Izdavač: Insideout Music
Datum izdanja: 6. 2. 2026.
Produkcija: Big Big Train
Trajanje albuma: 65.45 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 10/10
Engleski prog-rock prvaci Big Big Train su u potrazi za inspiracijom za svoj najnoviji, konceptualni album »Woodcut« otišli pogledati izložbu slavnog slikara Edvarda Muncha u norveškoj prijestolnici Oslu. Munch je tijekom svoje umjetničke karijere stvorio brojne drvoreze. Vjerojatno su se članovi benda pri osmišljavanju središnje teme albuma za inspiraciju zaputili i u lokalnu šumu, što bi zacijelo blagoslovio i legendarni Ian Anderson, koji je svojedobno s Jethro Tull i njihovim kultnim albumom »Songs From the Wood« (1977) podigao vjerojatno i dandanas najljepši glazbeni spomenik stvarnim i izmišljenim stanovnicima šume. »Woodcut« vjerojatno neće dosegnuti takav kultni status, no Big Big Train su ipak stvorili još jedan odličan, zapravo besprijekoran album, koji će razveseliti prije svega sve ljubitelje simfonijskog progresivnog rocka s romantičnom patinom.
Možda najveća posebnost Big Big Train je vjerojatno to što, unatoč međunarodnoj postavi i brojnim promjenama kroz njihovu šarenu povijest (od osnivača je ostao samo basist/klavijaturist Greg Spawton), lavovski dio skladbi na »Woodcut« (i dalje) obilježava ona karakteristična britanska melankolija s mrvicom viktorijanske drame, začinom anglosaksonskog romantizma i prstohvatom folklornih elemenata, koja je bila tako značajna i za neke njihove glazbene uzore starijeg datuma, predvođene Genesisom.
Uz glazbu Big Big Train u prošlosti su oživjeli tako tipično engleski likovi, životinje, predmeti i krajolici poput pilota zrakoplova Spitfire, lovca na labudove, hrabrog kapetana, kustosa leptira, nekadašnje utrkivališta Brooklands, legendarnog goluba Winkieja, majstora arhitekta Jamesa of Saint George, pa čak i tradicionalnog kuhanog jabukovače, ako spomenemo samo neke od njih. Naravno, talijanski pjevač/klavijaturist Alberto Bravin, švedski gitarist/klavijaturist Rikard Sjöblom i američki bubnjar Nick D’Virgilio redom su sa sobom donijeli poneki utjecaj iz svojih bivših sastava, odnosno Premiata Forneria Marconi, Beardfish i Spock’s Beard, ali Big Big Train i na »Woodcut« ostaju neosporno engleski zvučeći prog-rock sastav.
Nova akvizicija benda na »Woodcut« je trubač i udaraljkaš Paul Mitchell, koji je svojom trubom dodatno produbio njihove već tradicionalno bogate simfonijske aranžmane. Od prve sekunde na »Woodcut« jasno je da će biti riječ o još jednoj prog-rock poslastici. Big Big Train već s majstorski aranžiranom skladbom »Artist«, koja sadrži sve njihove karakteristične zvučne elemente, poslužuju prvi vrhunac albuma. Najveća razlika između »Woodcut« i prethodnog albuma »The Likes of Us« (2024, RockLine recenzija) jest u tome što su Big Big Train ovaj put stvorili više kraćih skladbi, od kojih je samo jedna duža od sedam minuta. Svih skladbi je čak 16, no to ni najmanje ne umanjuje njihovu kompleksnost i aranžersku briljantnost. Upravo suprotno, čini se da skupina već dugo nije bila tako eksperimentalno raspoložena, što se najbolje čuje prije svega u dužim instrumentalnim dionicama, u kojima se povremeno pošteno raspucaju solističkim vragolijama.
Još jedna posebnost članova Big Big Train, osim toga što svi članovi vladaju više od jednim instrumentom, jest da su gotovo svi i vrlo dobri pjevači, što bitno utječe na izvrsnost višeglasnih harmonija. Povremeno Bravinu, koji je na prethodnom albumu odlično prošao svoje vatreno krštenje i uspješno zamijenio nezaboravnog, tragično preminulog Davida Longdona, društvo pravi i poneki ‘pjevački’ pomagač. To se, primjerice, događa na za uobičajene Big Big Train prilike neuobičajeno mračnoj i udarnoj »The Sharpest Blade«, u kojoj važnu vokalnu ulogu odigrava i violinistica Clare Lindley. Romantikom i nostalgijom prožeta »Albion Press«, na kojoj zablista i truba, čisto je remek-djelo u kojem će uživati svi dugogodišnji pristaše i uz koje će se prisjetiti nekih prošlih, srodnih klasika Big Big Train. To nije prva skladba u njihovoj karijeri koja spominje staro ime za Veliku Britaniju (Albion), jer je njihov drugi album »English Boy Wonders« (1997) sadržavao tvorevinu naslovljenu »Albion Perifide«. »Arcadia« se zahvaljujući briljantnim simfonijskim aranžmanima, ponajprije kombinatorici gudača i klavira, te Bravinovu vokalnom romantizmu također svrstava među najbolje trenutke »Woodcut«.
Vokalno eksperimentiranje bit je skladbe »Warp And Weft«, koja svojim vokalnim harmonijama pomalo podsjeća na ostavštinu nezaboravnih Gentle Giant, ali i D’Virgilijeve bivše suborce Spock’s Beard. »Chimaera« je gotovo tradicionalna Big Big Train tvorevina s mnogo akustičnih aranžmana, trenutačno gotovo sakralno obojenim višeglasjima i bogatim simfonijskim harmonijama. Na »Dead Point« emocionalna ekspresivnost Bravinova pjevanja dolazi do izdašnog izražaja, dok se glavni klavijaturist Oskar Holldorff iskazuje vrlo zabavnom solažom.
»Light Without Heat« je romantična, akustično usmjerena tvorevina s moćnim orkestralnim aranžmanima i folklornim šarmom, tako karakterističnim za ovu skupinu. »Dreams in Black and White« u prvom dijelu zbog ‘obezbojenih’ višeglasja i ksilofona opet pomalo vuče na nešto iz ‘kovačnice’ prethodno spomenutih Gentle Giant, no u nastavku se pretvara u epsku tvorevinu s jakim simfonijskim pečatom.
Na kompleksnom instrumentalu »Cut and Run«, koji sadrži snažne prog-metal i jazz fusion elemente, Big Big Train ponovno pokazuju da mogu pošteno ‘zapapriti’ stvari udarnim gitarskim pasažama i žestokim bubnjarskim rafalima. Epsko remek-djelo »Counting Stars« oduševit će sve dugogodišnje privrženike Big Big Train, jer bi se bez problema moglo naći na bilo kojem od prošlih albuma s Longdonom, dok na završnoj »Last Stand« najviše oduševljava Bravin, koji svojim osebujnim vokalnim pristupom ponovno dokazuje da nikad nije imao namjeru postati Longdonov imitator, što je također dobro.
Iako je »Woodcut« izašao već početkom veljače, već ga se sada može svrstati među glavne kandidate za najbolji prog-rock album u 2026. godini. Naravno, to uz glazbenike takvog kova i u skladu s tradicijom većine prethodnih albuma ove skupine nije nikakvo iznenađenje. Big Big Train su se pošteno nagrdili da bi si priskrbili status jedne od najuzbudljivijih suvremenih engleskih prog-rock skupina u kojima danas žele svirati i (bivši) članovi nekih međunarodno jednako ili čak više afirmiranih glazbenih ‘srodnika’. Porcupine Tree su bez sumnje najvažnija prog-rock skupina suvremene ere (otprilike zadnjih dvadeset i pet godina), iako bi bio još točniji zaključak da je to zapravo njihov šef Steven Wilson kao ultimativna ikona suvremenog prog rocka, dok se Big Big Train može proglasiti najprirodnijim, najiskrenijim i najdosljednijim nasljednicima ostavštine stare engleske simfonijsko-prog-rock škole.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Inkwell Black (00:56)
2. The Artist (07:16)
3. The Lie of the Land (02:55)
4. The Sharpest Blade (04:16)
5. Albion Press (05:46)
6. Arcadia (05:46)
7. Second Press (00:37)
8. Warp and Weft (03:45)
9. Chimaera (05:37)
10. Dead Point (05:28)
11. Light Without Heat (03:22)
12. Dreams in Black and White (02:34)
13. Cut and Run (06:19)
14. Hawthorn White (01:54)
15. Counting Stars (05:40)
16. Last Stand (03:34)
Postava:
Alberto Bravin – glavni vokal, akustične & električne gitare, klavijature, Moog, melotron
Nick D’Virgilio – bubnjevi, udaraljke, klavijature, akustične i 12-žičane gitare, prateći vokal
Oskar Holldorff – klavir, Wurlitzer i Fender Rhodes električni klaviri, Hammond orgulje, melotron, sintisajzeri, prateći vokal
Clare Lindley – violina, akustična gitara, prateći vokal
Paul Mitchell – truba, piccolo truba, prateći vokal
Rikard Sjöblom – šesterožičane i dvanaestožičane gitare, Hammond orgulje, prateći vokal
Gregory Spawton – bas-gitara, bas pedale, 12-žičana akustična gitara, melotron, prateći vokal
