici su predstavili zapravo skraćeni repertoar ožujske headlinerske turneje po Europi. Koncert su započeli udarnim klasicima sedamdesetih i naravno obveznim točkama željeznog repertoara, to su Gypsy i Look At Yourself, a obje je slijedilo zapravo jedino pravo sladostrasće set liste, odnosno izvedba jedne od najboljih, ako ne i najzanimljivijih skladbi albuma »Look At Yourself«. Riječ je o kompozicijski vrlo zanimljivoj i misterioznoj Shadow Of A Grief, s razvučenim progresivno psihodeličnim instrumentalnim dijelom. Bend je u sat vremena nastupa istresao i tri nove skladbe s albuma »Outsider«, i to The Law, Can’t Take That Away i One Minute, dok su ostatak minutaže koncerta popunjavale »izlizana« Stealin’, uvijek mistična klasika s albuma »Magician’s Birthday« Sunrise i predvidljivo obvezna Easy Livin’ te kao i uvijek veliki hit, temeljen na samo dva akorda! To je (opet namjerno razvučena) Lady in Black. Iako su Uriah Heep nevjerojatno iskusni majstori svog zanata, jer na sceni djeluju već pune 46 godina, zanimljivo je da je njihova statičnost na golemoj pozornici festivala u dobroj mjeri dosađivala. Ni Bernie Shaw nije kdove kako žustro iskorištavao catwalk i raspoložive pozorničke praznine. Najviše je energije kretanjem evocirao tijekom koncerta novi basist skupine Dave Rimmer i naravno uvijek podivljali bubnjarski gimnastičar Russell Gillbrook. U općem zbroju inače obično dobra, ali rutinska i predvidljiva predstava legendi.
Slično kao i za vrijeme koncerta Grave Digger, i za vrijeme koncerta Uriah Heep vrijedilo je svratiti u dvoranu Messehalle. Koncert Uriah Heep naime se preklapao s nastupom američkih ikona melodičnog rocka Tyketto. Skupina, koja je za ovu jesen potvrdila nekoliko koncerata u Europi, s terminima smještenima u sjevernom dijelu Europe, odlučila je u raspoloživoj minutaži odsvirati svoj klasični album »Don’t Come Easy« (1991), i to u cijelosti. Ali ne onako kako bismo bili navikli, nego s suprotnog kraja. Od pozadi prema naprijed. Tako su razborito uštedjeli za kraj koncerta svoj veliki hit Forever Young. Budući da se Danny Vaughn s ekipom odlučio do kraja zagrijati zavidno punu dvoranu, u drugi je dio koncerta uvukao još tri uzastopne skladbe s albuma »Strenght in Numbers« (1994), i to Rescue Me, Meet Me In the Night te The Last Sunset! Tome je slijedio veliki finale koncerta sa skladbama Wings i naravno prethodno spomenutom Forever Young, koja je zaključila koncert. Danny Vaughn, koji je napunio 56 godina, djeluje kao dvadesetogodišnjak. Po izvrsnom i nevjerojatno očuvanom vokalu, po samom stasu, po scenskoj agilnosti. Čovjek je nevjerojatan. Sa svom karizmom i samom scenskom pojavom. Generator energije i pozitivnog raspoloženja, koje je prožimalo prostor tijekom koncerta. Ostaje dakle izniman frontmen. Postavu današnjih Tyketto popunjavaju još basist Chris Childs (Thunder), originalni član Michael Clayton Arbeeny (bubnjevi), Ged Rylands (klavijature) i Chris Green (gitara). Bend, koji je upravo najavio izlazak novog studijskog albuma naslovljenog »Reach«, a taj izlazi u Europi sredinom listopada ove godine, predstavio se briljantnim nastupom. Perfekcionizam na sve strane. I zvučni i izvedbeni. Od glave do pete. Nakon nastupa melodičnih rockera Dare, napokon još drugi žanrovski sličan izvođač na festivalu, kojeg je inače na pozornicama Europe silno teško uloviti! Atraktivno i ekskluzivno! Možemo reći i ovo. Teško da će se slovenskom posjetitelju koncerata ikad ponoviti takva prilika za susret s Tyketto kakvu je ponudio posjet ovogodišnjem izdanju festivala Bang Your Head!!!.
Bang Your Head!!! je u kasno poslijepodne na glavnoj pozornici očekivala zanimljiva pojava! Postava Dirkschneider, koja se za posebnu priliku prošle godine privremeno preimenovala iz sastava U.D.O. Njezin je vođa naravno Udo Dirkschneider, poznati nekadašnji prvi glas sastava Accept. Udo se za taj potez odlučio zato da bi publiku naravno izdašnije navukao na sebe i na ime svoje skupine. Repertoar sastava Dirkschneider u čistokrvnom iznosu obuhvaća samo materijal Accepta koji je nastao s Dirkschneiderom u postavi. A budući da glas čiča Dirkschneideru i u zrelim godinama zapravo savršeno služi, što je nedvosmisleno potvrdila i njegova ovogodišnja izvedba u Balingenu, Udo je vrlo dobro odvagnuo odluku zašto se ne želi više vraćati u ekipu današnjih, od 2009. opet djelujućih Accepta. Odluka je posve tržišne prirode. Izračunao je naime da sam sa svojom skupinom može zaraditi znatno više nego da izvodi klasike Accepta u društvu svojih nekadašnjih accept-ovskih kompanjona Wolfa Hoffmanna i Petera Baltesa. Dakle, kvintet uz Uda Dirkschneidera popunjavaju još vječno vjerni, odnosno dugogodišnji član ekipe basist Fitty Weinhold, zatim bubnjar (i Udin sin) Sven Dirkschneider te gitaristi Rus Andrey Smirnov, zadužen za glavninu solaža, i Fin Kasperi Heikkinen. Prostor se nabio do posljednjeg mjesta kad je Udo kroz maglice mrko hladno stigao na pozornicu i s ekipom silovito udario u novi acceptovski marš, kojeg je načeo Starlight! Sve. Svu scensku igru karakterističnu za Accept Dirkschneider su prenijeli na svoj šou. Posljedično su pozornicu nevjerojatno spretno i optimalno iskoristili, odnosno popunjavali. Udo posjeduje izniman karizmu, zato se nije trebao puno naprezati da publiku natjera na burnu suradnju. Jednostavno je njegov lik dovoljan da mu publika jede iz ruke. Bend je u repertoar uključio i izvrsnu Midnight Mover, koja je efektivnošću pjevnog refrena publiku još čvršće prikovala uz sebe. Potom su slijedile ništa manje kultne London Leatherboys, (vrlo rano na repertoaru) i Princess of a Down, pa Breaker, Restless And Wild, Son of A Bitch, Screaming for a Love-Bite, a koncert se u drugoj polovici uzdigao u svoj vrhunac kad su Dirkschneider nemilosrdno zalijevali publiku gladnu glazbe Accepta kultnim gitarskim frazama najplemenitijih sastojaka teutonskog metal podrijetla, predvođenim očekivanim Metal Heart, Fast As A Shark, Balls to the Wall, dok je koncert zaključila Breaker, skladba koju Accept već duže vrijeme nisu uvrštavali u repertoare aktualnih koncertnih turneja. Od prve do zadnje sekunde potpuni lom! Paklena atmosfera. Razvikani njemački metal do kosti, koji je na dobar sat vremena podjarmio domaću publiku i ljuljao je u svojim njedrima te je mazio. Hipnotički. Fanatično. Nevjerojatno je što njemačka publika iz sebe izbaci uz svu svoju predanost magiji metala. Pogotovo domaće proizvodnje. Dirkschneidera se dakle obavezno gleda na nastupima u Njemačkoj! Do viđenja dakle na jesenskom susretu.
Nastavak ovog izvještaja za mnoge pravovjerne branitelje njemačke branše heavy metala čitat će se bogohulno. Čak i više. Njime si mogu navući bijes 97% posjetitelja festivala. Naime. U susjednoj dvorani Messehalle, dok je na glavnoj pozornici u punom jeku bio koncert sastava Dirkschneider, posve skromno i tiho sami su se ozvučivali kultni britanski prog metalci Threshold. Da. Sami, svoji roadieji, odnosno tonski tehničari. Iako je bend prije nekoliko godina nastupio u Orto baru i u mjestu Gradisca d’Isonzio usred slovenskog zamejstva, koncerti ovog sastava u blizini Slovenije inače su prava rijetkost. Budući da je riječ o kvintetu apsolutnih glazbenih perfekcionista i velikih majstora glazbenog artizma, kompozicijski i zvučno profinjenih, Threshold su za one prave glazbene sladokusce, koji traže koncertnu izvedbu blizu savršenstva, donijeli pravi melem na ranu. I doista. Threshold su u jednom satu, i to od prve do zadnje sekunde, održavali izniman zvuk. Instrumenti s Wilsonovim vokalom u središtu (on je servirao novu fantastičnu vokalnu predstavu) ležali su u briljantnom rasporedu željene ravnoteže. Čulo se baš sve. Razgovijetno čujno. Bend je ponovno oduševio nevjerojatnom kinetikom i scenskom dinamikom tijekom izvedbe. Pritom su oba gitarista, Karl Groom i Pete Morten, cijelo vrijeme trčkarala slijeva nadesno, postavljala se jedan nasuprot drugome s prekriženim gitarama ili rame uz rame, okrenuta prema publici. Povremeno im se pridruživao i basist Steve Anderson te naravno Damian Wilson, koji si i dalje nije ošišao neandertalsku bradu. Potonji je opet sebi priskrbio cijeli teatar tijekom koncerta, kad je skočio s pozornice i počeo se slobodno šetati među publikom. Pritom nije nedostajalo komentara u stilu: »Oh kako je lijepo kad mogu stajati gdje želim i pritom pjevati«. Kad je na jednom od monitora počelo sumnjivo zujati, Wilson je naravno mislio da je uzrok u njegovom ozvučenju. I tu je zagonetku kremeniti pjevač riješio tako da se prošetao od pozornice do mikserskog stola, gdje mu je tonski tehničar došapnuo da »pucketa« Andersonov zvučnik. Wilson je zato odmah proglasio Andersona: »It was you Steve. You Mr. Crackler!« Wilson je tako u publici, recimo, otpjevao gotovo cijeli super EP The Pilot in the Sky of Dreams, koji je ponovno predstavljao vrhunac cijelog nastupa Threshold. U jednom trenutku koncerta na pozornici se načas pojavila silueta rock eminencije. Gitarist sastava Uriah Heep Mick Box, koji su prije toga nastupili na glavnoj pozornici, naime je načas stupio na pozornicu i rukovao se s Wilsonom te na taj način, promatrajući koncert iz backstagea iza monitora na lijevoj strani pozornice, izrazio svoje poštovanje skupini. Bend je svoj koncert otvorio uvodnim katalizatorom s albuma »Dead Reckoning« (2007), rušilačkim riffom Slipstream, koji je zaraznim refrenskim napjevom izgradio u prostoru fenomenalnu atmosferu. Raspoloženjska stanja naravno su djelovala melankolično, britanska melankolija je nevjerojatna. Isto tako mistika. Threshold znaju prizvati mistiku. Pogotovo kombiniranjem svoje glazbe s višedijelnim vokalnim harmonijama, pri čemu je Richard West, kao što je to već uobičajeno i standard za nastup Threshold, pomagao i uporabom vokodera. Žmarci nisu izostajali uz izvedbu i savršen zvuk. Aktualni studijski album »For the Journey« (2014) bio je zastupljen skladbama Turn to Dust te pri kraju koncerta Watchtower on the Moon. Uz kataršičnu Pilot in the Sky of Dreams, koja je predstavljala središnju točku šoua Threshold, redale su se još The Art of Reason (»Subsurface«, 2004). Long Way Home (»Hypothetical«, 2001), Mission Profile (»Subsurface«, 2004) i skladba Ashes (»March of Progress«, 2012), kojom su Threshold zaključili svoj izniman nastup. Briljanca. Bez dlake na jeziku. Jedan od najsnažnijih nastupa na cijelom festivalu. »Skromni« i svega zlog vični Threshold, koji su navikli nastupati i po koncertnim »rupama« ako treba, publiku od nekih 1500 ljudi, koja je pljuvala na nastup sastava Dirskchneider usred glavne pozornice, odapeli su u nebesa potpune artističko-izvedbene perfekcije. Takvi koncertni trenuci spadaju među one za koje želiš da se nikad ne bi završili.
Glavni nositelji trećeg dana festivala, Iced Earth, uskočili su u program u zadnji čas. Navodno je organizator već bio dogovoren s drugim izvođačem koji je trebao preuzeti ulogu glavnog nositelja, ali stvar je propala, a Iced Earth su na molbu Horsta i ekipe doletjeli doslovno ravno iz studija, gdje snimaju novi album, iz SAD-a u Njemačku i tako spasili festival. To je na pozornicu došao reći skupini i sam Horst te se tako srdačno zahvalio Iced Earth. No ruku na srce. Da organizator nije duboko posegnuo u džep i namijenio vrlo, vrlo dobar honorar skupini i ekipi koja ju prati na koncertima, Iced Earth nikako ne bi preletjeli Atlantik. Iza svega dakle stoji novac, a Schafferu je, među ostalim, stalo i do prestiža, jer su dosad na festivalu Bang Your Head nastupali samo u sredini programa i nikad u ulozi glavnog nositelja, kako im se ponudila prilika upravo sada.
Budući da skupina ove godine obilježava 20. obljetnicu izdanja klasičnog albuma »The Dark Saga« (1996), Iced Earth su koncertni repertoar podredili tako da se priklonio točkama s tog albuma. S obzirom na to da su Iced Earth svoj posljednji koncert odsvirali na ovogodišnjem izdanju »brodskog« festivala 70.000 Tons of Metal, i to početkom veljače, pojavljivanje skupine na pozornicama Balingena bilo je definitivna ekskluziva. Već uvodno je skupina najavila da će koncert biti posvećen preslušavanju materijala s albuma »The Dark Saga« i tako krenula u izvedbu koncerta počevši upravo skladbom The Dark Saga. Iced Earth su tijekom koncerta prilično statična skupina, s iznimkom niskog i sitnog, ali izuzetno agilnog trkača i fenomenalnog vrištača Stua Blocka. Bend je u sat i pol ispalio ukupno 16 točaka, pritom ih je pet otpalo na zadnja dva studijska albuma »Plagues of Babylon« (Chthulu, naslovna skladba i Democide) te »Dystopia« (V, naslovna skladba), a ostatak materijala pripao je klasičnim godinama djelovanja skupine. To je dakle materijal snimljen do 2001. Album »Something Wicked This Way Comes« (1998) zastupale su izvrsna Burning Times, pa My Own Savior, koja je zaključila regularni dio koncerta, te posve na repu i u bisu odsvirana Watching Over Me – nju je zajedno s Blockom pjevao baš cijeli Balingen. Album »The Dark Saga« je, osim otvarajuće naslovne skladbe, odjeknuo još s pet točaka, i to: beskompromisnom Vengeance Is Mine, tiho očekivanom baladom I Died for You, iznenađenjem set liste Slave to the Dark, koju je logično slijedila odmah za njom Question of Heaven te u obveznom bisu fenomenalnom The Hunter. Od starijeg materijala skupina se dotaknula samo skladbe Pure Evil, pri čemu je materijal albuma »Burnt Offerings« ostao u cijelosti previđen, ali nije zaboravila izvedbu skladbe Damien (»Horror Show«, 2001),
U aktualnu postavu ekipe ponovno se vratio bubnjar Brent Smedley. Već ni sam ne znam koji put. Očito je jedan od rijetkih članova kojemu Schaffer punokrvno vjeruje i čije želje dosljedno uvažava. Ukratko, ne prođe turneja a da Schaffer ne bi promijenio barem jednog člana skupine. Inače briljantna izvedba materijala, s nekoliko dodanih zvučnih matrica, odnosno snimljenih zborova i orkestracija, što je, s obzirom na sadržaj skladbi albuma »The Dark Saga«, posve logično i na mjestu. Iznenadila je spoznaja da, recimo, Iced Earth nisu zaključili koncert skladbom Iced Earth. Bilo u regularnom dijelu, bilo posve na repu koncerta, to jest u obveznom bisu. Inače, ne treba se pridušati nad viđenim i doživljenim. Spektakl. Što se tiče odlične set liste, izvrsne izvedbe špila. Zvučne karakteristike optimalne. Scensko osvjetljenje ništa manje. Čovjek možda uz sve to propušta izvedbu poneke starije skladbe, osobito s prva tri albuma, koja bi mogla u repertoaru zamijeniti poneku od novijih skladbi, inače kao što je rečeno. Bez primjedbi.
Treći festivalski dan je završio. Na pozornicu je stupio tko drugi nego kolega Horst sa svojom malom kćerkicom, razdijelio nekoliko lijepih riječi među publiku, a ona je čekala veličanstveni vatromet koji je slijedio. I dogodio se. No festivala unatoč tome još nije bilo kraj. Tijekom cijelog koncerta sastava Iced Earth oni kojima Iced Earth nisu po guštu mogli su na pozornici dvorane Messehalle pratiti koncert kultnih švedskih death metalaca Unleashed, koji su zasigurno isporučili novi fenomenalan koncert. Nakon koncerta Iced Earth ostalo je dovoljno vremena da se sva publika koja još uvijek nije dobila odgovarajuće glazbeno zadovoljstvo nagura u dvoranu i prati nastup njemačkih industrial metalaca Crematory, koje smo usput uhvatili i pogledali i mi, pa zbog ispražnjenih baterija ubrzo i napustili te se uputili prema šatorima, gdje nas je čekao zasluženi san i sljedećeg dana povratak u Sloveniju. Pod završnom crtom mogu zapisati da je to drugo trodnevno izdanje, ukupno dvadeset i prvog festivala. Odvilo se izvrsno. Bez kašnjenja, uglavnom su svi nastupi u cijelosti uspjeli. I vrijeme je, unatoč crnim prognozama, izdržalo. Nasulo je samo jedan pljusak prvog dana, tijekom koncerta Candlemass, a drugi u jutarnjim satima drugog festivalskog dana. Tako je prostor festivala pretežno prekrivala oblačnost i tako nas štitila od gubitka vode. Do iduće godine! Bang Your Head!!!! Vidimo se opet.
Galerija slika
