Izvođač: Accept
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: 2010
Trajanje: 72:57
Ocjena: 4.5/5
Novi Accept album izuzetna je stečevina za metal svijet u 2010. godini. Već samo novo okupljanje sastava znači velik događaj za metal svijet. Dobili smo, dakle, prvi pravi studijski album grupe nakon 1996., koji je tako naslijedio album “Predator”! I to bez Uda Dirkschneidera. Halo? Da. Dobro čitaš. Teško je zamisliti Accept bez njega, ako je uopće moguće. Die-hard fanovi sastava, pogotovo ne. No budući da su die-hard, moraju prihvatiti sve. U ovoj sam zadnjoj rečenici možda otišao malo predaleko. Zdrav razum je ponekad ipak koristan. Pogotovo kad je povremeno potrebno ohladiti uzavrele glave i emotivni naboj. A novi Accept album ovaj put doista uzburkava ljudsku “maštu” ili još gore, logički empirizam analitičkog razvrstavanja u ladice.
Ako su to napravili Iron Maiden, Judas Priest, zašto ne bi i Accept? Dirkschneider je pogriješio odbivši suradnju s kolegama. Možda mu je trenutačno sve super, ali na srednji rok će definitivno požaliti zbog svog poteza. Accept, dakle, imaju novog vriskača.
Novi pjevač Mark Tornillo, koji je dojurio iz američke postave TT Quick (u celofan zamotana skovanica za vruće žensko poprsje), nije Udo Dirsckhneider. Ipak je njegova boja glasa prihvatljiva, jer u sebi spaja nešto Dirkschneidera, nešto Bona Scotta (npr. New World Comin’). No njegova boja nije tako izrazito grlena kao Dirkschneiderova. Odatle odmah možemo zaključiti da Tornillo u tom smislu unosi više melodičnosti u nove Accept. Baladna Kill The Pain, gdje Tornillo koristi čist vokal, bojom je bliža Ralfu Scheppersu (Primal Fear) nego Dirkschneideru, čiji je čist vokal definiran kao potpuni unikat. A to je u tom svjetlu za nove Accept manje preporučljivo. Tornillov vokal dakle nije vokal Uda Dirkscheniderja, a istodobno nema toliko prepoznatljivog karizmatičnog štiha, pa ga je lakše uspoređivati s drugim vokalima. Štoviše. U grlenim završnicama povremeno zapjeva poput šefa Savatagea Jona Olive (npr. uvodni dio naslovne skladbe). S druge strane, Tornillo ima veću vokalnu varijabilnost i glasom može doseći ekstremne visine, gdje bez problema zadržava razvijenu vokalnu snagu. Puno je uvjerljiviji i kad treba prenijeti tu snagu iz srednjih u više i najviše registre, kad ga usporedimo s Dirkschneiderom. Dakle tehnički dotjeraniji, ali s manje karizme, no ne nužno i manje privlačan (ovisno o kriterijima i percepciji pojedinog slušatelja).
No uz sve dobrote koje Tornillo donosi na “Blood Of The Nations”, ostaje okrutna činjenica da je Udo ipak Udo. Sve smo to već doživjeli 1996., kad su Priest u pomoć pozvali Tima “Ripperja” Owensa, pa su poslije bili zahvalni što je u postavi opet Halford, iako se Ripperov vokal i danas smatra jednim od najboljih vokala u heavy metal glazbi.
Bez obzira na to što na albumu ne pjeva Dirkschneider, Accept su s Tornillom zadržali glazbenu prepoznatljivost koju definiraju zaštitni znakovi prošlih djela, pa se ne bojte. Energija “Balls To The Wall” bit će vam na “Blood Of The Nations” vrlo domaća! Skladbe poput otvaračke Beat The Bastards, Time Machine ili Rolling Thunder u drugoj polovici albuma djeluju na prvu loptu osvajački, iskonski acceptovski, a Tornillov se vokal u takvim trenucima odlično snalazi.
Što se Tornilla tiče, govorimo o još jednom vokalnom kameleonu koji može voziti vokalne linije i oživljavati tražena raspoloženja “po narudžbi” šefova. Takvi su kameleoni inače obično gurnuti u nezahvalnu ulogu legionara, a potražnja za njima u novom dobu ponovnih okupljanja je zaista velika. Najslavniji među njima je naravno jedinstveni Tim “Ripper” Owens, a srodnosti u razvoju glazbenih karijera nije teško naći ni kod likova poput Joea Comeaua (ex Liege Lord, ex Overkill, ex Annihilator) ili Stevea “Zetre” Souze (ex Exodus). Kad se već bavimo pjevačima novog Accept albuma, bez trunke šale dodajem da bi se ovaj materijal odlično uklopio u pjevački pristup Milana “Dr. Evil” Krušiča – pjevača ponovno razarajućih slovenskih metal dinosaura Lene kosti.
Skladbe su sve do jedne u produkciji otrovno navijene. Andy Sneap je ime grešnika! Riffovsku užarenost s podcrtom prave, poput britve oštre žive, kontrastno proširuje u zvučnoj slici kidajuća bas linija te neukroćeno kotrljanje bubnjarske parne lokomotive (Shades Of Death primjer je jedinstvene kombinacije mračnog ugođaja i epskog začina). Tornillo nije tako izložen u miksu kako bi se očekivalo (s obzirom na prošla iskustva s Accept albumima), ali to su novi dani za nove Accept. Njegov je vokal kompatibilno odjeven u intenzivnu riffovsku vožnju relacije Frank/Hoffman, a završni je dojam krajnje osvajački, jer je album vraški nabrijan kako se za heavy metal 2010. i traži, a pritom ne skriva snažan domet živosti!
Bez obzira na to što smo na “Blood Of The Nations” “izgubili” Uda, s druge smo strane na Accept brod dobili natrag gitarista Franka Hermana. Prema onome što nude novi Accept, mogu potvrditi da je to prava terna na lotu. Magija između dvojice gitarista funkcionira kao u najboljim danima njihove međusobne suradnje na klasičnim Accept albumima. Dečki se nadahnuto nadovezuju jedan na drugoga. Dijalog gitarista se ne prekida, nego oboje pletu izvanredan idejni niz koji u kompatibilnosti, dorečenoj formi kompaktnosti komponiranja, podavanju melodičnosti i isticanju udarnosti potvrđuje da su obojica u studiju pronašla odličnu radnu kemiju i da su ovaj put bili posebno kreativno raspoloženi. To potvrđuju srednji dijelovi, gdje odlično soliranje začinjavaju brojnim pasažama. Te pasaže naravno posjeduju klasični zaštitni znak epske himničnosti. Od prve skladbe Beat The Bastards do posljednje Buckett Full Of Hate prisutan je znameniti osjećaj koji daje “nehotice” preuzeti (a za accept izražavanje nužno potreban) rusko melankolični melos ukrasnih pasaža (i u tercama). Uz to je tu i tipično dodavanje “poklika rulje”, kao i dublje zvučećih i harmoniziranih muških napjeva, koji mjestimice zahvalno produbljuju taj moment ruskog melosa. To je nešto što je Dirkschenider već odavno prenio na sve svoje uratke sa sastavom U.D.O. Ukratko, još jedna tipična Accept karakteristika koja nikako ne smije izostati. A na “Blood Of The Nations” naglašena je u izobilju.
Dečki su u riffovima jednostavni, udaraju na prvu loptu i ni na tren ne kompliciraju. Skladbi je za tako jednostavan pristup, kakav je karakterističan za pisanje Accept metala, na albumu “na prvu” daleko previše. Isto tako, pri prvom površnom pogledu zastrašujuća može biti primjedba da su skladbe predugačke. No na veliko iznenađenje, ovaj album, koji za Accept ima debelih 73 minute glazbe, odvrti se izuzetno protočno. Skladbe su u jasno izraženom Accept kalupu, zahvaljujući kreativnom nadahnuću i posljedično više nego uspješnoj kapitalizaciji urođenih talenata obojice gitarista dovoljno razigrane da posjeduju izuzetnu dinamičnost, zarazni dramski teatar stvaranja raspoloženja koji slušatelja ne “hladi” kroz album, ne daje mu osjećaj da mu novi Accept kradu vrijeme “replikacijom već izraženih fraza”, pa tih 73 minute na veliko veselje nipošto ne dosađuju!
Skladbe djeluju njemački! Nepopustljive su, grizu ravno i bez taktiziranja. Udaraju na sve ili ništa. Autentičnije od takvog pristupa u heavy metalu začetom u Njemačkoj ne ide. Čak ni nakon tri desetljeća. Nevjerojatno. Naravno, tako nadahnutom albumu doprinijela je duga stanka u kojoj se nakupilo ogromno neiskorištenih, ali odličnih riffova. Istodobno treba imati na umu da bi novo okupljanje sastava bez jedinstvenog Hermana Franka dovelo u pitanje “dosljedno ispunjavanje” zapovijedi kultne ostavštine Accept za novo doba! Naslov albuma, naslovnica i tekstovi su acceptovski. Naravno, bez smisla za estetiku. Accept metal to ne treba, niti traži. A po naslovu sudeći, nosi antiratnu poruku.
Sveta stara škola metal pionirstva i najboljih trenutaka povijesti euro heavy metala živi, dakle, u novim vremenima bez rana od hrđe, bez osjećaja “auto-replikacije” i bez trunke istrošenosti. Manifestira se nadahnuto, unikatno, čelično povampireno preko svih granica te željno nove krvi i pobjeda. Što se samih dečki tiče, postigli su novi autorsko izražajni optimum, a što se tiče kritične javnosti, to je bio osnovni zahtjev prema sastavu. “Blood Of The Nations” album je koji ćete shvatiti svi ljubitelji jednostavno definiranog, izvorno zamišljenog heavy metala, a najviše će mu biti zahvalni svi Accept fanovi (iako će duboko pod kožom uvijek priželjkivati Dirkschneidera na vokalu), jer su Accept bez Dirkschneidera novim studijskim manifestom izvukli svoj Accept standard koji bez dlake na jeziku ponosno stoji uz bok zlatnom Accept opusu iz osamdesetih.
Postava
Mark Tornillo – vokal
Wolf Hoffmann – gitara
Herman Frank – gitara
Peter Baltes – bas gitara
Stefan Schwarzmann – bubnjevi
Produkcija
Andy Sneap
Popis skladbi
1. Beat The Bastards
2. Teutonic Terror
3. The Abyss
4. Blood Of The Nations
5. Shades Of Death
6. Locked And Loaded
7. Time Machine*
8. Kill The Pain
9. Rollin’ Thunder
10. Pandemic
11. New World Comin’
12. No Shelter
13. Bucketful Of Hate
*… dodatna skladba
