Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / Channel Zero (Metelkova) / Slovenija
Datum koncerta: 01.11.2012
Broj posjetitelja: 100
Cijena ulaznice: 20,00€ / 24,00€
Dok su se mase u četvrtak »prisjećale« mrtvih žderanjem kebaba, šećerne vune i ćevapčića te natjecanjem u peglanju grobova na Žalama, otprilike stotinjak ljudi u publici sjećanje na njih počastilo je na prikladniji način. Odlaskom na koncert norveško-njemačkog black metal dueta Kampfar i Helrunar, kojima su društvo pravili Amerikanci Velnias i njemački Amon Amarth, Obscurity.
Prvi je nad pozornicom Channel Zera zagrmio golemi bog prirode iz baltičke mitologije, Velnias, a američka postava s tim imenom u pola sata odsvirala je dvije epski duge skladbe. Nažalost, zbog kašnjenja sam uhvatio samo posljednjih nekoliko trenutaka petnaestominutnog remek-djela Reverend Flames of Antiquity s aktualnog albuma RuneEater, ali i to je bilo dovoljno da se pošteno tučem po glavi zbog zakašnjenja. Velnias su svoju verziju folk/doom metala počrnili black metalom i zbog prilično unikatne žanrovske mješavine podsjećaju na svoje sunarodnjake Wolves in the Throne Room i Krallice, a zbog folk pristupa djelomično i na Agalloch. Velnias su svoj (pre)kratki nastup zaključili kakofonijom režanja i piskanja gitarskog feedbacka, a nadam se da ćemo ih kod nas još moći vidjeti, po mogućnosti s duljim setom.
S njemačkim Vikinzima Obscurity black metal vode smo na neko vrijeme napustili i jedinom u večeri zaronili u death metalom obojenu svirku. Nažalost, njihova vizija death metala nije nešto zbog čega bi se moj slušni puž previjao od zadovoljstva. Prije obrnuto. Obscurity naime zvuče kao loša kopija švedskih Amon Amarth, samo s tom razlikom što oko pasa nemaju opasane rogove s pivom, nego kobasice. Ok, ostavimo slabu stereotipnu foru po strani, Obscurity u tri četvrt sata nisu ponudili ništa više od generičnog death metala s dosadnim rifovima (što je još gore, svako malo su zabrijali očajan polka ritam), jednoličnim skladbama i slaboumnim tekstovima tipa Nach Asgard wir reiten i Obscurity s albuma Obscurity, grupe Obscurity. Svašta. Povrh svega, svoje tekstove, koji su mokri snovi svih petnaestogodišnjih vikinga, izvode na njemačkom, koji mi osobno zvuči užasno nezgrapno, pogotovo u death metalu. Nažalost, bend se očito osjećao toliko domaće da se na pozornicu vratio još za jedan bis, i to za čak dva »zugabea«.
U Germaniji smo ostali i s idućim izvođačima, black metal postavom Helrunar, koja je ispod pozornice okupila dotad najveći broj publike. Helrunar su prošle godine izdali dvostruki album Sol, koji su ovaj put i najopširnije predstavili, a vokalist škrtog izgleda Marcel Dreckmann poslužio nam je skladbe poput Kollapsar, Nebelspinne, Unter dem Gletscher i Aschevolk, a nije manjkalo ni starijeg materijala s Unten und im Norden i Älter als das Kreuz. Upravo se uz te predstavnike diskografije Helrunar vrlo očito vidjela dvojnost njihova materijala, koji je kod starijih skladbi oscilirao od brutalnosti i sirovosti Burzum ili Gorgoroth, dok su kod novih skladbi na površinu isplivali čak i blago progresivni elementi. Prije svega u smislu za black metal netipičnih gitarskih solaža, konkretne duljine nekih skladbi, čestih promjena ritma i tempa te kolebanja između brzih i sporih dijelova. Helrunar su si odličnom uigranošću, dobrom izvedbom i suverenim nastupom zaslužili glasan i bučan odziv publike, a večer su nakon prosječnih Obscurity opet vratili na prave black metal tračnice.
Gdje smo s pravim nositeljima koncerta, norveškim black metalcima Kampfar, također ostali, samo još brže i još brutalnije. Kampfar su u Channel Zero donijeli hladnoću norveških fjordova te nas zavili u debelu atmosferu noćnih mora atmosferičnim, mid-tempo black metalom, kojem za stvaranje ambijenta ne trebaju bezvezne zvončićaste klavijature i kvazi simfonijski umetci. Kod Kampfar intenzivan, debeli sloj magle dočaraju isključivo šarolike i razigrane gitare, koje znaju ponuditi i nešto više od black metalske pčelice, dinamični bubnjevi, koji se ne oslanjaju samo na neprestane blast-beatove, te zvjerski i bestijalni vokali Dolka i Askeja. Prije svega odlični gitarski dijelovi dočaravaju epsku sliku norveških prostranstava i nettaknute prirode, koju Kampfar tako često opjevavaju u svojim tekstovima. Epski bijes norveške prirode Kampfar su fenomenalno uglazbili već uvodnim rušilcem Mare, naslovnom skladbom aktualnog albuma, a nastavak nije bio ništa lošiji, jer se intenzivnost samo još stupnjevala. Karizmatični Dolk odlično je kormilario između brutalnosti i agresivnosti te melodičnih epskih trenutaka, koji Kampfar samo još obogaćuju, a publici je više puta uputio geste odobravanja. Kampfar su u dobrih sat vremena odsvirali izvrstan izbor skladbi, namijenili su nam čak i nekoliko starijih, rjeđe izvođenih skladbi (Hymne i Troll, Død Og Trolldom na primjer) te fantastičnim nastupom dokazali da je Norveška (iako se ponekad možda ne čini tako) još uvijek centar black metala. Bez sumnje pobjednici dana mrtvih, koji su Channel Zero stisnuli u moćan sloj leda norveških ledenjaka, nacionalnog ponosa koji bukti iz skladbi i potpune, nesputane energije skladbi poput Ravenheart, Mare i Vettekult. Follow the Ravenheart!
Galerija slika
