Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Szene / Austrija
Datum koncerta: 17.05.2016
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 24,00€
Legendarni britanski neoprogrokeri Pendragon prvi su put otkako postoje (osnovani su 1978.) posjetili Beč, i to na turneji posvećenoj dvadesetoj obljetnici izlaska njihova najcjenjenijeg studijskog remek-djela, »The Masquerade Overture« (1996), što znači da je riječ o važnoj prekretnici u povijesti ove iznimno žilave grupe, koja tek rijetko zaluta tako (relativno) blizu Slovenije. Isprva je izgledalo da će posjet bečkoj dvorani Szene biti iznimno skroman, no nedugo prije početka koncerta pod pozornicom se ipak skupilo dovoljno ljudi da je i publika, koju su uz četvoricu Slovenaca i domaće činili i poneki Slovaci i Mađari, malo pridonijela općem pozitivnom koncertnom ugođaju. Nakon brzo zaboravljivog i dosadnog predbenda u obliku suzavog austrijskog dua We Love Silence, sve je bilo spremno za progresivnorockersko druženje na visokoj razini
Pendragon na aktualnoj turneji u prvom dijelu nastupa izvode cijeli »The Masquerade Overture«, što je svakako vrlo lijep potez prema svima koji su za njih prvi put čuli upravo uz izlazak tog kultnog dostignuća. Prvo iznenađenje po dolasku grupe na pozornicu bilo je to što je za bubnjevima, umjesto zbog obveza prema pratećem bendu Stevena Wilsona odsutnog Craiga Blundella, sjedio dosad relativno nepoznati povremeni bubnjar Jan-Vincent Velazco. Potonji je tijekom cijelog nastupa odradio izvrsnu bubnjarsku predstavu i uvjerio kao dostojna zamjena za odsutnog velemajstora Blundella, što je vrijedilo i za njegovu kraću solo točku.
Drugo iznenađenje bila je prisutnost dviju pratećih pjevačica, barokne djevojke Verity Smith s zavidnim vokalnim rasponom te iskusne mezzosopranistice Christine Booth iz grupe Magenta. Obje su se odlično iskazale pratećim vokalnim harmonijama i znatno pridonijele izvanrednoj atmosferi koja je brzo zavladala dvoranom. Tijekom uvodne skladbe »As Good As Gold«, koja je uslijedila nakon snimljenog introa, nosile su operne maske. I inače je scenografija bila dobro izvedena, jer u pozadini nisu nedostajale zanimljive projekcije, a pohvalu zaslužuje i scensko osvjetljenje. Naravno, većina pozornosti pripala je ‘staroj gardi’ predvođenoj karizmatičnim šefom benda, gitaristom i pjevačem Nickom Barrettom, basistom Peterom Geejem (uz Barretta jedinim originalnim članom) i klavijaturističkim čarobnjakom Cliveom Nolanom (Arena, Shadowland, Caamora), koji je Pendragonu vjeran već trideset godina. Nick i Clive prijatelji su još iz djetinjstva i kad je 1986. započela njihova zajednička suradnja, Pendragon su polako ostavili za sobom mutne početke te su u devedesetima, osobito nakon izlaska »The Masquerade Overture«, postali jedna od najomiljenijih i najcjenjenijih neoprogrokerskih postava. Ipak, zaslužili bi veću prepoznatljivost i izvan Velike Britanije, Nizozemske i Poljske, gdje tradicionalno imaju najveću podršku.
Nick, Clive i Peter čvrsto su vodili bend kroz omiljene standarde s »The Masquerade Overture« predvođene već spomenutim »As Good As Gold«, »Paintbox« i »Masters of Illusion«, koji su zvučali osobito dobro. Nick i Clive, koji se ovaj put nalazio na okretnoj podlozi tako da su se njegove klavijature mogle vidjeti sa svih strana, spadaju među najdivljenja vrijedne progrokerske virtuoze i uvijek ih je užitak gledati pod prste, čak i kad ne izvode solističke vragolije. Nickovo virtuozno grebanje po žicama svi štovatelji Stevea Hacketta (Genesis) i Davida Gilmoura (Pink Floyd) moraju izbliza vidjeti barem jednom. Glazba Pendragon, osobito ona iz devedesetih, iznimno je pozitivistična, pa je u dvorani brzo zavladala odlična energija između publike i benda.
Što se vizualnog dijela tiče, Pendragon doista izgledaju pomalo smiješno, ako ne i traljavo, osobito Nick, koji je ovu večer bio odjeven u jeftinu ‘havajsku’ košuljicu, dok je pogled na Clivea već pomalo zabrinjavajući jer je svake godine sve širi. Nije ni čudo da je i ove večeri pod pozornicom bilo vrlo malo žena, osobito slobodnih (u blizini je uočena samo jedna), no članovi benda svoj nelaskavi vanjski izgled više nego nadoknađuju iznimnom instrumentalnom izvedbom. Uz to, Nick, kojem humora i dobrog raspoloženja očito nije nedostajalo, cijelu je večer bio u sjajnoj vokalnoj formi. Mnoge je pristaše posebno razveselio kad je na kraju skladbi s »The Masquerade Overture« najavio i izvedbu »King of the Castle« te »Schizo«, dviju bonus skladbi iz razdoblja spomenutog remek-djela.
Pendragon su svoj nastup bez stanke nastavili izvedbom skladbe »Beautiful Soul«, koja potječe s (još uvijek) aktualnog studijskog albuma »Men Who Climb Mountains« (2014). Njome su najavili i izvedbu nekih novijih radova, koje od albuma »Believe« (2005) nadalje obilježava primjetna stilska promjena nauštrb mračnijih aranžmana i ozbiljnijih poruka. S aktualnog albuma odsvirali su i skladbe »Explorers of the Infinite«, posvećenu svim pustolovnim istraživačima visokogorja, te »Come Home Jack«, posvećenu Nickovu ocu. Zatim je ugođaj ponovno postao nešto razigraniji jer su izveli klasik »Nostradamus (Stargazing)« s albuma »The Window Of Life« (1993), koji je svojim živahnim refrenom publiku uspio opet malo ‘probuditi’.
Sličan, povoljan učinak postigla je i »The Green and Pleasant Land« s albuma »Passion« (2011), a s epskom poslasticom »Breaking the Spell« stigao je kraj redovnog dijela. Slijedila su nagađanja što će bend odsvirati po povratku na pozornicu – hoće li to biti kakav dugogodišnji klasik, možda čak s prvijenca »The Jewel« (1985) ili kultnog, ‘povratničkog’ albuma »The World« (1991). Vjerojatno nitko ne bi pogodio naslov završne skladbe te večeri, no svejedno smo se svi razveselili izvedbi odličnog »Indigo« kojim se inače otvara remek-djelo »Pure« (2008), po mišljenju nekih čak njihov najbolji album do sada.
Nick Barrett i njegova neukrotiva Pendragon družina razmazivali su nas gotovo tri sata zvučnom savršenošću širokogrudnih ambijentalnih prostranstava. Pri stvaranju savršenog ozvučenja ništa nije bilo prepušteno slučaju, a svi članovi te kultne grupe iznova su se potvrdili kao majstori koje je cijelo vrijeme užitak slušati i gledati kad se nađu za svojim instrumentima. Unatoč tome što je posjećenost koncerta bila daleko od idealne, kemija između pozornice i publike uspjela se razviti ponajviše zahvaljujući Nickovoj karizmatičnosti i spremnosti na šaljive dosjetke, među kojima se isticala ona o neželjenom soku od grejpa na Loreley prog rock festivalu, dok od hladnog engleskog cinika Clivea ionako nitko nije očekivao da će se ove večeri nasmiješiti više od triput. Pendragon su svoj opsežni i ambiciozni nastup izveli s energijom dvadesetogodišnjaka, što danas među njihovim glazbenim vršnjacima nipošto nije samorazumljivo. Nadajmo se da će prilika za sljedeće druženje s Pendragon nastupiti i prije nego što za pet godina dođe dvadeseta obljetnica albuma »Not Of This World (2001) s kojeg ove večeri nažalost nisu izvodili ništa, iako je riječ o jednom od njihovih najboljih dostignuća.
Setlista
1. The Masquerade Overture (intro)
2. As Good As Gold
3. Paintbox
4. The Pursuit of Excellence
5. Guardian of My Soul
6. The Shadow
7. Masters of Illusion
8. King of the Castle
9. Schizo
10. Beautiful Soul
11. Nostradaums
12. Explorers of the Infinite
13. Come Home Jack
14. This Green and Pleasant Land
15. Breaking the Spell
—dodatak—
17. Indigo
Galerija slika
