Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pallas
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: year
Trajanje: 71:40
Ocjena: 4.5/5
Škotski Pallas, ‘izgubljeni sinovi’ novog vala prog rocka, odlučili su se 1999. vratiti na scenu s »Beat the Drum«, svojim prvim studijskim albumom nakon 1986., kad je izišao »The Wedge«. Vrijeme za povratak gotovo zaboravljenih, ali kultnih neo prog šampiona, koji su u tom dugom razdoblju doživjeli samo jednu promjenu postave (originalnog bubnjara Colina Frasera, kojeg nije zanimalo ponovno okupljanje, 1998. zamijenio je Derek Froman), bilo je više nego povoljno, jer su u džepu imali novi ugovor s tada još svježom njemačkom izdavačkom kućom Inside Out, koja je podržavala žanrovski srodne glazbenike. Uz to, zanimanje za progresivni rock, osobito s pojavom skandinavskih i američkih revitalista trećeg vala sredinom devedesetih, polako je opet počelo rasti. Pallas su oduvijek imali dosta problema s prijašnjom izdavačkom kućom, divom EMI, koja za razliku od slavnih neoprog vršnjaka Marillion bendu nikako nije uspjela osigurati odgovarajuću promociju i druge uvjete za uspješan studijski rad, pa podatak da je »Beat the Drum« tek njihov treći studijski uradak u gotovo dvadeset godina postojanja uopšte nije neobičan.
Dugogodišnji Pallasov pjevač Alan Reed i tri originalna člana, to jest gitarist Niall Mathewson, basist Graeme Murray i klavijaturist Ronnie Brown, u tom su dugom razdoblju od trinaest godina stvorili mnogo novog materijala, od kojeg su neka od najboljih ostvarenja završila na »Beat the Drum«. Taj album stilski nekako nastavlja od tamo gdje su Pallas stali s albumom »The Wedge«, dakle simfonijski progresivni rock s tvrdorockerskim etosom, snažnom melodijskom komponentom i inteligentnim lirskim porukama. Pallas su oduvijek bili jedan od najtvrđih sastava neo prog pokreta, pa ne iznenađuje da već na samom početku albuma poslužuju pompoznim energetskim katalizatorom naslova »Calls to Arms«, gdje je produkcija sintesajzerskih tekstura na razini nekog AOR banda. To je u ovom slučaju čak i dobro, jer melodijski refren među simfonijskim aranžmanima na taj način postiže još veći efekt i pobrinut će se za iznimno uzdižuću atmosferu. Mathewsonove naoštrene gitarske fraze prava su paša za uši, a Pallas zvučnom kolažu daju obilnu dozu epske potentnosti.
Naslovna skladba, koja je do sada već postala jedna od Pallasovih klasika, ima nešto složeniju strukturu u usporedbi s uvodnom kompozicijom. Nježan uvod s krhkim klavirskim aranžmanima i gotovo šaptajućim Reedovim vokalom ne traje dugo, jer slijedi udaran i vrlo domišljat prijelaz u razgranatu sekciju s bogatim simfonijskim zavjesama. Drama raste iz sekunde u sekundu i doživljava klimaks u epskom, višeglasnom refrenu, dok moćne gitarsko-klavijaturske harmonije osiguravaju visoku artističku komponentu. »Hide & Seek« sljedeći je dokaz da Pallas u 13 godina nisu izgubili osjećaj za stvaranje pompoznih i udarnih aranžmana s antemičnim refrenom, nad kojima marljivo zapovijeda Reedov specifični vokal, koji uvijek uspješno pobrine za nepredvidivu dramu.
»Insomniac«, gdje vladaju elektronski kompresirani efekti sintesajzerskih tekstura, a Reed na trenutak koristi i vokoder, na ‘prvo uho’ djeluje kao prilično neobičan eksperiment, ali se u nastavku pretvara u klasično Pallasovo epsko putovanje; u ovom slučaju po najdubljim meandrima ljudske psihe i snova. Jedna od najzanimljivijih skladbi na »Beat the Drum« nedvojbeno je »All Or Nothing« sa zanimljivom klavijaturskom frazom, koju podupiru moćni bubnjarski prijelazi i razgranate bas linije, dok Reed u navezi s popratnim vokalnim harmonijama na divan način stvara iznimno intenzivnu atmosferu koja nijednog ljubitelja neoprogrocka ne može ostaviti ravnodušnim. Mathewson je oduvijek bio izvrstan gitarist i ovaj put ne manjka prostrane i silovite solaže koja slušatelju s lakoćom ‘otpuhne glavu’, dok se u pozadini instrumentalne sekcije čuju i škotske gajde. I nešto baladnije usmjereni »Spirits« spada među bolje trenutke ovog albuma s obiljem kontemplativnih trenutaka i melankolično raspoloženim Reedovim pjevanjem, dok škotske gajde u pozadini ponovno izražavaju nacionalni ponos jedine škotske (neo)progrockovske skupine koja je uspjela izboriti kultni status.
»Man Of Principle« je u brz tempo postavljen energetski katalizator s moćnim refrenom i domišljatim rasporedom udarnih gitarskih pasaža te izvrsno harmoniziranih sintesajzerskih tekstura. Nakon »Spirits« nekako je očekivano da jedno od središnjih djela na albumu nosi naslov »Ghosts«. U ovom slučaju riječ je o simfonijskom standardu epskih razmjera s hrpom melodramatičnih sekcija, koje i danas oduševljavaju svojom uzdižućom atmosferom. »Blood & Roses«, najosjećajniji trenutak na albumu, ljubavna je balada s moćnim orkestralnim aranžmanima i Reedom na vrhuncu vokalne kontemplacije. Zapravo u prvom dijelu ne predstavlja ništa posebno potresno, ali joj zato vrijednost podiže epski instrumentalni zaključak.
Poluautobiografski uradak »Wilderness Years«, gdje Reed kroz upotrebu raznih metafora ‘progovara’ o tome kako je bend u 13 godina prpreživio sve uspone i padove te iz njih izišao još jači, sadrži potentne, tvrdorockerske gitarske fraze i složene sintesajzerske teksture koje dodatno produbljuju mračno raspoloženje. Da se »Beat the Drum« može uvrstiti među najbolja neoprog ostvarenja svih vremena, definitivno se pobrinula zaključna epska majstorija naslova »Fragments Of The Sun«, koju krase iznimna aranžerska i lirska dubina pa i danas spada među koncertne Pallasove klasike. To je ambijentalno i strukturalno najsloženije ostvarenje na albumu, u kojem će uživati i svi ljubitelji klasičnih progrockovskih skupina predvođenih sastavom Pink Floyd (ambijentalne harmonije između gitare i klavijatura u središnjem motivu, uključujući produkciju, podsjećaju na nešto što je ‘izišlo iz Pink Floyd albuma »A Momentary Lapse of Reason«, 1987). Najvažniji faktor u izgradnji ambijentalne veličanstvenosti ovdje je svakako Reedova dojmljiva pjevačka izvedba, koja među moćnim orkestralnim aranžmanima prenosi poneku otrcanu, ali ipak važnu životnu poruku.
Pallas su s »Beat the Drum«, nakon ‘uskrsnuća iz mrtvih’, stvorili odličan povratnički album, koji je među hrpom zanimljivih (neo)progrockovskih izdanja s kraja devedesetih ostao pomalo previđen, no bendu se njime napokon posrećilo zadržati se na sceni i uspješno graditi budućnost. Stekli su i posve novu bazu ‘ludih’ poljskih privrženika, nakon pada ‘željezne zavjese’ gladnih kvalitetnog prog rocka, koji Pallas i njima srodne izvođače svojom iznimnom podrškom i danas održavaju na životu. Pojedine kompozicije na »Beat the Drum«, kao što je to značajno za gotovo sve Pallasove albume nakon povratka banda na scenu, sa svakim novim slušanjem ‘rastu’ u ušima, pa se njihova prava vrijednost otkriva tek nakon brojnih slušateljskih iskustava. Usput: sličnost s naslovnicom klasika Manfred Mann’s Earth Band »The Roaring Silence« (1976) puka je slučajnost.
Postava
Alan Reed – vokal
Niall Mathewson – gitara
Graeme Murray – bas gitara
Ronnie Brown – klavijature
Colin Fraser – bubnjevi
Produkcija
Niall Mathewson i Graeme Murray
Popis skladbi
1. Call To Arms (6:29)
2. Beat The Drum (9:18)
3. Hide & Seek (4:43)
4. Insomniac (7:41)
5. All Or Nothing (4:53)
6. Spirits (5:41)
7. Man Of Principle (5:44)
8. Ghosts (8:16)
9. Blood & Roses (4:52)
10. Wilderness Years (6:02)
11. Fragments Of The Sun (8:01)
