Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Ušće, Beograd, Srbija
Datum koncerta: 28.06.2012
Broj posjetitelja: 10.000
Slovenija ima Metalcamp, Metal Manio, Rock Otočec i brojne druge festivale. Hrvatska ima InMusic i tek rođeni Metal Fest Croatia (koji će iduće godine djelovati pod imenom Burning Sea), samo je Srbija na festivalskoj sceni (uz iznimku golemog Exita, naravno) šepala. I to se sada promijenilo, jer je krajem lipnja ove godine na beogradskom Ušću održan prvi Belgrade Calling festival. On je u tri dana ugostio neke od najvrućih bendova ovogodišnjeg ljeta, a ponajviše je poslužio sa šarenom i (čak malo previše) raznolikom ponudom. Prvi (glazbeno nezanimljiv) dan Ušće su zauzeli elektronski ritmovi i blesavi pop britanske Đesi Đej, a drugi dan festivala bio je pravi početak s konkretnom koncertnom ponudom.
Festival se održao na Ušću, dijelu novog dijela Beograda koji se nalazi točno na ušću Save u Dunav i s nekih točaka nudi prekrasan pogled na tvrđavu Kalemegdan i najvišu nebodera na Balkanu, Ušće Tower, bivši CK. Park neposredno ispod nebodera desetljećima je mjesto masovnih političkih skupova i još masovnijih koncerata, a njegovu ogromnu površinu naravno uspijevaju napuniti samo imena poput Cece i Zdravka Čolića, koji su svirali pred više od sto tisuća glava publike. Ušće je proteklih godina ugostilo i svjetska glazbena imena kao što su The Rolling Stones (2007), The Police (2008) te Metallica (ovog svibnja), a ovaj put se na tom mjestu prvi put održao Belgrade Calling, koji je vrata u četvrtak otvorio s debelo sat vremena zakašnjenja, a škripava organizacija i poprilično veliki porođajni trzaji bili su krivi i za to da su Satyricon kao prvi nastupajući na pozornicu stupili već kad se većina ljudi još gurala na ulazu.
Malo norveške zime u paklenski vrući Beograd ipak su donijeli veterani black metala Satyricon s legendarnim dvojcem Satyrom i Frostom na čelu. Dvojica koji su bili prisutni pri rođenju zvijeri zvane norveški black metal danas su mete prilično čestih kritika da Satyricon vode u krivom smjeru i da zaboravljaju svoje korijene. No neka su Satyricon black, post-black metal ili kakva god već žanrovska krama, uspjelo im je u najgorој ljetnoj vrućini svoju viziju black metala predstaviti u najboljem svjetlu – i to unatoč tome što black metal uživo u načelu funkcionira samo u tami. Sunce je bilo krivo samo za to što ples smrti sa Satyriconom nije ispao tako transcendentalan i ritualistički kao inače, no Satyr unatoč sunčanoj žegi zna publiku držati u šaci, a istovremeno uspijeva zadržati držanje black metal frontmena i ne upasti u zamku nekih Spinal Tap trenutaka. Norvežani su ovaj put pažnju posvetili samo posljednjim trima pločama – Now, Diabolical, The Age of Nero i Vulcano – pa su tako, uz iznimku klasika Mother North, predstavili drugu fazu djelovanja benda, koja unatoč mišljenju elitističkih fanova nije ništa lošija od prve. Odličan zvuk, koji je dobio još više snage i masivnosti kad je gitaru kao treći gitarist u ruke uzeo i Satyr, stvorio je savršen dojam monumentalnosti benda, koji je Frostovo razorno bubnjanje (njega sada krase ultra krieg brkovi) samo još podiglo. Sa Satyriconom je Belgrade Calling započeo vrlo obećavajuće.
I nastavio se nastupom očeva doom i gothic metala, Paradise Lost! Britanci su svoj nastup u Beogradu iskoristili za promociju sasvim svježe ploče Tragic Idol. Samo s tog albuma odsvirali su dvije skladbe, dok su se u prošlost vratili s po jednom pjesmom s ranijih ploča te se pobrinuli i za nekoliko vrlo ugodnih iznenađenja. Prvo je bilo već to što su na pozornicu izašli uz zvukove Desolate, »outra« kultnog albuma Gothic, koja se savršeno slila s novitetom Honesty in Death. Ona je zajedno s naslovnom pjesmom nove ploče bila živi dokaz da Paradise Lost stare kao dobro vino, da s posljednja tri izdanja ponovno dosežu svoj stvaralački vrhunac i da su s Tragic Idol tik ispod njega. Povrh svega (po mojoj procjeni ponajviše zahvaljujući fenomenalnom Mackintoshu, koji je vjerojatno i pod utjecajem svog novog benda Vallenfyre najveći pokretač puno gitarskijeg i agresivnije orijentiranog novog materijala) Paradise Lost već dugo nisu zvučali tako dobro i gotovo staroškolski. Nicka Holmesa je preko prva tri komada vokalno doista pošteno mučilo, ali mu se iz pjesme u pjesmu forma konstantno i vidljivo popravljala, a lijepo je iznenadio opet nešto žešće otpjevanom Tragic Idol. Osim toga pobrinuo se za nekoliko šarmantnih obraćanja koja je posve u svom stilu podupro gentlemanskim britanskim humorom. Preko Forever Failure s opet prisutnim kontroverznim govorom Charlesa Mansona te moćne The Enemy Paradise Lost su prebrzo (vjerojatno ponajviše na račun debelo sat vremena zakašnjenja početka festivalskog dana) svoj nastup završili ultra hitom Say Just Words.
Sa sljedećim sastavom prvi put se u zraku stvarno osjetilo festivalsko raspoloženje, iako broj posjetitelja nije ni približno dosegnuo broj kojem sam se nadao. Pozornicu je zauzeo nekadašnji drug Ozzyja Osbournea, Zakk Wylde, i sat vremena duga gitarska masturbacija je počela. Wylde u svom matičnom bendu spaja elemente heavy metala, koje je snažno obojio u crno stonera i zalio litrama Jack Danielsom natopljenog i američkim jugom nadahnutog rocka. Kako viskija na festivalu nije bilo, Black Label Society je ovaj put trebalo zaliti Jelen pivom, koje se točilo za tekućim šankovima, a hladno pivo je dolazilo iz ruku po srpski ljubaznih konobara odjevenih u majice posebno izrađene za festival s likom Bambija i natpisom »Kad porastem biću jelen.« Wylde je sa svojom prljavom družinom u dobrih sat vremena protjerao kroz bogatu diskografiju benda, malo mučio jednoličnim, nosnim pjevanjem koje je podsjećalo čak i na vokal njegova nekadašnjeg šefa (dok na trenutke zvuči melankolično i spleenovski kao Layne Staley, a drugi put posve južnjački kao Phil Anselmo). Teže je bilo probaviti beskonačnu solo točku, tijekom koje si imao vremena naručiti pivo i banjalučku pljeskavicu, popiti pivo i pojesti banjalučku pljeskavicu pa sve to još u miru probaviti, te ponavljajuće gitarske finte (Zakkovom onaniranju s neprestanim pinch harmonicsima ne vidi se kraja) Wyldea okićenog indijanskim perjanicom. Unatoč pretjerano pozerskom gitarskom nastupanju, gotovo nikakvoj komunikaciji Wyldea s publikom i pomalo nejasnom, zamazanom zvuku, Black Label Society bilo je lako probaviti, a uz to bi umjesto pljeskavice s roštilja pasala još samo rebarca sa Zakkovim »Berserker« ljutim umakom.
Prije nastupa velikana rocka, britanskih ikona The Cult, »fan pit« ispred pozornice se prvi put i konkretno popunio, a večernji sumrak koji je pao nad Ušće bio je kao naručen za koncert velikih rock zvijezda. Srbi očito vole gitarski rock (što je poprilično zanimljiv podatak ako se samo osvrneš na glazbeni program srpskih televizija, ali to je već tema zrela za ozbiljniju sociološku studiju, hehe), što su dokazali već na koncertu Judas Priest i Whitesnake u beogradskoj Areni, kada su puno bolju i bučniju podršku dobili ovi potonji. The Cult su pod vodstvom zvjezdanog Iana Astburyja (jasno skrivenog iza crnih sunčanih naočala, obuvenog u bijele kaubojske čizme i, unatoč večernjoj sparini, odjevenog u jaknu s nekakvom krznenom stvari oko vrata) u Beograd umarširali kao mali vragovi, s Lil’ Devil s kultnog albuma Electric. Već prva pjesma je pokazala da su The Cult u odličnoj formi (što je prema svjedočanstvima većih poznavatelja benda još prije nekoliko godina bila prije iznimka nego pravilo) i vjerojatno su upravo oni, kvalitativno i cjelokupno gledano, odsvirali najbolji koncert večeri. Astbury je te večeri bio raspoložen, više puta se obratio publici, a nisu izostali ni njemu tipični plesni pokreti, onakvi kakve je zacrtao u kultnom videu She Sells Sanctuary. Još ljepše je bilo čuti doista fenomenalan zvuk gitare Billyja Duffyja. Bio je taman toliko glasan da je ugodno rezao bubnjiće, a posve razgovijetan i kristalno čist. Fanovima thrash metala srce je najviše zaigralo zbog legendarnog bubnjara Johna Tempeste, koji se kao član Exodus i Testament zauvijek upisao u anale thrasha, a od 2006. kruh (vjerojatno puno profitabilnije nego u thrashu, hehe) zarađuje s The Cult. Oni su u vrhunskom, doteranom stilu, kako i dolikuje bendu njihova kova, svoj sjajni nastup do kraja uz bučnu podršku zadovoljne publike priveli kraju s mega rock hitovima She Sells Sanctuary i Love Removal Machine.
Vrhunac drugog festivalskog dana bez sumnje je bio nastup lude vlakovne kompozicije Ozzyja Osbournea s prijateljima. Takav flaster na pekuću ranu Ozzy je priskrbio kad se pokazalo da od jako, jako iščekivanog reuniona klasične postave Black Sabbath neće biti ništa. Otac metal rifa Tony Iommi nesretno je oboljeo od leukemije (od koje se, srećom, prema izvješćima dobro oporavlja), a bend se nakon svađe s Billom Wardom podijelio na dva tabora. Sretnici su Black Sabbath (minus Ward, kojeg je za bubnjevima zamijenio Tommy Clufetos, inače bubnjar Ozzyjeva solo benda) uhvatili na dva ekskluzivna koncerta u Birminghamu i na Donningtonu, a mi ostali smo se morali obrisati ispod nosa. No ako si uspio zaboraviti svu kolobociju i prljavu pozadinu oko Black Sabbath, nastup Ozzyja s prijateljima bio je čisti heavy metal užitak od trenutka kad je Princ tame osobno dokoračao na pozornicu i povikao »Let the Madness Begin!« Ludilo je Ozzy započeo vijencem svojih najvećih solo hitova pa je tako trenutna postava njegova solo benda prvih pola sata pucala ultimativni hit za ultimativnim hitom – Bark at the Moon, Mr. Crowley, Suicide Solution, I Don’t Know te lijepo iznenađenje Shot in the Dark. Odsvirano je naravno vrhunski, iako je Clufetos u najboljem slučaju prosječan bubnjar, a Gus G i dalje gitarist koji se po mom mišljenju nikako ne uklapa uz Ozzyja. Veće pitanje bila je Ozzyjeva forma, koja se vokalno preko prvih pet pjesama doista uporno pogoršavala i legendu je nekoliko puta pošteno savilo, ali treba biti svjestan da Ozzy ima 64 godine, a u osamdesetima i devedesetima je pojeo, popio, posisao i što god se još dalo, a sa svime što je unio mogao bi vjerojatno par puta obići Zemlju. No ništa nije ljepše nego vidjeti čilog Ozzyja, koji na pozornici i dalje djeluje kao dijete, dijete koje u sebi krije nešto Damiena i s posebnim veseljem, dječjim osmijehom te zlobno i nestašno sjajnim očima publiku zalije litrama bijele pjene. Nakon petorke hitova za Ozzyja je uslijedio izdašan odmor, jer je na red došla prva klasika Black Sabbath, instrumentalna Rat Salad, koju su Gus G i Clufetos produžili ne baš previše uvjerljivim solo izletima. Najljepši dio koncerta bio je trojac himni Black Sabbath, vječnih čeličnih klasika heavy metala, Iron Man, War Pigs i N.I.B., a još ljepše je bilo na pozornici vidjeti živahnu i razigranu legendu Geezera Butlera, koji i sa svojih šezdeset i nešto godina bas linije i dalje svira kao dvadesetogodišnji balavac i uz to čupa kao za okladu. Za Iommijeve besmrtne rifove ovaj je put pobrinuo zvjezdani Ozzyjev gost, nitko drugi nego Slash, koji je pomalo iznenađujuće sve gitarske dionice odsvirao s velikim poštovanjem i vrlo blizu originalnom zvuku majstora Iommija, bez pretjeranog improviziranja. Za Fairies Wear Boots Slasha je zamijenio nekadašnji Ozzyjev službenik Zakk Wylde, a Ozzyjeve neprestane povike »Louder!« pomalo mlaka publika najviše je poslušala na vrhuncu koncerta s hitom Crazy Train te završnom mega himnom Paranoid, tijekom koje su pozornicu zauzeli baš svi Ozzyjevi gosti, Ozzyjev bend i kum heavy metala osobno. Pomalo smo propustili pjesme I Don’t Want to Change the World i Mama I’m Coming Home, koje je Ozzy tijekom turneje svirao posvuda i ne znam točno čemu pripisati to što ih nije odsvirao. Tako je i koncert prošao pomalo prebrzo, ali bilo je lijepo uživo vidjeti legendu prije nego što se povuče u zasluženu mirovinu. »Ozzy Osbourne is Our God!«
U četvrtak ujutro malobrojnu publiku ispratili su makedonski thrasheri Sanatorium, ali jedan ujutro bio je pravo vrijeme za obilazak noćnog Beograda i skupljanje snage za sljedeći dan.
Setlista
SATYRICON:
1. Now, Diabolical
2. Black Crow On a Tombstone
3. Possessed
4. The Wolfpack
5. That Darkness Shall Be Eternal
6. Commando
7. Mother North
8. K.I.N.G.
9. Fuel For Hatred
PARADISE LOST:
1. Desolate/Widow
2. Honesty in Death
3. Erased
4. As I Die
5. Tragic Idol
6. Forever Failure
7. The Enemy
8. Say Just Words
THE CULT:
1. Lil’ Devil
2. Honey From a Knife
3. Rain
4. Lucifer
5. Phoenix
6. Fire Woman
7. The Wolf
8. Wild Flower
9. Rise
10. For the Animals
11. She Sells Sanctuary
12. Love Removal Machine
OZZY OSBOURNE & FRIENDS
1. Bark At the Moon
2. Mr. Crowley
3. Suicide Solution
4. I Don’t Know
5. Shot in the Dark
6. Rat Salad
7. Iron Man
8. War Pigs
9. N.I.B.
10. Fairies Wear Boots
11. Crazy Train
12. Paranoid
Galerija slika
