Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izdanje: 1982
Ocjena: 4.5/5
Nakon izlaska odličnog “Discipline” (1981.) novo (pre)rođeni King Crimson odlučno su nastavili sa svojom vizijom progresivnog rocka, koja je tada uz miješanje elemenata avangarde, minimalizma i world glazbe uključivala i neke elemente tada izuzetno popularnog new wavea. To se, međutim, pod budnim okom gitarista i šefa grupe Roberta Frippa, koji je oštro odbacivao svaku veću mogućnost komercijalnog uspjeha, srećom nije odrazilo na veću komercijalizaciju, a kamoli na rasprodaju nepredvidljivog “crimsoidnog” zvuka, što se dogodilo većini njihovih suvremenika iz zlatnog doba progresivnog rocka. Iako su i dalje ostajali vjerni nepredvidljivosti, improvizacijama i inovacijama, svojim stalnim odlikama, na “Beatu” (preciznije, na dvije skladbe) približili su se onome što bi se uvjetno moglo nazvati pop rockom, i to više nego ikad do tada. Upravo to i danas smeta većini onih koji na album gledaju samo kao na komercijalniju verziju “Discipline”, odnosno njihov dosad najpristupačniji uradak, što pokazuje samo žanrovsku ograničenost, nešto što je očevima naprednih oblika rock glazbe oduvijek bilo strano. Iako King Crimson slove ponajprije kao majstori nekonvencionalnih i avangardnih oblika rocka, u prošlosti su već više puta uspješno dokazali da im nije strano ni stvaranje kompaktnijih i većinom pristupačnijih djela, a da pritom ne žrtvuju svoj zvuk. Sve to samo je još jedan plus njihove neograničene svestranosti. “Beat”, koji je prema Frippovim riječima posvećen buntovničkoj beatničkoj generaciji 50-ih (nekakvim pretečama hipija) predvođenoj kultnim piscem Jackom Kerouacom, iako službeno nije konceptualni album, prvi je album u povijesti grupe koji je snimila ista postava, a ona je do sada ostala upisana i kao jedina kojoj je to uspjelo tri puta zaredom. Uz Frippa, koji je više nego očito uživao u novim tehnikama gitarskih efekata, svoj doprinos obilju nekontroliranih zvukova i zaraznoj ritamskoj dinamici dali su i lucidni gitarist/pjevač Adrian Belew te zvjezdana ritam sekcija koju su činili Tony Levin na basu i sticku te provjereni suradnik Bill Bruford na bubnjevima. Ta se sanjska kombinacija opet pobrinula za mnoštvo fantastičnih gitarskih tekstura te nekonvencionalnu upotrebu basa i bubnjeva.
“Beat” ne znači nikakav drastičan zvučni odmak u odnosu na prethodnika. Važna razlika je samo veći naglasak na new wave zvuku. King Crimson i ovaj put dosta eksperimentiraju i serviraju učinkovitu kombinaciju improvizacijskih vulkanskih ispada, izbrušenih instrumentala i inteligentnog pristupa pop glazbi. Belew nastavlja sa svojim većinom osobnim, ispovjednim tekstovima, koji se odnose i na najobičnije događaje iz njegova života. Pobrinuo se i za lijepu dozu osobne romantike, koja je ovaj put primjetno izraženija nego inače. U glazbenim strukturama pojedinih skladbi ovaj je put puno lakše razlikovati gitarske dionice obojice gitarista, Frippa i Belewa. Dok Fripp odsvira većinu solaža i zvučnih zavjesa, Belew, kao i obično, najviše uživa u neobičnim i raspršenim gitarskim efektima. Obojica nastavljaju istraživati različite tehnike korištenja gitarskih sintisajzera. U međuvremenu je Bruford još više produbio upotrebu elektronskih bubnjeva. Posljedica toga je puno sintetiziraniji zvuk bubnjeva nego ikad prije. Levin i dalje iznimno učinkovito mijenja stick i bas. Ponekad koristi i jedno i drugo unutar pojedinih skladbi. Jedna od važnih promjena je drukčiji vokalni pristup. Belew se ovaj put puno više usredotočio na vlastiti izraz nego na “Discipline”, gdje je često vukao na Davida Byrnea (Talking Heads).
Pojedine su skladbe lijepo raspoređene i povezane u učinkovitu cjelinu, tako da je prvi dio albuma nešto pristupačniji od drugog, koji je primjetno eksperimentalniji. Uvodna “Neal and Jack and Me” vrlo je zabavna i privlačna skladba, srednjeg tempa, izgrađena oko isprepletanja obiju gitara uz obilje najrazličitijih originalnih zvučnih efekata. Odlična Belewova vokalna izvedba uz koju je lako zamisliti pomaHnitalog beatnika koji se autom vozi prašnjavom cestom negdje usred 50-ih i usput pokupi još i Jacka Kerouaca. Raznolikost obaju ritamskih čimbenika, kao i obično, oduzima dah. Iako je u osnovi građena kao pop skladba, nepredvidljiva instrumentalna sinkronizacija od nje čini još puno više. “Heartbeat”, koji je izašao i kao singl, s druge je strane gotovo savršen pop rock i do tada najkomercijalnije djelo u povijesti grupe. No nema razloga za paniku jer se King Crimson i na tom području pokazuju kao majstori stvaranja duboko emocionalnih i inteligentno strukturiranih skladbi te kao grupa koja bi u svakom trenutku i s lakoćom mogla postići širok komercijalni uspjeh da je imala drukčiju misiju. Riječ je o izravnoj baladi, većinom građenoj oko Belewove gitare, s jednostavnim i melodičnim refrenom. Afrički obojena “Sartori In Tangier” puno je eksperimentalnije djelo koje iznimno lijepo predstavlja Levinovu vještinu u korištenju Chapman sticka i prikazuje ga ne samo kao basista nego i kao trećeg gitarista, koji svojom svirkom ravnopravno konkurira Frippu i Belewu. Obilje ritamskih izmjena i zvukova nadograđuje i Brufordova upotreba elektronskih bubnjeva. Slijedi još jedno djelo pod snažnim utjecajem world, odnosno orijentalne glazbe. “Waiting Man”, začinjen bambusovim udaraljkama i polinezijskom atmosferom, zasigurno spada među najslikovitije trenutke albuma. Uz duhovite udaraljke i Belewov romantično rastresen vokal, na njemu serviraju i nevjerojatnu ritamsku dinamiku i preciznu kombinaciju zvukova obiju gitara. Belew opet servira obilje čudnovatih, ali i iznimno duhovitih zvukova. Zatim slijedi najeksperimentalnije djelo na albumu. “Neurotica” je zasigurno jedna od najodlijepljenijih, šizoidnih i postapokaliptičnih skladbi koje su dosad stvorili, a predočava ludilo (američkog) velegrada i opću neurotičnost zapadne civilizacije. Tu im atmosferu više nego uspješno polazi za rukom dočarati od uvodnog zvižduka pištaljke (koji stvara dojam policijske sirene i prikaz života u gradu koji živi u zagrljaju Velikog brata), preko Belewova neurotičnog vokala, koji je ovdje zapravo recitacija, do pomahnitalih bubnjeva i raspršenih solaža na obje gitare. Neurotičnost potpuno smiruje prelijepa romantična balada “Two Hands”, jedna od njihovih (inače rijetkih) najljepših ljubavnih skladbi, usmjerena na mirnom ritmu. Unatoč romantici, završni Frippov solo na orguljama sentimentalnoj atmosferi dodaje i nešto mračnog podtona. “The Howler” ponovno donosi veću dozu eksperimentiranja i pokazuje također grublju stranu grupe, koja je inače na većini albuma poprilično u pozadini. Raspršene i isprepletene linije obiju gitara te ritam koji vuče naprijed, s obiljem ludih prijelaza i grotesknih zvukova, uz pratnju pomalo paranoičnog vokala, vode skladbu kroz uzburkane vode najrazličitijih instrumentalnih promjena i zvučnih odmaka. Među njima zasigurno prednjači pomahnitala Belewova solaža u kojoj po žicama trlja i nastavkom za prst. Album zaključuje instrumental “Requiem”, prepoznatljiva “crimsoidna” improvizacija građena na tradicionalnoj Frippovoj gitarskoj figuri s mnoštvom posebnih zvučnih efekata, skokovitim basom i pojedinim “krikovima” Belewovih gitarskih vragolija. King Crimson za finale ponovno stvaraju onu mračnu, postapokaliptičnu atmosferu koja nosi improvizaciju sve do njezina (prilično očekivanog) mono-manijakalnog kraja.
Mnogi ljubitelji grupe danas na ovaj album, stisnut između obično puno omiljenije klasike “Discipline” (1981.) i izvrsnog “Three Of A Perfect Pair” (1984.), gledaju pomalo podcjenjivački, što me iznenađuje s obzirom na to da je riječ o još jednom vrhunskom uratku i iznimno sočnom poslastičaru za sve ljubitelje duhovite nepredvidljivosti, eksperimentiranja, preciznosti, tehničke nadmoći, ali i snažne ispovjednosti. Jedini su nedostaci albuma to što za razliku od prethodnika nije tako konstantan i što na njemu nema takvog obilja klasika (među njih ipak mogu ubrojiti “Neal and Jack and Me, “Heartbeat”, Waiting Man” i “Neurotica”) kao na “Discipline”, pa mu pomalo nedostaje da bih ga mogao proglasiti jednom od njihovih klasika. Osobno pak glavnu kritiku, koja obično cilja na veću prisutnost “pop” elementa, vidim čak kao iznimno dobrodošlu promjenu i još jedan dokaz da mogu svirati baš sve što im padne na pamet, a pritom zadržati vlastiti izraz. Treba priznati da je legendarni kvartet iznimno uspješno plovio kroz za progresivnu glazbu neprijateljska 80-e i cijelo vrijeme nudio malo more brojnih zvučnih inovacija, a neke od njih bile su za ono vrijeme čak i revolucionarne (primjerice upotreba sticka i nekih gitarskih efekata). “Beat” nije album koji bi mogao oduševiti samo one slušatelje koji su i sami profesionalni ili amaterski glazbenici i vole ponajprije tehnički dotjerane instrumentalne demonstracije, jer King Crimson se još jednom pokazuju i kao odlični skladatelji. Zato nije potrebno da slušatelj bude bogzna kakav virtuoz kako bi osjetio nevjerojatnu strast i energiju s kojom je nastala većina skladbi na ovom previđenom, ali odličnom albumu.
Postava
Adrian Belew – vokal, gitara
Robert Fripp – gitara, orgulje, Frippertronics
Tony Levin – bas gitara, stick, prateći vokal
Bill Bruford – bubnjevi
Produkcija
Rhett Davies
Popis skladbi
1. Neal and Jack and me (4:21)
2. Heartbeat (3:54)
3. Sartori in Tangier (4:22)
4. Waiting man (4:22)
5. Neurotica (4:47)
6. Two hands (3:22)
7. The howler (4:10)
8. Requiem (6:30)
Trajanje albuma: 35:48
