Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Blackfield
Izdavač: Kscope
Izdanje: 2013
Trajanje: 31:29
Ocjena: 4/5
Projekt Blackfield nije potrebno više detaljno predstavljati. Stvar je uspješno porinuta i na svoju je stranu privukla poveliki broj podupiratelja. Na međunarodnoj sceni. Zahvaljujući imenu Steven Wilson. To je potvrdio i naš posjet koncertu grupe u travnju 2011., kad su Steven Wilson i Aviv Geffen, kao glavni nositelji projekta Blackfierld, sa svojom pratećom ekipom nastupili na koncertu u talijanskom gradiću Roncade kod Trevisa. Tada su predstavljali aktualni album »Welcome to My DNA« (2011).
Od tada su jedva prošle dvije godine, a evo već četvrtog studijskog albuma projekta, jednostavno nazvanog »IV«. Album u svemu nosi prave zaštitne znakove prethodna tri. Istodobno naglašava da Blackfield sve više i više postaje samostalna autorska umjetnička iskaznica Aviva Geffena. Steven Wilson je cijelo vrijeme zaposlen kao sam vrag. Za potpuno posvećivanje četvrtom albumu projekta Blackfield jednostavno mu je nedostajalo vremena. No budući da znamo od kakvog je tijesta taj genijalni umjetnik, njegovo je vodilo da treba stvarati, snimati i izdavati albume dok god »teče glazba«. Sve je skladbe ovaj put tako napisao Aviv, a obavio je i lavovski dio produkcije zvuka. Wilson se pobrinuo za završni miks.
Budući da je Aviv Geffen perfekcionist, što je i velika karakterna odlika njegova kolege Stevena Wilsona, tip je pozvao na suradnju čak tri gostujuća vokala, koji su svoje doprinose odradili s velikom odlikom. Tri vokala koja svaki za sebe stvaraju vlastiti glazbeni svijet, kao i skupine Mercury Rev, Anathema i Suede kojima pripadaju, svoj glazbeni univerzum. Tim je vokalima melankolična atmosfera glazbenog minimalizma Geffena kao popovski usmjerenog skladatelja pisana na kožu, jer takva usmjerenost nosi priličnu srodnost s usmjerenjem njihovih matičnih sastava. Među njima je pobjednička osobito Firefly, u kojoj fantastično upaljuje glavni vokal pjevača Suedea Bretta Andersona u jedinstvenoj mješavini simfonijskih i psihodeličnih elemenata. Riječ je o tamnijem trenutku albuma!
Lost Souls nosi zanimljivu podvostručenost motiva gitare u harmoniji bas linije (ta se namjerno drži visokog registra). Harmonija podsjeća na energiju post punk / darkerskih grupa tipa The Cure ili prva dva albuma The Mission (razdoblje 1986-1988), koja u kombinaciji s psihodeličnom pozadinom melotrona stvara poseban trenutak albuma.. Melodijski kompaktan sentiment kitice i refrena pak mu uza svu retrozvučnost daje aktualnu frizuru modernih indie pop rock grupa i ta je glazba izvrstan kandidat za hit singl! Smiješno je to što se retrozvučnost jako traži na MTV-ju, samo je treba ispravno »prepakirati«.
Budući da je na novom Blackfield albumu riječ o daljnjoj redukciji progresivnih elemenata – polazimo naime od toga da su početni Blackfield bili »blago progresivni«, album »IV« se, za razliku od prva dva albuma, stilski i atmosferski približava djelima solo karijere Aviva Geffena, koji je u tom pogledu u Izraelu pravi nacionalni glazbeni heroj. Dakle. »IV« nosi gotovo više zajedničkog s melankolijom i pop orijentacijom solo radova Aviva Geffena nego s prva dva albuma Blackfielda.
Wilson je doprinio vokale za uvodnu skladbu Pills i kasnije za Jupiter. U obje ne možeš promašiti njegovu boju glasa. U prvoj je u kitici poduprt karakterističnim starinskim Lennonovskim efektom (toga je glazba Porcupine Treea inače puna). U skladbi Jupiter njegovoj prelijepoj boji glasa u zaraznom refrenskom napjevu društvo čini psihodelična pratnja na klavijaturama. Wilson je obojio gitarske pasaže svojom gitarom (u skladbi Pills ne možeš zaobići izlazni dio koji odiše »Porcupine Treejevski«). Ono što na albumu »IV« najviše zapanji jest njegova ultra blaga zvučna kontrastiranost, koja djeluje iskreno i organski u svojoj ultra retrozvučnosti. Ona posjeduje zvučne elemente na kojima su svoj zvuk gradile pionirske rock skupine na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, kad su se postupno linjale iz psihodeličnih oponašatelja grupe The Beatles u prave simfonijsko-progresivne rock eksperimentatore! Melotron se čuje posvuda u izobilju.
S druge strane, upravo je taj moment retro zvučnosti tako profinjeno zapakiran u minimalizam aranžiranja da se približava konturi ultra hit-majstora Coldplay (skladba Faking), pa i U2 (svečanost skladbe Sense Of Insanity). To su trenuci albuma koji zvuče posebno darežljivo frekvencijama komercijalnih radijskih valova. Dakle, album IV je prije svega indie pop rock album!
Album je posve nepretenciozan. Prije teži idejnom sažimanju nego slučajnom razvlačenju aranžmana. I upravo taj minimalizam djeluje na cijeloj liniji. The Only Fool Is Me, krhki baladni trenutak albuma, dugačak je manje od dvije minute, a daje osjećaj kao da je riječ o formatu skladbe od najmanje tri i pol minute. Vokal pjevača Mercury Reva Jonathana Donahuea u njoj djeluje izuzetno posrećeno. I završetak albuma nudi izuzetno kratku After the Rain, u kojoj je majstorski podložen programirani uzorak koji puni ritmičku okosnicu skladbe. Takvih trenutaka moglo bi biti puno na albumu, ali očito Wilson i Geffen čuvaju takva idejna rješenja za buduća vremena.
Album »IV.« djeluje kao pokvareno dobar komadić slastice. Jedva ga okusiš, a već se zavrti u završni krešendo i natjera te da na CD playeru još jednom pritisneš naredbu »play«. I u zadanom minimalizmu, koji pokreće profinjen osjećaj obaju glazbenika za pravu mjeru idejne racionalizacije, ističe se naglasak na melodijskoj kompaktnosti, unikatnoj melankoličnoj atmosferi, naslijeđenoj s prošlih Blackfield albuma! Da ponovim. »IV.« je radijski ugodno zarazan od prve do posljednje sekunde minutaže, a istodobno na njemu godi izuzetna mješavina suživota simfonijskih i psihodeličnih elemenata, iz čega nije teško još jednom izlučiti, ne samo po principima aranžiranja, nego i po vokalnoj boji pjevača i njihovim interpretacijama, da su stvaratelji ovog albuma duboko u srcu veliki ljubitelji bezvremenskog lika i djela jedinstvenih mudraca. The Beatles!
Postava
Aviv Geffen – vokal, gitara, klavijature
Steven Wilson – gitara, vokal na skladbama “Pills” i “Jupiter”
Seffy Efrati – bas gitara
Eran Mitelman – klavijature, klavir
Tomer Z – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI VOKALISTI:
Vincent Cavanagh (Anathema) – vokal na skladbi “XRay”
Brett Anderson (Suede) – vokal na skladbi “Firefly”
Jonathan Donahue (Mercury Rev) – vokal na skladbi “The Only Fool Is Me”
Produkcija
Aviv Geffen & Steven Wilson
Popis skladbi
1. Pills
2. Springtime
3. XRay
4. Sense of Insanity
5. Firefly
6. The Only Fool is Me
7. Jupiter
8. Kissed by the Devil
9. Lost Souls
10. Faking
11. After the Rain
