Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Klub Gromka, Ljubljana
Datum koncerta: 05.03.2016
Rijetko se dogodi da bend uživo ostavi tako velik, gotovo subliminalan dojam da nakon koncerta jednostavno ne možeš odoljeti nečemu. Ne, ovaj put nije bila riječ o »suicidal« Pepsiju, nego o nečemu primitivnijem. Barbarskom. Nakon nastupa bečke postave Tulsadoom neumorno me gonilo da si ponovno pustim kultno remek-djelo Conan the Barbarian. Ili još bolje, genijalnog Korgoth of Barbaria, koji nažalost nikad nije doživio više od pilota.
No još prije upada austrijske barbarske horde na Gromku je navalila primorska thrash sila Black Reaper. Mladu goričku thrash snagu upoznali smo prošlog listopada u Jedru i već tada je bilo očito da klinci vraški obećavaju. U vremenima kad mladež, ako već sluša metal, gubi vrijeme na Korpiklaani, Sabaton ili Amon Amarth, dečki iz Black Reaper, usprkos svojoj mladosti, okrenuli su se old school thrash metalu najmasnijeg kova. Iako je posjet bio prilično jadan, uz njihove roditelje Black Reaper nas je pratilo još kojih deset, dvadeset ljudi, dečke to nije uplašilo. U svoj set agresivnog i sirovog thrasha bacili su se kao horda barbara na harem djevica i pokazali da su thrash snaga s kojom se još kako treba računati. Uz odličan zvuk, mješavina njemački zvučećeg thrasha (prije svega ranih Kreator) s zahvatima američke škole (ponajprije Slayer, ali i hrskanje Exodus) ispala je još uvjerljivije. Unatoč nekoliko krivih nota, dečki su uvjerili svojom energičnošću i mladenačkom žestinom, a ponajprije treba pohvaliti bubnjarski rad Patrika, koji se ovaj put posve otrgnuo s lanaca, a nisu zaostajali ni vražje brzo soliranje i Rokov uvjerljiv vokal koji laje na Milletov način. Scenska sramežljivost, prisutna ponajviše između pjesama, tijekom njih posve nestaje, a najvažnije je to što Black Reaper igraju isključivo na autorski materijal. Prostora za poboljšanja još ima dosta, no nova pjesma Agent Zero, koja pokazuje velik i očit napredak u skladanju, pokazatelj je da se za budućnost slovenskog thrasha nema čega bojati.
Austrijski metal nekako prati sličan glas kao i talijanski, tj. na trideset bendova tri slušljiva, a od njih jedan dobar. Na sreću nas koji smo u subotu bili u Gromki, bečki Tulsadoom, koji su si ime očito nadjenuli po negativcu iz prvog Conana (kojeg je odlično utjelovio James Earl Jones), spadaju u taj postotak. Da će njihov nastup biti nešto posebno, nisu toliko nagovještavale zastave i lubanje, koliko intro s jednim od najboljih filmskih soundtrackova uopće, Anvil of Crom Basila Poledourisa. Austrijanci su u skladu s pompoznošću na pozornicu umarširali u kostimima, gitaristi u crnim tajicama (među njima je Virgin Penetrator izgledao kao Abbath), bubnjar Doktharr Radiovodnik kao nešto što je pobjeglo iz Jalnovih Bobrov, a vokalist Sototh Dult (izgleda Johna Petruccija) kao svećenik kulta Thulse Doom. Cijelo to kazalište vrijedilo bi nula da Tulsadoom glazbeno nisu ponudili znatno više nego što njihov izgled isprva obećava. Bečani su nekoliko desetaka glava veliku publiku pozdravili brutalnim The Glory of Thulsa Doom, a odličan zvuk opet je pobrinuo da bend dobar sat grmi poput moćnih himni iz hiborijskog doba. Unatoč zafrkanciji koja je mogla ispasti posve »cheesy«, do toga (više-manje) ne dolazi zbog uvjerljive glazbe, jer Tulsadoom pale vrlo kvalitetnu mješavinu thrash i heavy metala, koju povremeno pocrne utjecajima black metala. Nad šarolikom zbirkom rifova i vrlo solidnom ritmičkom podlogom cijelo vrijeme zapovjednički žari Sototh Dult, čiji agresivni i sirovi vokal često oživljavaju visoki krici. Energija i testosteron šprican su s pozornice poput gejzira, a uz pjesme poput Attack the God of the Four Winds, Fuck the God of the Four Winds, Barbarian Beer Attack i Barbarian Bitchfuck mogli smo se samo prežderano nasmijati i čupati s raspoloženim bendom. By Crom!
Galerija slika
