Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 27.07.2017
U četvrtak nas je napokon probudilo sunce, zahlađenje uz Soču nakon kiše i blata sjelo je baš fino, a srećom je program velike pozornice toga dana bio dosta oskudan pa je bilo još ugodnije zadržavati se pod krošnjama stabala uz drugu pozornicu, koja je u četvrtak ponudila daleko bolji program. A još su i Architects u zadnji čas (opet) otkazali svoj nastup u Sloveniji. Bu!
Četvrtkovu veliku pozornicu otvorili su francuski death/doom metalci Nemost, kojima treba čestitati na sigurnom i samouvjerenom nastupu u žarkoj poslijepodnevnoj vrućini, ali to je nažalost i sve, jer su svojom dosadnom, ni po čemu uzbudljivom i čudnom mješavinom žanrova brzo počeli dosađivati.
Da ne bi bilo preveć dosadno, na drugoj su pozornici pobrinuli se još jedni španjolski thrasheri, koji su već stari znanci naših pozornica. Angelus Apatrida su u Ljubljani već nekoliko puta uvjerili, a i ovaj su put bili posve u redu. Takvu ludnicu kao kolege Crisix nisu uspjeli stvoriti, ali su ipak uspješno utažili thrasherske apetite. Bez nekih velikih iskoraka, ali vrat se dalo pošteno raščešljati, a Angelus Apatrida su bez većih poteškoća pobrinuli se za tjelovježbu publike pod pozornicom.
Na velikoj su pozornici nastavili kanadski heavy metalci Kobra and the Lotus, koji su barem na papiru obećavali više, pogotovo ako se povuku paralele sa srodnim kanadskim bendovima koje vodi pjevačica, poput primjerice Unleash the Archers. No nažalost, Kobra and the Lotus daleko su od spomenutih jer su ponudili dosadan i predvidljiv heavy/power metal koji ne bi pomirisali ni najveći fanovi žanra da u prvom planu ne stoji seksepilna pjevačica Kobra Paige. Kobra je definitivno u središtu pažnje, a sve ostalo ostaje u pozadini i moglo bi se odmoriti barem oči, da Kobra vokalno nije zvučala kao Shakira ili Katy Perry ili što god danas sluša MTV-jevska mladež. Kobra je, naravno, oduševila muški dio publike, koji je požudnim očima pratio svaki njezin pokret.
Zbog ne baš uzbudljivog programa Lemmy pozornice ja sam se do kasno navečer zato usidrio ispred druge pozornice i zapravo imao što vidjeti i čuti. Rectal Smegma bili su još jedni češki grinderi koji su, slično kao Gutalax, rekli malo, a ponudili puno nerazumljivog kruljenja i vrištanja. Dakle, ništa neočekivano, ali je smetalo što vokalist Yannic cijelo vrijeme koristi efekte i tako »vara« pri prebacivanju iz ultra dubokog kruljenja u visoko, rezak vrisak. Publika je pod pozornicu naravno opet stigla opremljena toaletnim potrepštinama, a Yannic je već prvu pjesmu skinuo majicu i po pozornici skakao u bijelim atletskim gaćicama i prije izgleda kao zaštitar u urbanom klubu u glavnom gradu nego kao vokalist grind benda.
Aversions Crown iz daleke Australije bili su skrojeni prije svega za ljubitelje modernijih zvukova s jakim primjesama deathcorea. Iako mi to nije baš šalica čaja, Australci uopće nisu bili loši, nisu pretjerivali s izvedenim breakdownima, ponudili su nekoliko ušima vrlo ugodnih melodija, iznenadili odličnim odsviranim dijelovima i oduševili tehnički besprijekornom uigranošću. Pred kraj mi je sve skupa pomalo dosadilo, ali ipak su Aversions Crown ponudili puno više od očekivanog.
Zato su u potpunosti opravdali velika očekivanja novopečeni švedski death metalci Lik, koji na respektabilan i vjerodostojan način bude besmrtno nasljeđe old-school švedskog death metala. Lik čine prekaljeni mačkovi švedske scene Christofer Barkensjö (bubnjevi; Witchery, ex-Kaamos, ex-The Resistence, ex-Repugnant), Niklas Sandin (gitara; Katatonia) i Tomas Åkvik (vokal, gitara; Bloodbath (live)), a basist Johan Risberg je mekušac koji ne zna je li ili nije punopravni član benda. Šveđani su preklani izdali vrhunski prvijenac Mass Funeral Evocation, koji je u sjećanje dozvao legendarne Dismember, a Lik upisao među najperspektivnije nove death metal bendove. Dečki su u slabih sat vremena gotovo u cijelosti odsvirali Mass Funeral Evocation i dodali još pjesmu sa splita s Uncanny, Only Death Is Left Alive, te oduševili izvrsnom formom i pravom energijom staroškolskog death metala. HM-2 gitare brujale su kao roj stršljenova, Tomasov growl Lik je skrojen po mjeri, jer je taman dovoljno bolestan i izopačen da uvjerljivo odrecitira odlične tekstove koje zbog razgovijetnosti growla bez poteškoća razumiješ. Da o uvjerljivosti Lik ne govori samo fanboy u meni svjedoči i to što se, usprkos nepoznatosti imena, pod pozornicom skupljalo sve više ljudi. Nemoguće je i poreći da pjesme poput Necromancer, odvratnog Death Orgasmic, s maidenovskim melodijama začinjenog epa o Prvom svjetskom ratu Le Morte Homme i Skin Necrosis, pjesme s najboljim stihom u death metalu (»Ugh, there goes my thumb!«) u uši ne udaraju poput tsunamija. Vrhunski, čekamo punopravnu europsku turneju benda po izlasku drugog studijskog albuma, koji već nastaje!
(English version: The high expectations were completely met by the newly formed swedish death metallers Lik. The band invokes a respectful and credible nod to the immortal legacy of old school swedish death metal. Lik is formed by veterans of the swedish metal scene Christofer Barkensjö (drums; Witchery, ex-Kaamos, ex-The Resistence, ex-Repugnant), Niklas Sandin (guitars; Katatonia) and Tomas Åkvik (vocals, guitars; Bloodbath (live)), whereas bassist Johan Risberg is still kind of soft on the inside and can’t decide if he wants to be a fulltime member of a death metal band. The Swedes released their debut album Mass Funeral Evocation a year and a half ago. On it they call forth the memory of legendary Dismember and it managed to establish Lik as one of the most promising new death metal bands. The lads played most of Mass Funeral Evocation, added Only Death Is Left Alive from their split with Uncanny and totally amazed with excellent form and pure, raw old school death metal energy. HM-2 guitars buzzed like a swarm of angry giant hornets and it turned out that, also live, Tomas’ growl fits the music perfectly. His voice is a as convincing as a voice of sick, depraved, twisted man and he manages to brilliantly recite some excellent lyrics that are actually audible because of his harsh, yet clear growl. That more and more people were gathering under the stage and enthusiastically cheering on, despite the name Lik being relatively unknown on Slovenian ground, is enough proof that the high praise in not only the fanboy in me speaking. It’s undeniable that the sheer force of killer songs like Necromancer, gory Death Orgasmic, epic Le Morte Homme about the western front of the Great war (including some tasty maiden-like soloing) and Skin Necrosis with one the best verses in death metal (“Ugh, there goes my thumb!”) hits your ear cannals like a tsunami. Superior! We’re eagerly awaiting a fullblown European tour when the new album, which is in the making, is released.)
I sljedeće nastupajuće, NWOBHM veterane Raven, dočekali smo otvorenih ruku, jer svaki put pripreme vraški energičan nastup »atlethic rocka«, kako ga sami zovu. Okosnicu Raven još od osnutka davne 1974. čine braća John i Mark Gallagher, uz njih od kasnih osamdesetih još i bubnjar Joe Hasselvander, koji se još oporavlja od srčanog udara, pa je na njegovo mjesto (privremeno) stupio Dave Chedrick (Kill Ritual). No ni to luda braća Gallagher nije zaustavilo, jer im je pozornica bila puna od trenutka kad su stupili na nju. Iako su u trbušnom dijelu poprilično barokni, to ih nije spriječilo da cijelo vrijeme ne šprintaju amo-tamo, skaču i telovježbaju vratovima. U slabih sat vremena njihov se ultrabrzi i neuglađeni heavy metal nije zaustavio ni na sekundu, a publiku su osvojili svojom simpatičnošću i hitićem On And On.
Abbath a.k.a. Olve Eikemo za svoj drugi abonman na Metaldays 2017 skinuo je masku i sve ostale dodatke i vratio se svojim korijenima. Već dvadeset godina Abbath naime usporedno s Immortal (prije) i Abbath (sada) vozi vjerojatno najbolji tribute to Motörhead bend na svijetu. U Bömbers Abbath naravno nastupa u ulozi Lemmyja, Tore Bratseth (Old Funeral, The Batallion) prihvatio se gitare, a za bubnjeve je sjeo Pez (Punishment Park). Trio je pobrinuo se za izvanrednu izvedbu Motörhead klasika i pjesama koje ni sam original nije svirao dugi niz godina. Kod Bömbers je funkcioniralo baš sve! Glasnoća na 11, rušilačka moć Rickenbacker basa, Abbathov vokal koji je bio identičan Lemmyjevu, šilterica, zavrnuti rukavi, tetovaža Snaggletootha na nadlaktici i naravno obavezna cigareta. Nevjerojatno! Ako si Bömbers gledao malo izdaleka, morao si se uštipnuti da bi se uvjerio da ne sanjaš pravi Mötorhead. Nastup Bömbers imao je zato samo jednu manu. Da nisu nastupili na pozornici nazvanoj Lemmy.
Za zaključak četvrtkova na velikoj pozornici pobrinuli su se švedski mogući Opeth, koji srećom nisu previše zamarali dosadom za umirovljenike s posljednja dva albuma (za ovo ću dobiti po glavi od Petra i Primoža, op.a.) i ponudili su čak i nešto starijeg death metal šuša (Ghost of Perdition, Demon of the Fall, Deliverance). Sve lijepo i krasno, ali opet su je zeznule tehničke poteškoće, kojih su se Opeth ovaj put lati pomalo ljevicom, jer je s glavne pozornice bilo gotovo pola sata čiste tišine, odnosno samo nešto Åkerfeldtova duhovičenja i Åkessonova bezveznog soliranja. Tehničke su poteškoće nakon toga ipak otklonili, ali dotad je energija već popustila, a gledalište je napustio već priličan broj posjetitelja. Pa neki drugi put, Opeth.
Četvrtak su pred lijepo napunjenim gledalištem druge pozornice zaključili islandski post metal kauboji Solstafir, ali mi njihova glazbena vizija, koja je inače izvedena odlično, nikako ne leži pa sam se radije odlučio za »night cap« na plaži.
Klemen Udovč (foto): Kobra and the Lotus, Blues Pills
Galerija slika
