Izvođač: Thin Lizzy
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1979
Black Rose je već deveti album Thin Lizzy zaredom, a ujedno i posljednje utočište za sve ljubitelje tradicionalno romantičnih Lynottovih opjevavanja tegoba svakodnevice. S jednom razlikom! Nakon Robertsonova odlaska zvuk Lizzyja sve se češće oslanja na tvrđe, udarnije ritmove, koji na prvi pogled nemaju puno zajedničkog s njihovom “starom” slikom. Tu se ističe prvenstveno jedno ime – Gary Moore, kojemu treba pripisati zasluge za sve preko ruba prelijevajuće i tehnički potpuno izbrušene gitarske elemente, koji Thin Lizzy opskrbljuju još dodatnom dozom energije. Oprez tu ipak nije suvišan, jer eksperimentiranje s tvrđim glazbenim obrascima besprijekorno funkcionira samo uz njihovo potpuno razumijevanje. Tako pod povećalo nehotice dospijevaju Downey i Gorham. Stari mačori, navikli na drske, karakterom jače Robertsonove dionice, često stoje predaleko od Mooreovih inače odlično zamišljenih glazbenih rješenja. Drugim riječima, Thin Lizzy bez Robertsona ostaju bez one prave “nasty” štimunge, što Lynottove dečke stavlja u vrlo neugodnu situaciju. To ih pretvara u svojevrsne zarobljenike između stare i nove slike Thin Lizzy. Mooreova prisutnost postaje dobrodošla ponajprije kad se pojavi neka vrsta natjecateljstva između njega i Gorhama. Njihov odnos unatoč tome ostaje prijateljski, ali ipak za Scotta predstavlja izazov posebne vrste. Odnos koji bismo teško nazvali sanjarskim na kušanje nudi, recimo tome, moderniju verziju hard rockerskog pristupa, snažno primaknutu heavy metal sceni koja se u to vrijeme brzo razvijala.
Sasvim druga priča je Phil Lynott. Romantični ratnik i ovaj put vodi bitke s moćnim stvorenjima. I pobjeđuje! Na njegovu dugom popisu ispravljenih nepravdi našla se i svojevrsna rockerska oda njegovoj drugoj velikoj ljubavi, Irskoj. Ne nedostaje ni motiva prepunih roditeljske ljubavi, a najmanje karakterističnih Philovih basovskih linija koje nas, kao i obično, od uvodne Do Anything You Want To Do čvrsto drže za gušu. “Mooreovi” Thin Lizzy imaju potencijal, o tome nema nikakve sumnje. Uvodna skladba, s tradicionalnim Lizzyjevim tercetnim zavođenjem, dolazi najbliže starim dobrim gitarskim dvobojima. Odličan uvod atmosferu puni posebnom energijom. Slijedi slično obojena Toughest Street In Town, u kojoj Moore prvi put izlazi iz sigurnog zaklona sviranja akorda i odmah nas bombardira nizom ludih pasaža. Sve lijepo i krasno, ali to jednostavno nisu Thin Lizzy. Ovaj put prvi se put može snažnije osjetiti manjak profinjenosti, odnosno jače karakternosti, zbog koje nam je u prošlim vremenima često ledila krv u žilama. Naravno, Moore jednostavno nije Robertson, tko vam je draži, prosudite sami.
Humor, strast i bujna mašta obilježavaju Lynottov funk S & M, koji, osim zabavnog teksta, snažno nalik na Dancing In The Monlight, brzo pada u zaborav. Od te sudbine ga ne uspijeva spasiti ni Gorhamov domišljati gitarski solo. Zato je Waiting For An Alibi toliko bolja, jedan od posljednjih velikih hitova Thin Lizzy koji, zahvaljujući svojoj pjevnosti, uskoro postaje miljenica svakog Lizzy zaljubljenika. Skladba nam prikazuje Moorea kao uzornog učenika koji Scottu pristojno ostavlja obilje manevarskog prostora. Štoviše, njegovo tercetno prelijevanje Scottovih melodijskih zamisli budi osjećaje pune nostalgije, što zorno svjedoči o gitaristovoj predanosti, kao i o njegovoj potpunoj svijesti o vlastitom položaju unutar kolektiva.
Sarah je Lynottovo posvećenje svojoj kćeri. Ljubav i toplina, koje, barem na ovaj način, predstavljaju novi oblik Philova izražavanja, istodobno govore o nestalnoj pjevačevoj naravi, koja ga je na kraju stajala i života. S jedne strane ljubazni otac, s druge divlji rocker koji se nikako ne može othrvati ludom zvjezdanom životu. Pjesma, popraćena Gorhamovom akustikom, djeluje kao pristojna pop tvorevina koja bi vjerojatno više došla do izražaja na jednom od dvaju Lynottovih solo albuma. Jasnu sliku o Philovoj snažno razdvojenoj osobnosti prikazuje Got To Give It Up, koja kao naručena slijedi Sarin hvalospjev i tako nemilosrdno briše sve tragove nevine ljubavi. Riječ je vjerojatno o jednoj od boljih tvorevina Thin Lizzy. Stihovi poput “tell my mother, tell my father, that their fine young son didn’t get far” te “he tried but his spirit broke” govore sami za sebe. Tamna strana Phila Lynotta, koja se na Bad Reputation još bori s porođajnim tegobama, nakon svih tih godina napokon izlazi na vidjelo. Ipak, radije završimo u prijateljskijem raspoloženju. With Love u svojoj naivnosti podsjeća na razdoblje Fighting, dok s Roisin Dubh završetak albuma dominantno obilježava još jedna velika ljubav, ovaj put ljubav prema irskoj zemlji, povijesti i narodnom nasljeđu njezinih ljudi, iz kojih Lynott od samog početka crpi stvaralačku inspiraciju. Ta epska sedmominutna mješavina tradicionalnih keltskih melodija i napjeva, uz briljantnu izvedbu obojice gitarista, sigurno će iz vas iscijediti koju suzu ili dvije. Nezaboravan završetak pomalo neusredotočenog albuma, koji na kraju ipak zaslužuje podnaslov A Rock Legend.
Postava
Phil Lynott: vokal/gitara
Gary Moore: gitara
Scott Gorham: gitara
Brian Downey: bubnjevi
Produkcija
Tony Visconti
Popis skladbi
1.Do Anything You Want To
2.Toughest Street In Town
3.S & M
4.Waiting For An Alibi
5.Sarah
6.Got To Give It Up
7.Get Out Of Here
8.With Love
9.Roisin Dubh (Black Rose) A Rock Legend
Trajanje albuma 44.17
