Lokacija: Messegelände / Balingen / Njemačka
Datum: petak, 15.07.2011
E pa, došao je na red drugi dan BYH!!! 2011 festivala. Samo ću natuknuti da smo noću smrzavali u šatorima jer je temperatura dosegnula svega 6° C iznad nule.
IVANHOE:
Drugi dan ovogodišnjeg Bang Your Head!!! festivala napokon je zamirisao i na prog metal! Za to su se pobrinuli Nijemci Ivanhoe iz Bietigheima. Iako im ime zvuči manje poznato, Ivanhoe postoje od 1986. godine. Do izdavanja prvijenca put je bio dug, a on je ugledao svjetlo dana tek 1992. Riječ je o grupi koja je svojom pojavom na sceni, slično kao Vanden Plas u tim godinama, predstavljala odgovor na Dream Theater bum s onu stranu Atlantika. Posljednji studijski album, ujedno peti po redu, zove se Lifeline i izašao je prije tri godine. Momke je dočekalo sunce, a pod pozornicom se okupilo znatno više ljudi nego dan prije, kad su festival u oblačnom vremenu otvorili domaći Balingenci Human Zoo. Ivanhoe su iskusni glazbenici, pa se nipošto ne treba sumnjati da grupa, koju u novoj eri oličava dobrano promiješana postava, nije u stanju ponuditi ugođen i interpretativno dotjeran koncert. Problem je samo u tome što momci nisu navikli na velike pozornice. Tome pridonosi i nesretna činjenica da tavore u opskurnoj poziciji iz koje se ne uspijevaju probiti na širu europsku turneju i približiti svoju glazbu širem krugu slušatelja. Na pozornici su djelovali vrlo nespretno, statično, u tom pogledu posve plaho. Ali kako Ivanhoe skupljaju pobjedničke bodove ponajprije složenim i visoko usklađenim instrumentiranjem kojim zapovijeda melodičan, čist i snažan vokal, tom atributu svakako dajemo apsolutnu prednost. U tom su smislu Ivanhoe izuzetno korektno i superiorno odradili svoj repertoar, počevši s uvodnom Lifeline, odličnom višeslojno razigranom baladom Angels Holocaust i arabeskama opremljenom Cheops, dakle sve tri s posljednjeg studijskog albuma. Grupa je iznenadila s Deeper Ground uzetom s prvijenca “Visions And Reality”. Ukratko, za sladokusce i one koji nisu zaboravili slavne dane uspona prog metala u devedesetima, nastup Ivanhoea bio je iznimno zahvalan događaj ovogodišnjeg BYH!!! festivala.
METAL INQUISITOR
Drugi po redu u bitku s ranim jutrom upustili su se Metal Inquisitor, heavy metal sastav iz središnjeg dijela Njemačke. Od 1998., kad su počeli djelovati, izdali su tri stilski malo različita albuma, posljednji, “Unconditional Absolution”, krajem prošle godine. Početni epski heavy metal s elementima speeda i power metala posljednjim je studijskim uratkom ustupio mjesto čišćim power metal frazama. Metal Inqusitor su napali pozornicu bez trunke sramežljivosti i brzo pokazali da su predani vjeri u heavy metal. Brz tempo i kitarsko drotanje mjestimice su podsjetili na speed metal praoce poput Excitera ili nešto sofisticiranije Manilla Road, a druge, klišejske linije na power metal veterane Grave Digger. Metal Inquisitor su na pozornici djelovali pomalo zbunjeno i izgubljeno, za što je vjerojatno kriva treme. Žareće isprepletene kitarske linije, trzanje preko rifova i dašak mračne atmosfere glavni su atributi njemačkog sastava, koji je pod pozornicom okupio ljubitelje tradicionalnog heavy metal naslijeđa. Solidna jutarnja zabava koja zbog klišejske zakopanosti teško može iznenaditi superlativima.
ASTRAL DOORS:
Grupe se vjerojatno sjećate svi vi koji ste posjetili koncert Blind Guardian u Ljubljani u listopadu 2006. Tada su Astral Doors nastupili kao predgrupa i predstavljali svoj treći studijski album “Astralism”. No u vremenu otkako smo se zadnji put vidjeli, poduzetni Šveđani nanizali su još dva studijska albuma, posljednji, naslovljen “Requiem Of Time”, prošle godine. Švedske metalce svakako prati predznak velike kvalitete. Imaju samo jednu ljepotnu manu. Podsjećaju malo previše na Black Sabbath iz njihove kasne romantične ere, koju uz izdanja oba albuma s Diom na vokalu dodatno produbljuje karakter albuma koji su slijedili u razdoblju s Tonyjem Martinom u postavi. Pored masivnih i teško valjajućih rifova, upletenih u uglavnom topovsko udaranje srednje nabrijanih zvonkih ritmova, takvom dojmu lavovski dio pridonosi pjevač Nils Patrik Johansson. Odličan pjevač, samo što je na trenutke već doslovno groteskno previše nalik po načinu gestikuliranja, slijedu odabranih stihova u skladbama i naravno po načinu pjevanja čas Martinu, čas opet Diju. Uz malo isključivanja misli, Astral Doors bi ovaj put vrlo lako mogao zamijeniti za tribute bend Black Sabbatha iz Dio ere. A gdje je blizu Dio, tu je i Jorn Lande, ako smijem biti malo zlobnik. No Nils je zato prvi na festivalu do tog trenutka upotrijebio “catwalk”. Sastav je izrastao u samouvjereno, kompaktno i izklesano scensko tijelo koje odlično koncertira. Tu je zarazna Cold War Survivor, pa s albuma “New Revelation” jednako odlična, u refrenu power metalski zamišljena naslovna skladba, mračna Slay The Dragon, rušilačka himnična koračnica Testament of Rock s novog albuma i naravno za sve ljubitelje patuljaka, besmrtnih heroja i sijeckanja glava zmajevima Power And Glory.
TYGERS OF PAN TANG:
Želite nešto staro? Pionirskih razmjera? Staklenu zvijer koja je dokrevetala iz vremena kad stvaranje glazbe još nije bilo tako užasno komercijalno opterećeno kao danas? Pravovjerni i čistokrvni predstavnici pokreta N.W.O.B.H.M.-a, nakon 2000. ponovno oživljeni u manje-više stalnoj postavi, s Robbom Weirom kao jedinim originalnim članom. Bez sumnje jedna od atrakcija drugog dana ovogodišnjeg Bang Your Head!!! festivala. Nisu Iron Maiden, nisu Diamond Head, ali su Tygers Of Pan Tang! Sastav je “navalio” na pozornicu kako i dolikuje. S prvom skladbom studijskog prvijenca “Wild Cat” iz 1980., nazvanom Euthanasia. Pod pozornicom lijepo popunjeno, Nijemci svakako nisu zaboravili na elementarne zvukove koji su kroje lice prvog vala metala na planetu i svojom pojavom ga sudbonosno popularizirali. Odmah nakon Euthanasie slijede dva uzastopna “Spellbound” krošea, Take It i Tyger Bay, a potom su momci izveli i novije Hot Blooded, koje je prenijelo i zadržalo sve tipične karakteristike klasičnih Tygers Of Pan Tang. Slijedi razdragani uvod koji je publiku nekoliko puta visoko i čvrsto podigao u zrak, a potom se Weir postavi rame uz rame s Deanom Robertsonom i gospoda složno izvuku vodeću kitarsku frazu zarazne “Spellbound” klasike Gangland. Odlično stupnjevanje atmosfere od skladbe do skladbe. Nije teško ako u džepu imaš albume koji se kite oznakom klasika, a pod pozornicom te prati auditorij vjeran tradiciji i elementarnoj izvornosti. Momci su iznenadili i uključivanjem natprosječno dobre Rock And Roll Man, izostavljene skladbe prvijenca “Wild Cat”, koja je svoje mjesto našla na koncertnom albumu “Live In Notthingam” iz 1981. Taman kad sam se počeo pitati gdje su, za vraga, skladbe s “Crazy Nights”, Tygersi udare na van još i s Raised On Rock. Jacopo Meille je vokalist koji zadovoljava kriterije Johna Deverilla, a Robertson kitarist koji uspješno zamjenjuje Johna Sykesa. Jacopo najavi posljednju skladbu dana, narod posljednji put zbije redove pod pozornicom i u glavama se Ballingenu “ludo odveze” kad sijevne Hellbound rif. Tygers Of Pan Tang namjeravaju iduće godine izdati novi studijski album. Kad krenu na turneju, vidjet ćemo se s njima ponovno. I to pri prvoj najmanjoj prilici. Sastav je nastup na Bang Your Head!!! festivalu shvatio smrtno ozbiljno, pa se na stolu sa službenim suvenirima mogla kupiti čak i spomen-majica Tygers Of Pan Tang koja obilježava samo njihov nastup na tamošnjem festivalu.
D-A-D:
Još jedna legendarna grupa, ovaj put danskog podrijetla, koja se dugo godina provokativno, ali atraktivno zvala Disneyland After Dark, morala je to ime promijeniti nakon ozbiljne prijetnje tužbom filmske tvrtke. Otud D-A-D. Momci su na pozornici ovog dana festivala bili apsolutni glazbeni slatkiš. Posebna mješavina hard rocka melodične zaraznosti i punk arogancije, koju sami rado nazivaju “kravljim punkom”, ne skriva začin glam kićenja. Glazbeni sadržaj niže šaroliku mješavinu raspoloženja koja obuhvaćaju melankoliju, šaljivo ismijavanje samih sebe, s karakterom pravih desperadosa Divljeg zapada. Lucidne šeme koje oličava pojava kvarteta predvođenog braćom Binzer i otkačenim basistom Stigom Pedersenom, s tek E i A žicom na bas gitari od pleksiglasa, majstori su zabavnih parkova kakav je prostrana pozornica Bang Your Head festivala. Do tog trenutka daleko najviše energije koju je grupa oslobodila! Samo kvartet, a vladaju prostorom! O tome nema sumnje. Neprestano okretno kretanje članova grupe, koji su se doslovno natjecali tko će dulje držati prednju poziciju na catwalku, raspaljivalo je publiku punom parom kroz cijelu minutažu. Nestašna Evil Twin, u kojoj Jesper ostavi sviranje gitare i na njemačkom upozori auditorij: “Mein bruder spielt gitare!”, odmah za njom Bad Craziness u kojoj Jesper provokativno pipa žilu na desnici, a potom novija, strogo navijena štreberska Beautiful Together.
Nevjerojatno je kako skromni kvartet pokrije golem zvučni prostor i iskoristi svu prostranost pozornice. Tome pridonose izuzetno iskustvo i prijeđeni kilometri. Odlično raspoložena grupa doista je razigravala publiku od početka do kraja, a u tome je mnogo pomogla i uporaba njemačkog jezika pjevača Jespera. Doduše, polomljena njemaččina, ali po korisnosti bolje to nego briljantan engleski. Tu su i Monster Philosophy, pa Scare Yourself i Girl Nation, zatim obavezna i očekivana Sleeping My Day Away, u kojoj se Jesper nije mogao načuditi kako mnoštvo vlada skladbom. Na kraju još Everything Glows, pa posljednja It’s After Dark i eksplozivnog nastupa je u tren oka bilo gotovo. Pedeset minuta? Kao da ih nije bilo. A sunce je već malo prešlo zenit.
HARDCORE SUPERSTAR
Nakon Danaca na pozornicu su navalili Šveđani Hardcore Superstar, skandinavski oživljivači sleaze rockerskog izričaja. Na sjeveru Europe danas snažno prisutna inačica hard rocka doživjela je pravi bum uspjehom grupa poput H.E.A.T., Crashdiet ili Fatal Smile, no treba istaknuti da su upravo Hardcore Superstar s korijenima u devedesetima prije nekoliko godina utrli put skandinavskom sleaze rock bumu. Stoga i nije čudno što im je prije mjesec dana pripala čast da nastupe kao nositelji zagrijavajućeg dana Sweden Rock festivala (reportažaovdje), a jasno je bilo da zbog strane publike i ranopopodnevnog termina još jedan tako intenzivan nastup nećemo doživjeti. Ne obazirući se na to, Šveđani su u pripadajućih im 50 minuta superiorno odradili nastup i zadovoljili lijep broj okupljenih pod pozornicom. Prisutnost samo jedne gitare i posljedično jednostavno građene komade Superzvijezde zaigravaju brzozaraznim himničnim refrenima, udarnošću i naravno eksplozivnim nastupaštvom, što u paketu daje pošteno dozu zabave. Glavna figura na pozornici bio je kao i uvijek prepoznatljivo glamerski našminkani frontmen Joakim Berg, motor grupe i karika koja je pouzdano vukla kotačiće švedske mašinerije prema kraju nastupa. Superzvijezde su prošetale kroz svoju diskografiju, s izrazitim naglaskom na još uvijek aktualni album “Split Your Lip”, koji su predstavile skladbe Moonshine, Sadistic Girl i Last Call For Alcohol, dok su zbog kratke raspoložive minutaže iz nastupa izbacile akustičnu verziju komada Run To Your Mama. Sviđajući nastup redovitih gostiju Bang Your Heada!!! – očekivano bez izvanzemaljskih vrhunaca.
PSYCHOTIC WALTZ
Nakon završene europske klupske turneje “Power of Metal” s Nevermore i Symphony X, ponovno aktivni kultni američki progresivci Psychotic Waltz vratili su se na pozornice upravo nastupom u Balingenu. Nakon što su u ožujku nastupom u Ljubljani podijelili prisutne u dva tabora i još neko vrijeme bili meta polemika, i ovogodišnjim festivalskim nastupom mogli bi povući nekoliko paralela. Duga odsutnost s glazbene karte učinila je svoje, jer pod pozornicom nije bilo prevelike gužve, dakle vrlo slično kao u ožujku u Cvetličarni. Filozofija kvinteta teži stopostotnom posvećivanju glazbi i njezinoj scenskoj interpretaciji, zato im treba oprostiti potpuno nedotjeran imidž, koji ipak nije otišao tako daleko kao u ožujku, kad su gitarist Dan Rock i vokalist Buddy Lackey nastupili odjeveni gotovo u vreće za krumpir. Nešto manje od sat vremena dug nastup otvorili su skladbom Mosquito i počeli jedinstveno putovanje po malo poznatim glazbenim dimenzijama i prepoznatljivoj psihodeliji. Komadi Locust, Northern Lights i Haze One slijevali su se jedan u drugi i samo su međunagovori pazili da mi, hipnotizirani slušatelji, nehotice ne popadamo u melankolične snove. Spori psihodelični komadi bili su gradivni elementi misterioznog ugođaja nad Balingenom, a samo su Lackeyjevi vokalni izleti u nebo bili dokaz da su Psychotic Waltz, a s njima i raja na prizorištu, još uvijek prizemljeni. Nježni dodiri akustike miješali su se s prijetećim zvukom bas gitare, promjenjivim tempom, povremenim napadom obiju gitara pa čak i “Jethro Tullovskim” momentom u komadu I Remember, koji je Lackey otvorio umetkom flaute. Tečna izvedba, samosvojna interpretacija odsviranog i opuštenost bili su dokaz da izvornu petorku veže međusobna kemija i da nas možda… tko zna, u budućnosti mogu iznenaditi još kojim studijskim albumom. Nastup s korjenito promijenjenom set listom (vrlo pohvalan potez!) Amerikanci su zaključili skladbom Halo of Thorns i sa svih aspekata potpuno zadovoljili apetite rijetkih gorljivih pristaša pod pozornicom.
JEFF SCOTT SOTO:
U pet popodne na pozornicu je sa svojim sastavom stupio Jeff Scott Soto. Prema dogovoru s Pretty Maids, grupe su zamijenile termine obaju nastupa, tako da su Pretty Maids nastupili u dvorani u tri četvrt do devet. Jeff Scott Soto nije imao baš najbolji dan na festivalu. Tijekom uvodne 21st Century najprije mu je crknuo mikrofon, pa je “otjerao” desnog gitarista da pravi društvo lijevom gitaristu u pratećim vokalima, a sam je stao na ispražnjeno mjesto s lijeve strane i skladba je napokon dobila vodeći vokal. Prošlo je poprilično minuta dok Jeffu nisu donijeli “rezervni” bežični mikrofon, tako da je ostatak prve Talisman skladbe Blissful Garden ipak protekao u standardnoj maniri. Upravo je ta skladba prva pokazala glazbeni karakter i “školu” iz koje dolazi Jeff SCot Sott, kojeg su nekoć nadahnjivali majstori vokalne akrobatike od Freddyja Mercuryja (Queen) do Stevea Perryja (Journey). Melodični rock. Harmonije pratećih vokala obojice gitarista i basista odlično uklopljene. No nesretni događaj s početka koncerta pridonio je manjoj opuštenosti, što se osjetilo u Jeffovoj komunikaciji s publikom tijekom nastupa. Ni publika nije pokazivala kako zna veliku zainteresiranost i djelovalo je kao da većina okupljenih prati Sotov nastup samo iz znaka poštovanja i iskazivanja podrške glazbeniku. Nekoliko razdraganih osmijeha Jeff je nacrtao auditoriju nakon što se prihvatio izuzetno domišljate “ljestvice” u kojoj je prošetao slavnim kitarskim frazama izvođača Gotthard, Dio, Y&T, Michael Jackson i Gary Moore. Isto tako je došao hrpa posjetitelja koji poznaju Talisman na svoj račun, kad je Jeff izveo drugu “ljestvicu domaćih”, koju su sačinjavale Break Your Chains, Day By Day, Give Me A Sign, Dangerous, Just Between Us, Mysterious (This Time It’s Serious), a to je začinio još jednim Talisman standardom, izvedenim u cijelosti, i to skladbom I’II Be Waiting. Jeff nije zaboravio ni svoje razdoblje kod “njemačkog Blackmorea” Axla Rudija Pella! Tako su jedna za drugom odjeknule u skraćenim verzijama skladbe Fool Fool In Warrior.
SONATA ARCTICA:
Auditorij se sad dobrano promiješao i znatno više napunio. Na redu je nastup kremenih finskih simfo pop metal patuljaka Sonata Arctica. Sonata Arctica, koja danas uživa nenormalno dobru podršku, osobito među pripadnicima mlađe generacije koji se jedva zapale na riječ metal, zbog toga je postala vrlo razmažena grupa. No u novoj poziciji Sonata Arctica ipak ne odlazi u ekstreme prema okolini, kao što se može zamijetiti kod princeza na zrnu graška – da, upirem prstom u vas, ishlapjeli Helloween! Pa ipak, s pozornice se sve više i više osjeti puhlost i rutina i kod Sonate Arctice. Štoviše. Kvintet se ne potrudi ni toliko da iskoristi prostranu pozornicu. Svi osim pjevača Tonyja stoje gotovo ukopani na mjestu tijekom nastupa. Elias Viljanen najviše postavi nogu na monitor ispred mikrofona i to je to. Srećom je ovaj put dnevna vokalna forma kod Tonyja djelovala bolje, s obzirom na nekoliko prošlih iskustava s koncertima Sonate Arctice 2009., 2010. i u veljači 2011. u Ljubljani, ali ipak. Bez tako bučne i predane podrške djevojčica pod pozornicom, koje su vjerojatno gledale svoj prvi metal (?) koncert u životu, golema bi pozornica potpuno proždrla malu Sonatu. Predvidljiv nastup, čak i bez skladbi s prvijenca, no u tom su se pogledu momci potpuno iskupili uključivanjem skladbi “Silence” Black Sheep, Sing In Silence i Last Drop Falls. Za kraj je sastav prikrio prividnu iscrpljenost poznatom Don’t Say A Word, koja je iz grla publike izvukla poprilično decibela. Ali nema veze. Publika je došla na svoje. Treba imati na umu činjenicu da Sonata Arctica koncertira zapravo neprestano od jeseni 2009., zato momcima što prije treba odmor. Pa makar trajao pet ili šest godina. Grupa na pozornici doista daje dojam istrošenosti i iscrpljenosti.
HELLOWEEN
Kad je popodne polako počelo prelaziti u večer, došlo je vrijeme za Helloweene. Njemačke heavy/power metal legende nastupile su u sklopu aktualne turneje “7 Sinners”, koju smo na njezinu početku mogli gledati i u ljubljanskom Kinu Šiška (reportaža ovdje). Zanimljivo je da unatoč popularnosti na domaćem terenu Helloweeni u Balingenu još nikad nisu nastupili kao nositelji dana – ni ovaj put nisu nastupili “samo” kao zagrijavanje glavnom aktu večeri.
Bundeve su svojom više od sat vremena dugom komičnom showom i zdravom mjerom scenske zafrkancije uspjele omotati okupljenu raju oko prsta i uspješno je zadržati pod pozornicom mješavinom hitića s “Keeper Of The Seven Keys” i novijeg materijala. Sastavni dio njihova nastupa su spoticanja na pozornici, zdravo međusobno zadirkivanje i uopće stalna priključenost na pozitivnu frekvenciju. Pritom na desnoj strani pozornice prevladavaju starci Michael Weikath i Markus Grosskopf, dok je zadaća “zelenca” (iako je član sastava već debelo desetljeće) Saschea Gerstnera i dalje u prvom redu strogo glazbena, a za svaki eventualni kiks nagrađen je ružnim pogledima šefova grupe. Opušteno ozračje na pozornici odmah se prenijelo na slušatelje, koji su (i mi) u prvom redu željeli što više glazbe i što manje brbljanja Andyja Derisa. Frontman je i ovaj put pretjerivao s naklapanjem uokolo i ponavljanjem već ispričanih šala o viskiju i bubnjaru Daniju Löbleu. Nespontan razvoj nastupa bacio je na Bundeve ovaj put veliku crnu mrlju, pa je posljedično bio ograničen i odziv publike, koja nije priznala veličinu sastava na domaćem terenu. Gorak okus u ugodniju nijansu preokrenuli su komadi March Of Time, I’m Alive i Dr. Stein, no predvidljiva setlista, nedoživljenost i već spomenuta razvlačenost ipak su pretvrd orah za pozitivnu ocjenu ponovnog susreta s Bundevama.
PRETTY MAIDS:
Nesretnici su se djelomično preklapali s nastupom Helloween. Nesretnici? Baš i ne. Tko zna kako se zadnjih vremena ponašaju na pozornici Helloween, mirne je duše ovaj put preskočio njihov nastup i radije si priuštio satić nabrijanog, potentnog, klasično zamišljenog hard rocka s obilnom mjerom zaraznih, melodično kompaktnih himničnih napjeva. Povrh svega od grupe koju nemaš priliku baš svaki dan vidjeti na pozornici. Legendarni Danci Pretty Maids. Njemačka publika dobro je bila svjesna te činjenice prezasićenosti Helloweenom, pa je dvorana MesseHalle za vrijeme nastupa Pretty Maids bila potpuno popunjena, s 1500 glava. Jedva sam se probio do foto pita na vrijeme, jer su zaštitari u dvoranu puštali samo manje skupine onih koji čekaju na ulaz, nakon što su stalno vrebali povratne informacije kolega u dvorani i na njezinu izlazu da se u dvorani oslobodi dovoljno mjesta za ulazak novih posjetitelja.
Pretty Maids su razvalili Messehalle. Hala Patina u grupi je zamijenio novi basist Rene Shades, poznat po suradnji u pratećem sastavu White Lion pjevača Mikea Trampa. Sastav je skratio repertoar headlinerske turneje iz studenog 2010. i malo ga promiješao. Izuzetno lijepo osvježenje na repertoaru donijela je Sin-Decade, uz obavezne Back To Back, Rodeo, Love Games te u dodatku Future World i Red Hot And Heavy.
Grupa je odlično raspoložena, Ronnie Atkins doduše pred kraj nije skrivao blagu vokalnu izmorenost, ali za čovjeka tako kremenih godina treba mu svakako progledati kroz prste. Pretty Maids prema publici cijelo vrijeme odašilju onaj osjećaj izuzetne opuštenosti, opće dostupnosti, s razrađenim osjećajem za zabavnu dozu zdravog humora, a naravno ne ide bez fantastičnog Kena Jacksona, majstora učinkovitog popunjavanja prostora samo jednom gitarom. Pretty Maids izveli su jedan od najkompaktnijih koncerata tog dana i u dvorani je doslovno kuhalo od opuštene adrenalinske žurbe publike. Pretty Maids su najavili snimanje DVD-a 01.10.2011., kad će nastupiti u klubu Z7 usred švicarskog Prattelna.
SLAYER
Nekoć najekstremniji bend na ovom planetu, danas žive legende žanra. Thrash metal veterani Slayer nastupili su pred kraj festivala kao nositelji večeri, što je za sve gorljive fanove, uključujući mene, bila dobra vijest, no ipak se njihova prisutnost nije uklopila u cjelokupnu sliku Bang Your Head!!! festivala, na kojem su u prošlosti kao headlineri nastupale grupe poput Twisted Sister, Heaven & Hell, Journey, Blind Guardian, Judas Priest… Nadajmo se da će se organizatori u idućim godinama uspjeti vratiti na tračnice tradicionalnog heavy metala, dugogodišnjeg zaštitnog znaka događaja.
Snimljeni World Painted Blood intro poslužio je kao uvertira kad su Slayer umarširali na pozornicu i intro logično povukli u naslovnu skladbu posljednjeg studijskog albuma. Skladbe s “World Painted Blood” (2009.) još se uvijek duboko zagrizaju u set listu, jer su u nastavku dodali još komade Hate Worldwide i Snuff, dok za, zanimljivo, Beauty Through Order, koji su svirali na prošlogodišnjoj turneji “Big 4”, u repertoaru nije bilo mjesta. Gužva i guranje u prvim redovima bili su neumoljivi, kao što je bio neumoljiv i paklenski tempo četvorke na pozornici. Tom Araya u sredini, desno od njega Kerry King, straga za bubnjevima Dave Lombardo, a s lijeve strane još uvijek Gary Holt. Exodusovac još uvijek zamjenjuje Jeffa Hannemana, koji unatoč prvotnim optimističnim najavama do festivalskog ljeta još nije oporavio do te mjere da bi bio sposoban odsvirati cijeli nastup.
Teško je zamisliti vjerodostojniju zamjenu od Garyja Holta. Čovjek ozbiljna lica i izoštrenog osjećaja za kitarske vragolije izvrsno se uklopio u grupu, dostojno popunio rupu s lijeve strane i u bend čak unio nešto vlastitog karizme. Potonje se osjetilo ponajviše u pouzdanoj izvedbi solaža (Spirit in Black, Angel of Death..), u kojima je zbijajući šalu nadmašivao već poslovično prosječnog Kinga. Scenska igra bila je spontana i s obzirom na godine grupe zadovoljavajuća, iako je jasno da je današnju predstavu Slayera nemoguće uspoređivati s brutalnim koncertima osamdesetih. U obzir treba prije svega uzeti Arayinu statičnost koju mu diktiraju zdravstveni problemi s kralježnicom u posljednjem razdoblju. Vokalno se frontman dobro snašao i popravio formu od prije godinu-dvije, kad su povici u War Ensemble i Angel of Death bili već na granici njegovih mogućnosti. Najkonstantnija i najpouzdanija karika Slayera tako je bubnjar Lombardo, majstor svog zanata, koji je bez greške odvozio tehnički zahtjevan set – Lombardov lik jednostavno nije uzalud visoko cijenjen u metal vodama.
U sat i pol dugom nastupu Slayer su nam jednu za drugom servirali zimzelene klasike iz osamdesetih, iako zbog preskromnog rotiranja izvođenih komada iz turneje u turneju zaslužuju krepku zaušnicu. Odsvirali su Postmortem, fenomenalnu Dead Skin Mask, uvijek prisutnu Mandatory Suicide, a u bisu još najprepoznatljivije trijumfe South of Heaven, zajedno slivene Raining Blood i Black Magic te za savršen završetak pred tradicionalnim vatrometom još Anđela smrti. Zadovoljavajuća predstava thrash metal bogova koja, ruku na srce, zbog konstantnosti turneja redovitom pratitelju njihovih koncerata teško može ponuditi išta novo.
LORDI:
Dvorana MesseHalle bila je već odavno popunjena, prije nego što su Slayer vani na glavnoj pozornici završili svoj nastup. U vrijeme vatrometa, koji označava završetak svakogodišnjeg festivala u Balingenu, pogled na prizorište u dvorani nalikovao je na hrpu leševa. Dvodnevno rajanje ipak je ostavilo posljedice na ljudstvu. Zraka je u dvorani unatoč tome kritično nedostajalo. Kad prestane sijevati i grmjeti vani, to se prenese u unutrašnjost dvorane. Na pozornici su Lordi, i prve četiri skladbe poznate horror showa sluzave folklore zombi lutaka doslovno se obavijaju neprobojnom zavjesom dima kroz koju sijevaju detonacije pirotehničkih efekata. Koncert Lordija zapravo je teatar. Tu nema mjesta za mnogo autentičnosti. Lordi tijekom koncerta koriste hrpu matrica i pozadinskih snimljenih linija. Od pratećih vokala do plejade simfonijskih aranžmana, dodatnih “podritmova”, ponekad čovjek već teško razluči gdje je granica između fasade i autentičnosti.
Neopterećeni tom činjenicom, uživali su bez granica, a to je potvrdilo i samo prizorište događaja te visoko raspoloženje koje nije popuštalo tijekom nastupa Lordija. Redale su se Babez for Breakfast, Dynamite Tonite, My Heaven Is Your Hell, Bite It Like A Bulldog, Rock Police, Call Off the Wedding, Who’s Your Daddy?, Last Kiss Goodbye, Blood Red Sandman, Hate at First Sight, Bringing Back The Balls To Rock, This Is Heavy Metal, Devil Is A Loser, They Only Come Out At Night, Get Heavy te u dodatku Hard Rock Hallelujah i Would You Love A Monsterman?.
Praktički svaku skladbu prati pripadajući kadar u kojem se Mr. Lordi preobrazi u nekoliko različitih nasilnika tijekom koncerta i u kojem se reže, sječe, čak jede prelijepa hrpa ljudskih glava i udova. Ukratko, zabava bez kraja, kao stvorena za sve one koji su te večeri možda patili od nesanice.
U pola jedan odjeknuo je i posljednji ton na ovogodišnjem BYH!!! festivalu! Bez obzira na to što festival ove godine po imenima nazočnih grupa nije bio tako jak kao prijašnjih godina, ponudio je izuzetno šaroliku žanrovsku paletu sastava. Bang your Head!!! ostaje i nakon ovogodišnjeg posjeta jedan od najbolje organiziranih europskih festivala. Po njegovu završetku misli su nam već usmjerene na iduće izdanje festivala, koje je najavljeno za 13.07.2012. i 14.07.2011.!
tekst: Aleš Podbrežnik (Ivanhoe, Astral Doors, Tygers of Pan Tang, D-A-D, Jeff Scott Soto, Sonata Arctica, Pretty Maids, Lordi)
tekst: Urban Bolta (Metal Inquisitor, Hardcore Superstar, Psychotic Waltz, Helloween, Slayer)
fotografije: Aleš Podbrežnik
