Izvođač: Blackfield
Izdavač: Snapper Records
Izlazak: 2007
Što dobijemo ako počnemo komprimirati izričaj današnjih Porcupine Tree? Ako im, recimo, oduzmemo duljinu aranžmana, njihovu kompleksnost i orijentiramo se samo na isticanje osnovnih motiva? Kratke skladbe. Povrh toga istaknemo doprinos klavijaturama i prije svega istaknemo Wilsonov vokal, tako da ga udvostručimo i harmoniziramo u duetu s izraelskim pjevačem Avivom Geffenom? Ambijentalni pop rock koji u sebi nosi duboko ukorijenjena glazbena polazišta post “Stupid Dream” Porcupine Tree.
Atmosfera je dakle poznata. Depresije i melankolije ima u izobilju. Svima vama koji ste ludi za tugaljivim stvarima ovo će biti odlična masaža za uši, štoviše! Odlično puhanje na dušu ili ranjeno srce, kojim ćete si moći dugo lizati rane. To Wilsonovo novo čedo naravno se zove Blackfield, a pred nama je već druga ploča “Blackfield II”, koja je tako naslijedila prvijenac “Blackfield I” iz 2004. Usput, kad smo već kod depresije, oni među vama sa samoubilačkim sklonostima radije preskočite Some Day, što se tiče atmosfere žalovanja zarobljene u skladbi.
Blackfield i s novom pločom ostaju čvrsto u sedlu prvijenca. Sa nama je na svakom koraku i ovaj put sanjivo raspoloženje, zvučno ispunjeno dotjeranim višeslojnim obiljem raznobojnih zvučnih kolaža, čiji je otac Wilson. U pozadini su zavjese “soundscapesa”, inače karakterističnih za priču o Porcupine Tree, koje čine glavninu zvuka prepoznatljivog i za Blackfield. U puno većoj mjeri nego kod Porcupine Tree prisutan je i klasični klavir. Ritmička podloga je minimalizirana, ali živa i spada ravno u lagani pop rock. Wilson često pojačava ugođaj slaganjem soundscapesa jednog preko drugog, čime postiže intenzivnu zvučnu zavjesu koja se neprestano opojno prelijeva iz pozadine. U samoj produkciji naravno ne možemo preslišati gitare. Uvodna skladba Once, primjerice, sadrži razmazan trendovski gitarski riff koji ubrizgava lijepu dozu adrenalina, no unatoč tome, tamnog osjećaja koji prekriva “Blackfield II” čovjek se nikako ne može riješiti. Osim toga Wilson na mjestima koristi provjerene trikove, poput gitarskog “stereo chorus” efekta (Miss U), kojim naglašava stanje zanesene sanjivosti, a “space feel” tip nikako ne zanemaruje ni kod Blackfield, kroz upotrebu “glissando” gitarskih trikova, tipične značajke današnjih Porcupine Tree. Cijela ploča bazira se na odabiru srednje brzih skladbi ili skladbi posve smirenog tempa, što je idealno za postizanje efekta “moždane paralize” na slušatelju, kad na takve tempe nalažeš pojedine zvučne slojeve, kako to zna Steven Wilson.
Blackfield uspijeva zanimljivo i posretno spojiti moderno zvučeće s tradicionalnim. Prirodan zvuk vokalnih harmonija, za koji su glavni vokali Aviva Geffena i Stevena Wilsona idealni (ističe se Where Is My Love?), jer je melankolija iznimno intenzivna kroz njihov retro Beatles pristup (Christenings će se svidjeti čak i ljubdeveljima brit popa). Trenutak naglašene retro ekstaze, koji leži na akustično vođenoj 1.000 People, a koja dinamično raste u rastućem intenzitetu osjetilnih vokala iz sekunde u sekundu, nikako ne promiče uhu. Tu su još spomenuti retro kolaži dodavanja gitara i klasičnog klavira, što dodatno stvara i naglašava taj sanjivi moment, zavjese “soundscapesa” u pozadini, iz kojih se tako opijeni slušatelj često bez problema probudi na mjestima gdje se priključe iznenadni masivni naleti jednostavnih moderno razmazanih gitarskih, ali prodornih, riffova, koji ovom, paušalno rečeno “prog pop rock” albumu dodaju alternativni element. Sve je spojeno na nevjerojatno skladan mozaični način, a album teče kroz minutažu kao po loju. Osnovna glazbena usmjerenost bazira se na stvaranju ekspresivnih glavnih motiva koji ti odmah sjednu u uho. Time je opet istaknut artistički talent “vječno patničke duše krvavog srca” Stevena Wilsona. U tom spajanju na “Blackfield II” ističe se skladba Epidemic, iako među skladbama nema osjetnih kvalitativnih oscilacija. Iznenadi pak moment teatralnosti kasnih Waters era Pink Floyd u End Of The World s valcer ritmičkom podlogom i naglašenim klasičnim klavirom, što je idealan izbor visokodramatičnog završetka albuma. Obojici glazbenika uspjelo je još nešto. U skladbe su kroz komponiranje uspješno unijeli element svježine glazbenih ideja, zbog čega se na “Blackfield II” ni u jednom trenutku ne suočavaš s opasnošću “samoponavljanja” izvođača.
Wilson je majstor konfiguriranja minimalizama u mozaik ispunjene glazbene slike, kako po zvučnoj tako i po skladateljskoj strani. “Blackfield II” potvrda je tog spajanja kratkih, jednostavnih i jezgrovitih trikova u kompaktnu jezgru dotjeranih pjesama, ekspresivnih refrena i predrefrena.Blackfield i nakon druge ploče ostaju predivna atrakcija na modnom glazbenom obzorju. Ako ste zaljubljeni u Porcupine Tree, 100% ćete se pronaći unutar Blackfield. Osobito svi ljubitelji kraćih, komercijalno postavljenih skladbi Porcupine Tree à la Open Car, Lazarus ili She Moved On. Blackfield ne skriva komercijalni potencijal. No stvar nije tako “jednostavna”. Riječ je o kompaktnoj smjesi popa, alternativnih zahvata, psihodeličnih retro momenata i tvrđih riffovskih naleta moderne produkcijske branše, koji, spojeni u skladnosti, ne skrivaju visoku glazbenu inteligenciju.
Postava
Steven Wilson – gitara, vokal
Aviv Geffen – gitara, vokal
Daniel Salomon – klavir
Seffy Efrati – bas gitara
Tomer Z – bubnjevi
Produkcija
Steven Wilson
Popis skladbi
1. Once (4:03)
2. 1.000 People (3:54)
3. Miss U (4:13)
4. Christenings (4:37)
5. This Killer (4:06)
6. Epidemic (4:59)
7. My Gift of Silence (4:05)
8. Some Day (4:22)
9. Where is My Love? (2:59)
10. End of the World (5:13)
Trajanje albuma: 42:30
