Bosanski blues ušuškao Ljubljanu u snove (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: AKC Metelkova, Menza pri koritu, Ljubljana
Datum koncerta: 10.07.2013
Broj posjetitelja: 100 – 150
Cijena karte: 0 € (prethodna rezervacija)

Ovaj put priču ne mogu napisati drukčije nego kao priču o velikim, sretnim slučajnostima. Na događaj pod nazivom Luči bolj na glas!, projekt u kojem je država, na inicijativu KUD-a Mreža, ipak pronašla način da pomoću izvučenih europskih sredstava pomogne onima koje je nedavno tako benevolentno brisala, gurala na rub, marginalizirala imenima poput čefur, čufta, čapac, čifut, južnjak te nad njima prala ruke kad su izmoreni i opljačkani za svoj teško zarađeni novac građevinski radnici, zidari i tesari sjedali u autobuse uz pratnju policije te po isteku radnih viza napuštali državu nade, poštenja i prosperiteta, kako si rado laskamo, i praznih džepova odlazili ususret gladnim obiteljima u Bosnu. Država su ljudi, a nakon što su neki to možda s arbitrarnim birokratskim užitkom slijedili slovo zakona, ja sam, kao zagovornik načela po kojem je svijet moguće popraviti, ali samo ako počneš od sebe, zadržao malo više povijesnog pamćenja pa sam s još većim veseljem pričekao i dočekao promjenu nabolje. Ksenofobi, homofobi, huškači i ogorčeni uskogrudneži ne predstavljaju cijelu državu, a alternativci i napredni intelektualci bili su od strane politike više puta utišani i odgurnuti od korita. Ustrajnost i rad ipak se isplate! Promotivni događaj povodom početka projekta Zvok in luč – usposabljanje v prireditveni tehniki i javni poziv pripadnicima ciljnih skupina da se uključe u osposobljavanje bio je dokaz da u najtežim vremenima recesije ipak može nešto krenuti nabolje. Projekt se financira iz Operativnog programa razvoja ljudskih potencijala za razdoblje 2007–2013, razvojnog prioriteta »Jednakost mogućnosti i poticanje socijalne uključenosti«, prioritetnog usmjerenja »Povećanje zapošljivosti ranjivih društvenih skupina u području kulture i njihove socijalne uključenosti«. Novac se pronašao za osposobljavanje tehničkog kadra za scenske djelatnosti, a uz tonca i svjetlosnog tehničara lakše će posao pronaći i osposobljeni scenski tehničar. Osposobljavanje u okviru projekta Zvok in luč – usposabljanje v prireditveni tehniki trajat će od rujna 2013. do lipnja 2014. Provodit ćemo ga u Menzi pri koritu i drugim kulturnim prostorima. Ciljne skupine projekta su osobe s invaliditetom i pripadnici nacionalnih zajednica, određenih u Deklaraciji Republike Slovenije o položaju nacionalnih zajednica pripadnika naroda bivše SFRJ u Republici Sloveniji: Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, Makedonci i Srbi. Dakle, južnjaci, ako hoćete. I ja sam potomak potonjih i smatram da ni Slovenija bez njih ne bi imala toliko kralježnice, duše, srčanosti i ljepote koliko ih je kroz svoju povijest i primila. Barem se nadam da jest.

Druga slučajnost htjela je da je pod ravnanjem komičara i iznimno jezičavog moderatora Aleksandra Rajakovića te večeri tekla i uvertira u izvanredan koncertni nastavak sastava Mostar Sevdah Reunion, a događaj je ujedno bio besplatan – naravno, uz uvjet da ste se prethodno akreditirali na događaj i rezervirali ulaznicu u dupkom punoj Menzi. Kako sam došao u dodir s pionirima sevdaha 21. stoljeća također je bila slučajnost, iako je sastav Mostar Sevdah Reunion nositelj fuzije world music pokreta u Bosni još od kraja devedesetih, iz vremena kad se poslijeratna, izbrazdana i potresena Bosna počela smirivati i miriti ne političkim ili vjerskim putem, nego uz pomoć glazbe. Mostar je bio grad koji je slavnim mostom preko Neretve povezivao etnički razdvojene svjetove, a nakon grotesknog ratnog rušenja mosta i bombardiranja starog mostarskog središta, koje smo mogli pratiti preko malih ekrana, malo je tko pomislio da se iza zidova skloništa ljudi mogu tješiti pjesmom tradicionalnih bosanskih napjeva i da time čuvaju dio sebe, svoje duše i unatoč razlikama tkaju i zidaju još čvršći most – od čovjeka do čovjeka. S više od 300 godina dugom tradicijom sevdah je svoje središte dobio upravo uz obale Neretve; ime koje znači i ljubav, i strast, i ekstazu pod svojim okriljem okuplja različite glazbene utjecaje koji su se u bosanskom loncu izmiješali, sazrijeli i procvjetali u nešto posve samosvojno, a tako srčano i plemenito duševno da je bilo samo pitanje vremena kada ću i sam podlegnuti.

S Mostar Sevdah Reunionom sam se upleo preko BBC-jeva dokumentarca o sevdahu, nakon kojeg sam podlegao sanjivim melankoličnim pričama o ljubavi, osjećanju i postojanju, a bosanska je duša ovdje došla u pravi suzvuk i s ekstatičnošću ciganske glazbe. Mostar Sevdah Reunion snimili su više dueta s poznatim ciganskim glazbenicima, a uz Šabana Bajramovića put do sastava pronašla je i legendarna pjevačica Ljiljana Buttler, koja je sa sastavom, kako naknadno saznajem, koncertirala sve do svoje smrti 2010. godine. Sastav se u tom razdoblju mijenjao, ljudi su dolazili i odlazili, a naposljetku se postava oko idejnog vođe Dragija Šestića ipak ustalila na imenima poput Mišo Petrović (gitara), Sandi Duraković (gitara), Nermin Alukić Čerkez (vokal i gitara), Vanja Radonja (violina), Marko Jakovljević (bas), Gabrijel Prusina (klavir) i Senad Trnovac (bubnjevi). Album Tales From The Forgotten City bio je kao stvoren da pred zaboravom spase dio svoje bosanske duše i ponese je svijetom na krilima univerzalnog jezika glazbe.

Ambasadori mostarskog bluesa zauzimaju pozornicu bez velike pompe i pripremanja. Elektroakustične gitare su ugođene, violina spremna za upletanje u sočan zvuk, a sa strane, strateški smješten iza klavijatura, mladi klavijaturist. Za bubnjeve sjeda i bubnjar opremljen rupcem i izlet u sanjivi svijet užarenog kamenja uz obalu Neretve može početi. Uvodno udaranje bubnjeva kojemu se pridružuju profinjene arabeske orijentalnih ljestvica Mišine, Sandijeve i Čerkezove gitare. Kao da slušam Pink Floyd na sanjivom Doors blues tripu. Lijep sanjivi sentiment o nesretnoj ljubavi i čežnji, tuzi, zabrani i magnetnoj privlačnosti vječnog Ljubim što ključa iz srca. Čerkezov glas upotpunjuje paletu tako krasno i muževno otužno da se oči same od sebe pritvore, a tijelo zaziblje u nježno njihanje. Kao da su se prema nebu već od prvog trena počeli uspinjati plamenovi krijesova ljepote. Bez upozorenja i bez velikih riječi. Glazba kaže sve. A ovaj put slike balkanskog otočića Orijenta prikradaju se i kroz tango skladbe Grana od bora. Argentinsko-arapski ples počinje nakon duljeg stupnjevanja strasti psihodeličnim uvodom. Gitara Miše Petrovića alat je kojim se, umjesto dirigentskom palicom, vlak Sevdah Reuniona vodi u onaj pravi smjer. A tu nema puritanskih zapovijedi. Uz blues, tango, jazz i sambu ovdje ima dovoljno prostora i za dodir različitih svjetova, univerzuma i mentaliteta koji mogu supostojati u istim, nekoliko minuta dugim biserima briljantnosti! Mostar Sevdah Reunion nisu samo stručnjaci i veterani sevdaha i nisu tek izvrsni glazbenici. Oni su i izvanredni estete te ljudi koji se na pozornici cijelo vrijeme čuju, preko zvučnih valova gotovo telepatski osjećaju i sposobni su savršenstvo održavati ne samo u rijetkim taktovima, nego cijelo vrijeme. Otkako je Banja Luka postala počinje gitarama koje me podsjećaju na Bijelo dugme. Na koju skladbu već? Damn! Pa oboje proizlaze iz istog skučenog lonca genijalne inspiracije i melodike! Tradicionalni narodni napjev mostarski stručnjaci osuvremenjenog sevdaha krasno moderniziraju i na pravim mjestima ritmički potkrepljuju, slike starih slika turski obojenog života u krajevima prije nekoliko stotina godina. »Otkako je Banjaluka postala, / aman,aman,postala / nije ljepsa udovica ostala / aman,aman,ostala,« s osjećajem pjeva trojac briljantnog Čerkeza, Mišota i Sandija. I put dalje vodi uskim ulicama užarenog Mostara. Lijepi li su mostarski dućani dočarava pred očima čaršiju, male kavane, ljude koji su ponosu i uspravnosti podlijegali čaroliji lijepih Mostarki. Skladba koju su članovi ovog sastava pjevali s Halidom Bešlićem poslužuje, među ostalim, i dozu Django Reinhardta, a mostarski gipsy jazz ubrzava srčani ritam i u poslovično mirnoj i suzdržanoj Ljubljani. Skladba Snijeg pade na behar na voće ne podsjeća na izvornu izvedbu Himze Polovine ili na izvedbu sastava Index, a Mostar Sevdah Reunion, bez harmonika, vode svoj vlak kompozicija dalje u smjeru užarenog jazz fuzijskog eksperimenta, a ispod površine se cijelo vrijeme nazire nešto floydovski progresivno … Zatim polusatna pauza tijekom koje se Menza može malo ohladiti i prozračiti, a ljudi udahnuti kisika. Kakav intenzivan prvi dio!

Nakon pauze, tijekom koje smo svi pogledavali na satove da ne propustimo nastavak, slijedi malo mirniji nastavak arabeske. Kraj fendžera Jusuf stari otvara drugi dio seta. Mirniji, kontemplativni produljeni jam session pokazuje da su Mostar Sevdah Reunion u svom elementu. Produljena solaža bubnjeva, gitara i violine te klavijatura dokazuje da se momci na pozornici toliko dobro poznaju da mogu zatvorenih, poluzatvorenih očiju čak i unatrag odsvirati sve dionice skladbe bez greške. A to cijeđenje srca i duša ovaj put traje, kladim se, barem petnaest minuta! Izvanredno stupnjevanje ipak ne ugodi svima prisutnima, među kojima su neki došli očito svjesno provocirati. Nekoliko ugrijanih grla traži svoje glazbene želje. Nekolicina traži Oči moje kletvom bih vas kleo, a Mišo pozive na izvođenje obrada istoimenog sastava s drugog brijega Neretve, s kojim ovovremeni nositelji pravovjernog novodobnog sevdaha nemaju ništa, galantno prekida i odbija. Očito nisu sve zamjerke zakopane, nisu svi prijekori zaboravljeni, no unatoč blagim smetnjama sinusoide užitka vojska zastavnika prave glazbene kemije nastavlja svoju sevdalinsku priču skladbom Mene majka jednu ima. Tradicionalni sevdah u novom, jazzovskom ruhu pjeni se od strasti i naređuje ples. Ciganski ples uz taktove riječi skladbe koju su pjevale pjevačice romskog sentimenta, uz Zoricu Bunclik tu se nalazi i sastav Romalen s Gordanom Jovanović, ali ovaj put skladba funkcionira još bolje uz odlučniju ritmičku čaroliju Mostar Sevdah Reuniona. Posuđene riječi postaju vlastite, a glazba sveobuhvatna i bezgranična. Nema etničkih granica, nema političkih granica, preskačemo i jezične barijere i nerazumljive turcizme, a njihanje bokova dokazuje da su konačno pale i granice među spolovima. Barem tih nekoliko trenutaka glazbenog spasenja. Nema koncerta Mostar Sevdah Reuniona bez skladbe Čudna jada od Mostara grada, koja ponovno dočarava pred oči privid sastava Pink Floyd. Izvanredna skladba veliča ljepotu grada kojem su momci predali svoje duše, inspiraciju i zbog kojeg su sposobni, uz nesebično prolivene suze, iz sebe iscijediti i bisere savršene glazbene ljepote. Uz to, malo starinskosti dočarava skladba U Stambolu na Bosforu, starodobna sevdah skladba uzeta iz bosanske riznice prošlosti. Put putuje Latif-aga potom uz malo funky ritmike vraća večer u višu brzinu. Mišo uzima u ruke krpu i prigušuje žice, a oznojena lica svih na pozornici postavljenih trubadura bosanskog bluesa svjedoče da intenzitet večeri, u ime poslovične kvalitete, žilavosti i profinjenosti sastava, ne popušta. Ni u slučaju izvanredne Vranjanke, kojom iz zvučnika odjekne punokrvni blues, opran i ogoljen od svih maski i primjesa. Čak i kad Miši pukne žica, jam session se nastavlja nesmetano, a Mišo baš u pravi čas, nakon zamjene žice, silazi iza pozornice i cjelini dodaje svoju točku na i tijekom posljednjeg akcenta na prvom dijelu produljenog uvoda, kojim Mostar Sevdah Reunion postavljaju kulisu za ponovnu priču o zabranjenoj ljubavi, ali o ljepoti nenadmašne ljepote kojoj spomenik do neba visoko podiže upravo svaki takt izvanredne skladbe. Trajanje skladbe premašuje deset minuta, a poluzatvorene oči svjedoče da u dvorani nema čovjeka koji ne bi uživao u ponuđenoj glazbenoj žrtvi. Osim nekoliko provokatora koji su, opijeni vlastitom ohološću i bijedom, poput pokvarene ploče zahtijevali prije odbijenu skladbu nekog drugog istoimenog benda … Moj dilbere stavlja točku na i prijelazom u plesniji finale, tijekom kojeg se u transformiranom obliku, za vrijeme traženog produžetka, u cjelinu prikrada i još prije tisuću puta slušani i spominjani Pink Floyd. Another Brick In The Wall pada na plodno tlo, a dotad tihi Slovenci iz svega glasa zapjevaju stihove »We don’t need no education / We don’t need no thought control / No dark sarcasm in the classroom / Teachers leave us kids alone!« i produženi set zaključuje ponovno izvedenom skladbom Čudna jada Mostara grada. I potom neopoziv, konačan i tako orgazmičan kraj.

Nakon posljednjeg naklona pristupačnih virtuoza sevdaha na užarenoj su se pozornici ugasila svjetla. Kapi znoja ili krupne suze sreće – nešto gusto i kemijski moćno prožimalo je unutrašnjost Menze, u kojoj se ove srijede odvio jedan od većih koncerata o kojima bismo trebali govoriti glasnije. Ipak je bolje neke dobrote zadržati za sebe, pomislim, da raja ne pokrade baš svega što u sebi ima klicu dobrog, izvrsnog i prvorazrednog. Da se sevdah koncentrat na blues osnovi ne razvodni i ne rasplinе. Kao zvuk nakon odjeka posljednjih akorda izvanrednih ambasadora neretvanskog bluesa, bosanske duše i temperamenta. I zato da se još koji put vrate, potrebno je da pojačamo Luči bolj na glas! Do kraja i dalje. Sa sjajem srčanosti i neograničenosti te bez uskogrudnosti prihvatimo činjenicu da je Balkan dio naše duše, bez koje bismo inače bili narod bez identiteta, zagledan u pogrešnu stranu granice i u pogrešne ideale. I to je bila poruka večeri čudnih, čudesnih i trajnih slučajnosti koje čovjeka, ako ima srce na pravom mjestu, obilježe, preoblikuju u nešto bolje i tolerantnije, a prije svega prožeto i pomazano kapljicama spoznaje Sreće, Dobrote i Ljubavi. Za prijelaz iz preživljavanja u život ovo je potonje ključno.

Fotografije koncerta ljubazno ustupila Nada Žgank