Bang Your Head!!! 2017 (drugi dan) – ali kako je Vince Neil nasamario organizatore festivala!

0 157

Nastupaju: Almanac, Angelus Apatrida, Bullet, Entombed A.D., Krokus, Lee Aaron, Magnum, Riot V, Rose Tattoo, Steve Grimmett`s Grim Reaper, Vince Neil, Paragon, Dead Lord
Lokacija: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum: 14.07.2017


Drugi dan festivala Bang Your Head!!! Sat je otkucao pola dvanaest, a u Balingenu je počelo pucati po starinskim notama Thin Lizzy, za što su se pobrinuli švedski hard rock revitalisti Dead Lord. Usput, to su momci koji od 2012. nabijaju u ovom kvartetnom formatu. Nastupili su i krajem ožujka na ovogodišnjem izdanju slovenskog festivala Winterdays of Metal. Bend, čije su pokretačke snage vokalist i gitarist Hakim Krim te bubnjar Adam Lindmark, a društvo im prave još gitarist Olle Hedenström i Enforcer basist Tobias Lindkvist, na BYH!!! festivalu već je jednom nastupio, samo što je tada imao tek prvijenac iza sebe. Ovaj put vratio se s nasljednikom »Heads Held High«, a nastup su između ostalog činile skladbe Deuce, Hammer To The Heart, Onkalo, Reruns i I’m Rocker. Kvartet se predstavio kao nevjerojatno kompaktna i samouvjerena ekipa, visoke uigranosti i posljedično visoke izvedbene uvjerljivosti. Vražja snaga, izvrsna scenska dinamika, skladna kinetika. Prijepodne je ispratila kiša, pa Dead Lord nažalost nisu naišli na toliko masovnu podršku koliko su zaslužili, no šačica promatrača u pelerinama definitivno je više nego uživala tijekom njihova nastupa.

Kod revitalizma i Švedske ostalo je i u nastavku, kad su na pozornicu izašli Bullet. Bend koji je također mladog porijekla, a ipak silno puno nastupa i snima. Njihov stil zadržava snažno uporište u liku i djelu AC/DC, a na njih podsjećaju nerijetko upravo zbog iznimno bučnog vrištanja vražjeg vokalista Daga »Hella« Hoferja. Ni Bullet više nisu potpuni neznanci na BYH!!! festivalu i već su na njemu nastupili, i u dvorani i na glavnoj pozornici. Bend je predstavljao još uvijek aktualni »Storm of Blades«, s kojim su nastupili i na jednom od izdanja festivala Rock Batuje u Sloveniji. Kvintet zadržava ono što smo od njega dobivali na našim prošlim koncertnim susretima s ovom grupom. Visok nivo neukroćenog divljaštva i adrenalinske žurbe, za koju i dalje brine izvrsni gitaristički tandem Klang/Lyrbo, dok je Hofer, uz svoj ustaljeni teatar, priuštio i oštrenje oštrica na pozornici, i to pravom brusilicom iz koje su frcale iskre. Bullet su nastupili i s još jednom novom kozmetičkom korekcijom. Basista Adama Hectora u ekipi je odnedavno zamijenio njegov bratić, kovrčavi Gustav, koji je već suvereno zamahnuo bijelom Rickenbecker bas gitarom.

Sljedeći nastup ostao je upamćen kao jedan od najsentimentalnijih, ako ne i najdirljivijih. Pozornicu su naime preuzeli Grim Reaper ili u novim vremenima ispravnije nazvani Steve Grimmett’s Grim Reaper, legendarni predstavnici NWOBHM vremena. Kao što je poznato, vođi grupe i jednom od najboljih heavy metal pjevača osamdesetih Steveu Girmmettu zbog zdravstvenih problema početkom ove godine amputiran je dio noge, i to iznad koljena. Radilo se o pitanju života i smrti. Čovjek je dakle ostao i izdržao. I kao što je već prethodno službeno najavljivao,  njegovo koncertno obećanje nije prekršeno. Grimmett je dakle nastupio, kao što je rekao da će. Bilo s protezom, bilo na kolicima. Na kraju je prevladala kombinacija jednog i drugog. Kolicima se dovezao do mikrofona i dijelom odstajao, dijelom odsjedio koncertni nastup. Čovjek je odmah osvojio svojim prepoznatljivim i upečatljivim vokalom, koji je opet izražavao fascinaciju likom i djelom Ronnieja Jamesa Dia, iako mu zdravstveno stanje, odnosno hendikep prilagodbe tjelesnog držanja, nije omogućilo optimalan razvoj vokalnih moći. Ipak, Steve je i dalje izvrsno odradio sve visine i dubine.  Bend je uz aktualni studijski album »Walking in the Shadows« naravno popunio koncertni repertoar materijalom razvikane »Rock You To Hell«, s koje su Grim Reaper izveli četiri skladbe, i to naslovnu, pa Lust For Freedom, Rock Me Till I Die te Night of the Vampyre. Steve se neprestano duboko zahvaljivao mnoštvu, vrijeme se tijekom njegova nastupa već posve razvedrilo i jaka žega zavladala je prizorištem. Poseban trenutak nastupio je kad je Steve najavio izvedbu skladbe svojeg velikog uzora Ronnieja Jamesa Dia, Don’t Talk To Strangers, koju je izveo s iznimnom vokalnom sofisticiranošću i osjećajem. Kapa dolje legendi i ekipi. Za nepopustljivost, vjeru i prkos. To je sve i najviše što glazbenik, uz stvaralačku iskrenost, može dati svojoj publici. Kad se čovjek sjeti one farse s Volbeat u sklopu festivala Metaldays prije dvije godine, samo napravi križ preko takvog izvođača, u usporedbi s lavljim srcem Stevea Grimmetta. Tamo je »wannabe patuljasti Elvis« Poulsen »malo zakašljao« u mikrofon i bend je odmah otkazao koncert. Ovdje pak čovjek ostane bez noge, a ne da se i ne predaje. Steve Grimmett je sa svojom ekipom zaokružio nastup s još dvije starije skladbe, i to obje naslovne s albuma »See You In Hell« (njome je zaključio nastup) te »Fear No Evil«. Nezaboravno.

Nakon nastupa Stevea Grimmetta i Grim Reaper zanimljivost festivala nikako nije popuštala. Lee Aaron je zacijelo donijela na festival još jedan posebno atraktivan trenutak. Sigurno jedno od iznenađenja ovogodišnjeg izdanja BYH festivala. Kanadska glazbenica danas ima 55 godina i opet češće nastupa i po pozornicama Europe. Prošle godine u samozaložbi je objavila novi studijski album »Fire And Gasoline«, s kojim se vratila rockerskim korijenima. Lee Aaron, koja se izvorno zove Karen Lynn Greening, zadržava visoku vitalnost i scensku živahnost. Poskočna pjevačica isporučila je super višak pozitivnih vibracija i energije te svojim temperamentom i šarmom potvrdila da ostaje stvorena za pozornicu, kako i pristoji.  Vokalno izvedbeno! Svakako su slušatelji čekali vidljivije rockerski obojene trenutke njezine karijere, dakle materijal osamdesetih. I nije trebalo dugo čekati, jer je Lee koncert započela skladbom Hot To Be Rocked s trećeg  albuma »Call of the Wild«, nakon koje je slijedila »Bodyrock« skladba Hold On. Potom je posvetila nešto pažnje točkama novog albuma, a ostatak je bio posvećen legendarnim vremenima  sa skladbama Powerline,, Watcha Do To My Body, Diamond Baby, Barely Holdin’ On te zaključnom i cijelo vrijeme tiho očekivanom Metal Queen s njezina drugog (i istoimenog) studijskog albuma. .

Slijedio je izvrstan nastup sastava Riot V. To su zapravo legendarni njujorški metalci Riot novih vremena, bez preminulog Marka Realea u postavi. Riot V nastupili su prije dvije godine na Bang Your Headu, kad je novi studijski album »Unleash the Fire« bio posve svjež. Nakon dvije godine grupa nastavlja dalje, i to u nepromijenjenoj postavi koju čine Don Van Stavern na bas gitari, Mike Flyntz na gitari, Frank Gilchriest na bubnjevima, Todd Michael Hall na vokalu te mladi i nadobudni Nick Lee na gitari. Nastupu Riot V nisi imao što zamjeriti. Odrađeno?  Vrhunski. Od same uigranosti do iskorištavanja scenskog prostora.  Preciznosti u dlakocjepački izbrušenim solažama nije manjkalo, pri čemu je iskusni Flyntz naravno preuzimao inicijativu. Pritom treba posebno istaknuti vrhunskog Todda Michaela Halla, koji je zapravo isporučio apsolutnu vokalnu briljantnost. Bend je inače započeo s Rock Hard Live Free s aktualnog studijskog albuma, a potom vrlo brzo prešao na kultni album »Thundersteel«, kad su Flyntz i Lee zakopali s gitarama u Fight of the Warrior.  Prvo super iznenađenje uslijedilo je kod izbora treće skladbe. Don’t Hold Back s albuma »Fire Down Under«, koju bend nije izvodio od 1981. nadalje. Nakon nje su Riot V dodatno učvrstili izniman scenski neprobojni stav kad su zarezali »ponarodjelu« Johnny’s Back, u čijem se pjevanju pridružio glavnina publike, a za njom je slijedila Road Racin’, jedina točka albuma »Narita«, pa za njom fantastična i nezaboravna Bloodstreets (album »Thundersteel«), nova Take Me Back te veliko finale, koje je otvorila očekivana Swords And Tequila (album »Fire Down Under«), nastavio klasik »Rock City« Warrior i zaključila bijesna jurišnica, odnosno naslovna skladba albuma »Thundersteel«. Koncert sastava Riot V obveza je za svakog neutješnog ljubitelja stare škole heavy metala. Bend je na pozornici izniman. Zato je osjećaj da se koncert okrenuo u tren oka, u ovom slučaju jednostavno činjenica. Šteta. Riot V treba nužno gledati na koncertu s punom minutažom, dakle na koncertu koji traje malo manje od dva sata. Nadajmo se da će se za to što prije ponuditi prava prilika.

Magnum su veliki veterani rock’n’rolla. Britanci ostaju neuništivi i u zrelim godinama redovito izdaju nove studijske albume. Aktualni »Sacred Blood »Divine« Lies« izašao je prošlog veljače, a bend već najavljuje izlazak njegova nasljednika za ovu godinu. No, iskreno, od nastupa se očekivalo tek malo više. Iako je grupa vješto prikrila ne baš najbolje dnevno koncertno raspoloženje integracijom kultnih klasika albuma »On A Storytellers Night« (naslovna skladba, All Englands Eyes, Les Morts  Densant, How Far Jerusalem), jednostavno se nisi mogao riješiti dojma da Magnum zrače umorom i izmorenošću. To je osobito vrijedilo za pjevača Boba Catleya, koji posljednjih nekoliko godina vokalno osjetno slabi i odavno više ne razvija željenu vokalnu snagu ni visinu. Iako je grupa upravo ove godine osvježila postavu novim klavijaturistom Rickom Bentonom, koji je zamijenio umirovljenog Marka Stanawaya, te bubnjarom Leejem Morissom, koji je zamijenio dugogodišnjeg člana Magnum Harryja Jamesa (James se odrekao članstva jer je prezaposlen, a opet mu je jako dobro krenulo i s njegovim Thunder), dojma da bend nije uhvatio onu pravu dnevnu izvedbenu formu jednostavno se nisi mogao riješiti. Catley je djelovao umorno, a grupa kao cjelina kao da želi što prije rutinirano privesti svoj nastup kraju. Možda je sama pozicija usred dana uzela svoj danak. Vrućina i sparina uzele su svoj danak. Bend je inače na početku ugodno iznenadio tako što je nakon dugo vremena vratio u set listu skladbu Soldier of the Line s ploče »Chase the Dragon« (1981), slijedile su dvije skladbe aktualnog albuma  »Sacred Blood »Divine« Lies« (naslovna skladba i za njom manje zanimljiva tvorevina, no izdani novi singl Crazy Old Mothers), pa šaržer točaka kultnog »On A Story Tellers Night«, koji je na sredini presjekla novija Unwritten Sacrifice (album »Escape From A Shadow Garden«), a bend je zaključio nastup s Vigilante (album »Vigilante«).

Još prije nastupa legendarnih švicarskih hard rockera Krokus, točno u šest popodne zagrmjelo je u dvorani, gdje su svojim nastupom započeli Almanac, nova grupa koju nakon odlaska od legendarnih hamburških power metalaca Rage vodi bjeloruski multiinstrumentalist, skladatelj i gitarski virtuoz Victor Smolski. Savjet. Isti Alamanc nastupili su ovog veljače u Ljubljani pred jedva tuceton posjetitelja (nekih 20 i ne više, prije manje). No u dvorani su Almanac naišli na znatno veću podršku slušatelja, kojih je bilo barem između 600 i 700. Bend djeluje kao mini-operetni metalski orkestar. Takav je i album »Tsar«. Smolski koristi tri vodeća vokala. Jedan ženski (Joanette Marchewka) i dva muška (David Readman iz Pink Cream 69, Andy B. Franck iz Brainstorm). Power metal odiseja, snažno opterećena aranžiranjem nadahnutim operetnim i orkestralnim elementima. A Victor? Ostaje pač Victor. Iznimni gitarski majstor i akrobat. Njegovo soliranje i sviranje ostaju gitarska poezija i unikatno majstorstvo vladanja šesterožičnom biblijom, odnosno teorijom.

Ipak sam preusmjerio više pažnje na nastup Krokus, koji na festivalu Bang Your Head već odavno nisu nikakva nepoznanica. Legendarni švicarski hard rock sastav nastupa čak s trojicom gitarista, a to su Mark Kohler, Fernando Von Arb i povratnik Mandy Meyer (Unisonic, ex-Asia, ex-Gotthard). Bend koji djeluje, reci i piši, od 1975. nadalje, zaokružuju još unikatni i prepoznatljivi vokalist Marck Storace , osnivački član, nekadašnji bubnjar i današnji basist Chris Von Rohr te jedini nešto mlađi član i bubnjar Flavio Mezzodi. Bend je ove godine izdao album obrada »Big Rocks«, pa su Krokus ovaj put odsvirali nekoliko obrada. Krkous inače redovito nastupaju po Švicarskoj, a onda više po zabačenim krajevima Njemačke. No srećom Krokus s »Big Rocks« nisu pretjerivali. Na početku su opalili American Woman (The Guess Who), pri kraju nastupa »Dylanesku« Mighty Queen, negdje u sredinu repertoara prišuljala se još i Rockin In A Free World (Neil Young), a onda je »krađe« minuta bilo dosta. Bend je popunio repertoar traženim klasicima osamdesetih, zbog kojih su diljem svijeta do današnjeg dana prodali preko 14 milijuna primjeraka studijskih albuma. Tako su slijedile Heatstrokes, Fire, Bedside Radio (sve s albuma »Heavy Metal Rendez Vous«), pa dalje Headhunter te Screaming in the Nigth (album »Headhunter«). Koncert je otvorila Long Stick Goes Boom s »One Vice At Time«, pri čemu su si priuštili uvodni stih klasika The Who Pinball Wizzard. Krokus nisu zaobišli ni albume »Hardware« (Easy Rocker) te »Heart Attack« (Rock ‘N’ Roll Tonight).  Od postmilenijskih tvorevina u repertoaru se našla samo Hellraiser (s istoimenog albuma), a inače sama klasika na klasiku osamdesetih i jednom riječju Iznimno. Bend je nevjerojatno iskusan i uigran. Storace ostaje izniman zapovjednik, povrh svega još i vrlo zabavan i teatralan čovječuljak. Gitare su pjevale, pjevale i slatko jecale. Krokus ostaju nevjerojatno agilni i uvjerljivi i nakon svih godina prkosa, koje su više nego vrijedne zavisti. Okej, Storace više nema onu visinu, ali je drzak, pobalinski i naoštren na pozornici poput potentnog malog čvorka. Super nastup legendi europskog hard rocka dakle.

Kad su Krokus upravo završavali svoj nastup, na pozornicu u dvorani popeli su se njemački heavy metalci Paragon.  Riječ je o kultnom njemačkom bendu iz Hamburga, koji djeluje preko dva i pol desetljeća. Prošle godine Paragon su izdali svoj ukupno jedanaesti studijski album »Hell Over Hell«, a u raspoloživoj minutaži uz novi album predstavili su iznimno lijepo uravnoteženu set listu starijeg materijala. Sastav čine gitaristi Jan Bertram (danas jedini  član originalne postave) i Martin Christian, nadalje pjevač Andreas Babuschkin te basist Jan Bünning, dok bubnjarske palice vitla Soren Teckenburg, inače čovjek s najkraćim stažem u Paragon.  Tako su se redale Abducted, Palace of Sin, Armies of the Tyrant, Law of the Blade, Across the Wastelands, Rising Forces, Hypnotized, Hell Beyond Hell, Impaler, Hellgore Play in Thunderstorm. Iznimno zreo i kompaktan nastup grupe morali smo prekinuti sa slušanjem jer je na glavnoj pozornici već sve bilo spremno za ekskluzivni nastup australskih rock’n’roll veterana Rose Tattoo.

Devet godina nisu bili u Europi. Nakon sve te suše, napokon su se vratili u Europu, i to upravo na Bang Your Head s jednim jedinim europskim nastupom u 2017. Ekskluzivno. Dame i gospodo. Australski rock’n’roll nitkovi Rose Tattoo, koji djeluju od 1976. nadalje. Vrag će znati zašto su uvijek ostali u sjeni velike braće AC/DC, no to je bend koji je definitivno zaslužio veliki proboj, do kojeg nažalost nikad nije došlo. Nakon što je izgledalo da je svemu kraj, jer su u grupi, s izuzetkom kremenog i vrištavog čovjeka od pedalj Garyja »Angry« Andersona, preminuli glavni glazbeni akteri,  prošle su godine stigle vijesti o ponovnom ujedinjenju i reaktivaciji grupe. Slijedio je novi koncertni dokument i više. Najava novog studijskog albuma. Tako nije čudilo da je glavnina festivala  u osam navečer žarko dočekala Rose Tattoo na pozornici.  Svakako nisu iiznevjerili. Set listu činili su uglavnom trenuci prvih triju albuma s naglaskom na prvijencu »Rose Tattoo« (1977) i trećem, to jest »Scarred For Life«  (1982). Zanimljivo je da je pritom ispao materijal s albuma »Southern Stars« (1984). U ekipi je glavnu gitaru preuzeo iskusni Dai Prichard, koji svira u  grupi od 2007. nadalje, njegov slide izvlačio je pravo milozvučno jecanje gitare dok se umjetnički šetao amo-tamo po vratu gitare i dodavao zvuku grupe onaj prepoznatljivi zaštitni sjaj. Preostala tri graditelja ekipe pridružila su se Angryju tek ove godine  i to basist Mark Evans, bubnjar John Watson i gitarist Bob Spencer. Angry i dalje ruši svojim poznatim vokalom i samom scenskom pojavom. Možda je grupa mogla biti glasnije ugođena. To je jedina primjedba. Zvuk dakle. Inače, jedna za drugom: Out of this Place, Assault & Battery, Tramp, Who’s Got the Cash, Juice on the Loose, Rock ‘n’ Roll Outlaw, The Butcher and Fast Eddy, One of the Boys, Bad Boy for Love, Rock ‘n’ Roll is King, Branded, Scarred for Life, We Can’t Be Beaten, Black Eyed Bruiser (album »Blood Brothers«, 2007) i zaključna Nice Boy. Rose Tattoo dakle opet jašu.  

Rose Tattoo su upravo završavali kad su na dvoransku pozornicu stupili izvrsni španjolski thrash metal revitalisti Angelus Apatrida, koji su prošlog prosinca u društvu Vector nastupili i u ljubljanskom Orto baru.  I na ovom koncertu u Balingenu kvartet u sastavu Guillermo Izquierdo (vokal, gitara) David G. Alvarez (gitara), Jose Izquierdo  (bas gitara) i Victor Valera (bubnjevi) predstavljao je ukupno peti i posljednji studijski album naslovljen »Hidden Evolution« (2015), pri čemu nije previdio ni stariju eru djelovanja. Tako su se između ostalog redale Immortal, Violent Dawn, Vomitive, Of Men and Tyrants , End Man, Give’Em War, Serpents On Parade te You Are Next. Angelus Apatrida izvrsna su grupa. Iznimno naoštrena i izbrušena, a sve zapravo postiže Guillermo sam. Izvrstan je solist i nevjerojatno prodoran i karizmatičan vokalist. Kovrčavi vokalist i gitarist povremeno nevjerojatno približi svoju vokalnu boju legendarnom Daveu Mustaineu, iako inače pjeva pretežno svojom bojom i pristupom. Od svih nastupajućih u kinetici su ih na pozornici vjerojatno na cijelom festivalu nadmašili samo  belgijski »ludaci« Evil Invaders sljedećeg dana, a inače su Angelus Apatrida grupa koja je sablažnjivo napadna i ne štedi energiju ni tešku artiljeriju kojom puca sa svih položaja na svoju publiku. Nemilosrdno. Uigranost, izniman potencijal, nevjerojatna prodornost i izvedbena uvjerljivost koja slušatelju ne da disati ni na tren. Izniman nastup grupe nažalost smo morali prekinuti zbog činjenice da se velika pozornica pripremala za headlinerski nastup bivšeg pjevača sastava Mötley Crüe Vincea Neila sa svojom pratećom grupom.

Dakle, glavni događaj programa drugog dana festivala bio je headlinerski nastup Vincea Neila sa svojom pratećom grupom. Tik prije početka nastupa mogao se ugledati Jeff Blando, gitarist sastava Slaughter, kako korigira zvuk na pozornici. U stilu glavnog scenskog menadžera i tonskog tehničara. Što to znači? »Blando«, Dana Strum i Zoltan Chaney zapravo su Slaughter i nastupili su već dan prije kao Slaighter, a dan kasnije i u ulozi prateće grupe Vincea Neila.  No »Blando« i Strum već dulje čine prateću jezgru Neilove ekipe, pa to nije bilo ni iznenađenje. Koncert pak nije trajao ni sat. Zajedno s bisom Vince Neil je nabacao deset skladbi, pri čemu je usred nastupa nestao u backstageu, a ulogu glavnog pjevača na tom je mjestu preuzeo Jeff Blando te petnaest minuta davio publiku otrcanim prebiranjem obrada uočljivijih trenutaka ere rocka: Whole Lotta Love, Heaven And Hell te Stairway To Heaven (samo je još Smoke On The Water falio). Dakle. Poznato je da je Neil teatralan lik. O tome nema sumnje. Bio je Motley Crue, a to ne može biti svatko. Karizmatičan je, prekaljeni nastupač i zna stvoriti teatar. No ovaj put njegov »dječački punk rock« vokal jednostavno nije mogao utažiti sve one koji su dojurili pred pozornicu uživati u standardima Motley Crue. Vince je s ekipom odsvirao: Dr. Feelogood Piece of your Action, Looks That Kill, Home Sweet Home, Shout At The Devil, Kickstart My Heart, Girls, Girls Girls, Wild Side i u bisu Live Wire. Bez obzira na to što su se Chaney, Strum i »Blando« konkretno natezali i iscijedili iz sebe maksimum, sve je to bilo premalo. Jednostavno. Koncert je trebao trajati najmanje sat i pol. Zato je ovaj nastup donio gorko razočaranje ne samo drugog dana festivala, već kar cijelog festivala. U vezi s tim pogromom službeni je organizator u danima nakon festivala dao i službeno opravdanje i obrazloženje, tobože da se radilo o nesporazumu između menadžmenta grupe i organizatora. Vrag će ga znati. Ovakvu prevaru zaista ne zaslužuje nitko, a najmanje renome i veličina festivala kova Bang Your Head. Zato nisu čudile izjave nakon koncerta zahtjevne njemačke publike da Vince Neil ne mora više dolaziti u Balingen. Njemačka glazbena srenja je kritična i ta je kritičnost definitivno mjerodavna. A zašto tako? Zato što može. Jednostavno, Vince Neil si to može priuštiti. Nije svatko bio u Mötley Crüe. Koncert koji u tren oka zaboraviš. Vinko (G.) Nil.

No, kako ni osobno nikad nisam važio za posebnog ljubitelja Motley Crue, pa ni Vincea Neila, od koncerta nisam gajio visoka očekivanja, tako da mi to što se dogodilo nije bilo nikakvo posebno iznenađenje. Srećom sam odmah čim je Neil prvi put napustio pozornicu i čim je prateća ekipa publiku u Balingenu osudila na slušanje obrada, skrenuo u dvoranu na koncert sjajnih Angelus Apatrida, kojima sam s velikim užitkom slušao do kraja koncerta.

Za veliko finale drugog dana pobrinuli su se još Entombed A.D. ,do 2014. Entombed, a potom Entombed A.D., što znači da su na sceni odsad dvije Entombed postave. Entombed A.D. su dakle ona frakcija u kojoj pjeva karizmatični i uvijek zabavni Lars Göran Petrov, koji je svoj glas dao većini studijskih albuma sastava Entombed. Entombed A.D. su inače u posljednje tri godine pod tim imenom nanizali dva nova studijska albuma s kojih smo čuli tri skladbe, i to Midas In Reverse, Dead Down (obje s albuma »Dead Down«) te Second To None (album »Back to the Front«, 2014), no glavninu set liste činile su pjesme koje je Petrov pjevao još pod imenom Entombed. To znači da su ljubitelji ovog kultnog death’ n’ roll benda definitivno došli na svoje. Ne samo zbog repertoara, nego i zbog reinterpretacije istog. Grupa je potvrdila ono što smo uživali prošle godine i kod nas, kad je dvaput nastupila i u Sloveniji (zadnji put u studenom 2016. zajedno s Voivod). Pred kraj je Petrov malo popustio, jer su ga scenski reflektori, više nego vidljivo, izmorili, no lavljim je prkosom nastavio dalje, sve do kraja nastupa, Bend je nanizao sljedeće klasike Entombed: Stranger Aeons, Eyemaster, Living Dead, Out of Hand, Chaos Breed, Revel in Flesh, Wolverine Blues i Left Hand Path. Suvereno i uvjerljivo. Publika željna »ekstrema« bila je utažena. Drugi dan festivala je tako nastupom Entombed A.D. napokon dočekao rođenje u novi, to jest treći i zadnji dan ovogodišnjeg izdanja festivala Bang Your Head.

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik


Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići