Izvođač: Motörhead
Izdavačka kuća: Bronze Records
Izdanje: 1979
Trajanje: 36.48
Ocjena: 4/5
Čovjek ponekad stvarno ne zna što bi mislio. Samo za primjer: nedavno je s TV ekrana na mene navaljivala popularnoznanstvena emisija o evoluciji čovjeka, koja nas je nakon opuštene šetnje kroz tisućljeća na kraju samozadovoljno naslikala na vrhu piramide, kao nekakvo dominantno biće sposobno za apstraktno mišljenje i samopromatranje. Kako lijepo! A onda se čovjek odjednom sjeti Motorhead i sve evolucijske teorije ispare, svi darvinizmi postanu uvjerljivi otprilike koliko i priručnik osobne higijene Draže Mihajlovića. Kad prisutnost kožnih parazita postane stvarnost, pred nama se uskoro otvori stjenoviti fantazijski svijet u kojem se lomljenje partnerovih kostiju shvaća kao svojevrstan stilski izazov, natjecanja u brzinskom mokrenju i škopljenje poraženih kao dio filozofske kontemplacije na najvišoj razini. Ah, nostalgija!
Motorhead su dakle sinonim za skladno neandertalsko urlanje, a Bomber predstavlja jedan od njihovih najvećih trijumfa. Album je svojevrstan produkcijski fenomen, pun nabacanih na hrpu i preko svih razumnih granica naoštrenih zahvata, kao stvorenih za stvaranje slike potpunog kaosa, koja briljantno karakterizira prepoznatljiv Motorhead zvuk (naravno, riječ je o klasičnoj Motorhead postavi). Riječ je o posve neobrađenoj, sirovoj demonstraciji najogavnijeg rock & rolla koji možete zamisliti i koji unatoč etičkoj i moralnoj upitnosti savršeno služi svrsi. Lemmy ponovno briljira serviranjem pikantne lirike za koju se čini da nikad nije zarezala jače i dublje. Majstorsko žongliranje riječima uz zaštitu distorziranog sviranja basa beskompromisno pljuje na sve strane, naravno daleko izvan dosega razmaženog punkerskog protestiranja s kojim ga se prečesto povezuje. Bomber prvi put otkriva Lemmyjeve pjesničke ambicije, koje podmuklo prodiru kroz sve sfere našeg svakodnevlja.
Gledano u cjelini, Motorhead s Bomber ne odstupaju od puta koji su zacrtali na Overkill. Kakvo iznenađenje! Dečki svojoj svrsi najviše dodaju koji decibel više! Lemmy i Clarke ostaju neukroćeni pastusi, zapravo na trenutke djeluju kao prvorazredni govedari bez trunke osjećajnosti, čija uigrana svirka nekim čudom ipak ostaje čvrsto upregnuta u zubato ritmičko podvozje “Philty Animal” Taylora. Ukratko, trio je savršen! Zato ne čudi da je unatoč zaglušujućem štropotu koji po ušima udara do iznemoglosti teško odoljeti draguljima kao što su Stone Dead Forever, Dead Men Tell No Tales, Lawman ili Sharpshooter. Poison zahvaljujući Lemmyjevim žučnim liričkim manevrima, u kojima kraljuju stihovi “I guess I poisoned my life, it’s better than marrying a wife”, ostaje favorit za godišnjice braka (ako ništa drugo, ovaj put nećete morati trošiti na šampanjac). A ako ste ljubitelj lika i djela Dimitrija Rupela, onda ključ do vašeg srca nosi All The Aces.
Plesne večeri s Motorhead uvijek su nešto posebno, pogotovo kad za mikrofon prihvati srdžbu “Fast” Eddie Clarke, naravno na žalost i užas svih prisutnih! Bizarni blues Step Down teško je probavljiv čak i za svašta naviknute želuce prosječnog Motorhead gnjavatora. Još jedan dokaz da vođenje Motorhead eskadrile nije samo stvar iskonskog nagona, nego i stila, kao što lijepo pokazuje otrovni cinizam Talking Head, koji će vam dodobra prozračiti mozak. A najbolje nam Motorhead čuvaju za kraj, kad trojac s Bomber nosove okrene za 90 stupnjeva i beskompromisno se strmoglavi u fenomenalan adrenalinski spust, u kojem Philty doživi posljednji u nizu posjeta ljubazne tete epilepsije, dok preostali dvojac hrabro kormilari na putu u propast! Totalni holokaust koji će vas u samo dobrih pola sata naučiti jarećih molitvica!
Postava
Lemmy Kilmister: vokal, bas
“Fast” Eddie Clarke: gitara, vokal
“Philty Animal” Taylor: bubnjevi
Produkcija
Jimmy Miller
Popis pjesama
1. Dead Men Tell No Tales
2. Lawman
3. Sweet Revenge
4. Sharpshooter
5. Poison
6. Stone Dead Forever
7. All The Aces
8. Step Down
9. Talking Head
10. Bomber
